Je li blagoslov ispospolnih veza moguć?

Prije nego se osvrnem na sam tekst Deklaracije Fiducia supplicans moram ponovno naglasiti neke važne elemente konteksta u kojem se odvija pontifikat pape Franje. A o tome sam pisao na više mjesta ovdje, pa slobodno u daljnjem tijeku teksta konzultirajte sve poveznice na ranije tekstove kako biste dobili punu sliku onoga što ovdje u uvodu želim istaknuti.

Prva činjenica koju treba istaknuti je pastoralna narav i usmjerenje pontifikata pape Franje. Mogli bismo reći da to nije ništa novo, jer se Crkva jasno opredijelila na 2. Vatikanskom saboru za izrazito pastoralni pristup samoj sebi i svijetu u kojem vrši svoje poslanje. To znači da, metodološki, stavljamo dogmatska pitanja po strani kako bismo se usmjerili konkretnim ljudima, društvima i crkvenim zajednicama i situacijama u kojima se ti ljudi nalaze. No, ovakav pristup i usmjerenje, koji je svoga pravoga zagovornika dobio tek i upravo u papi Franji, zbunjuje mnoge ljude, dobre katolike koji pronalaze izazovnim potpuno i do kraja stati iza Pape i svega što on čini i govori. Zašto je tome tako, možete pročitati OVDJE, no, ostaje činjenica da je ova pastoralna usmjerenost Crkve nakon Sabora, u najmanju ruku ambivalentna i da ju se može protumačiti i pozitivno (na čemu papa Franjo inzistira) i negativno (čije su negativne posljedice nastojali ublažiti sv. Ivan Pavao II. i Benedikt XVI.). Tim više što i danas vrijedi pravilo lex orandi – lex credendi – lex vivendi (liturgija – dogma – život, bi bio moj slobodni prijevod), a gdje svjedočimo tomu da se fokusiramo samo na život iz perspektive stvarnosti koja je važnija od ideje.

Druga činjenica su nedvojbeno upitni dogmatski pomaci, a kroz prizmu i opravdanje pastoralnog usmjerenja Crkve 21og stoljeća. Možemo tu spomenuti ukidanje smrtne kazne promjenom broja 2267 Katekizma Katoličke crkve – doktrinu koja je sve do pape Franje bila potvrđena kao opravdano i krajnje sredstvo za zaštitu općeg dobra. Sada je sazrjelo vrijeme da se to promjeni i smrtna kazna zabrani kao neopravdano sredstvo. Ova odluka se može vidjeti kao diskontinuitet u Nauku, ali i ne mora, kao što je to slučaj i s jednom fusnotom u Amorisl laetitia kada je u pitanju mogućnost (koju ta fusnotom otvara) pričešćivanja rastavljenih i civilno vjenčanih katolika (ili općenito, katolika u neredovitim situacijama). Možda je samo došlo vrijeme i hrabri pontifikat da se „prelomi preko koljena“ ono što svi katolici diljem svijeta (sensus fidei) drže istinitim. Zatim je tu sinodalna narav i usmjerenje Crkve koja pleše na granici između demokratizacije i osluškivanja sensus fidelium Naroda Božjeg. I konačno je tu ova Deklaracija koja radi, nedvojbeno, daljnji iskorak koji se može razumjeti kao diskontinuitet, ali i ne mora. U svakom slučaju, smatram da će vrijeme pokazati o čemu se tu stvarno radi (kontinuitet ili diskontinuitet), tako da nemamo druge nego strpljivo podnositi ovo vrijeme s krunicom u rukama i po mogućnosti na koljenima u molitvi za Crkvu i pastire Crkve. U svakom slučaju bi sljedeći pontifikat trebao uvesti reda i dovesti do jasnoće stvari u Crkvi.

Treća činjenica se odnosi na selektivno prihvaćanje službenih dokumenata Crkve. Dobro, možda ne na prihvaćanje, nego više na primjenjivanje sadržaja dokumenta u stvarni život Crkve. Dojma sam, a vjerujem da se tu ipak radi o nečemu višemu od samog dojma, da se u Crkvi događaju one stvari koje dođu, nebitno na koji način, do „zainteresirane publike“ koja nužno ne mora biti dio stada. Kada je ova Deklaracija u pitanju, i stado je promptno reagiralo, tako da je isusovac James Martin odmah dan nakon objave Deklaracije blagoslovio Jasona i Damiana koji su se, iako je Jason katolički teolog i LGBTIQ aktivist, „vjenčali“ službeno u baptističkoj crkvi. S druge strane, već godinu dana „prašinu skuplja“ dokument Katekumenski itinerarij za bračni život Dikasterija za laike, obitelj i život – dokument koji je namijenjen upravo bračnom i obiteljskom pastoralu i koji u sebi uključuje i posebnu pastoralnu brigu za sve parove u neredovitim situacijama (naravno, bez referenci prema isto-spolnim parovima jer oni do ovog dokumenta, koliko je meni poznato, nisu bili sastavni dio neredovitih situacija). Nitko se s njime ozbiljno ne bavi – ni konzervativni ni progresivni katolici. Evo samo jedan primjer kako smo kao katolici zakazali – i mi laici, ali i hijerarhija. Zašto je tome tako? Moj bi kratki odgovor bio taj da nas više gotovo uopće ne zanima što nam Crkva govori i gdje nas usmjerava, osim ako to nije internetski i medijski „seksi“ i zanimljivo jer ćemo samo preko takvih stvari i tema dobiti društvenu vidljivost i važnost. Žalosno, da žalosnije ne može biti.

Nakon ovog dužeg kontekstualnog uvoda, vrijeme je da se osvrnem i na samu Deklaraciju.

Prva stvar koja se mora reći je Predgovor. Tamo stoji opravdanje i razlog dokumenta, a to su „različita pitanja koja je ovaj Dikasterij dobio tijekom posljednjih godina, ali i u novije vrijeme.“ Zanimljivo je ustvrditi da je ovaj dokument donesen dvije i pol godine nakon što je Kongregacija (isto tijelo, samo drugi naslov – Dikasterij) za nauk vjere odgovorila na pitanje o blagoslovu veza osoba istog spola 15. ožujka 2021. godine. Predgovor također navodi da je povod dokumentu odgovor pape Franje na Dubia nekih kardinala, a koje se odnose upravo na pitanje koje je bilo odgovoreno od strane Kongregacije. „Međutim, vrijednost ovog dokumenta je u tome što nudi specifičan i novi doprinos pastoralnom značenju blagoslova, koji nam omogućuje da proširimo i obogatimo njegovo klasično shvaćanje koje je usko povezano s liturgijskom perspektivom.“ U ovom citatu se krije „novum“ odnosno, novost samoga dokumenta, pa bi se dalo zaključiti da će se baviti prvenstveno ovim novim doprinosom pastoralnom značenju blagoslova. I stvarno, dokument se ovim novim doprinosom bavi u brojevima od 7 do 30, no, kada se napravi adekvatna teološka analiza, novosti o kojima se radi mogu se sabrati na tri zajednička nazivnika:

• Prvi zajednički nazivnik
• Drugi zajednički nazivnik
• Treći zajednički nazivnik

Stvarno, čitajući ovaj tekst, u navedenim brojevima, nisam našao ni na jednu novost kada je blagoslov u pitanju. Dokument samo ponavlja ono što je samorazumljivo i općeprihvaćeno, a to je da blagoslov kao čin Crkve nije liturgija budući ga mogu podjeljivati i laici (a postoje i spontani i formalni blagoslovi); blagoslov svoj eklezijalni kontekst ima u liturgiji Crkve ali i u pobožnosti, u pastoralu i u katehezi; nijednoj osobi se ne smije uskratiti blagoslov – ma koliko grešna ona bila; postoje „silazni“ i „uzlazni“ blagoslovi u kojima ili molimo da Bog amenuje nešto ili nekoga, ili molimo da Bog primi ono što mu kroz blagoslov prinosimo (isto može biti netko ili nešto); „sadržaj“ uzlaznog blagoslova može biti bilo što, ali sadržaj silaznog blagoslova mora biti ono što je usklađeno s Božjom voljom i planom. „Tko moli blagoslov, pokazuje potrebu za spasonosnom Božjom nazočnošću u svome životu, a tko moli blagoslov od Crkve, prepoznaje Crkvu kao sakrament spasenja koji Bog nudi.“

E sada, kada je novost razumijevanja blagoslova u pitanju, onda jedina stvar koja je nova u svemu tome se odnosi na brojeve 29 i 30.

29. Iz perspektive uzlazne dimenzije, kad se spoznaju Gospodinovi darovi i njegova bezuvjetna ljubav, čak i u situacijama grijeha, osobito kada molitva bude uslišana, srce vjernika uzdiže hvalu Bogu i blagoslivlja ga. Ovaj oblik blagoslova nikome nije zabranjen. Svatko – pojedinačno ili zajedno s drugima – može uzdizati svoju hvalu i zahvalnost Bogu.

30. Ali popularni osjećaj blagoslova uključuje i vrijednost silaznog blagoslova. Ako „nije prikladno da biskupija, biskupska konferencija ili bilo koja druga crkvena struktura stalno i službeno uspostavlja postupke ili obrede za svakovrsna pitanja“, razboritost i pastoralna mudrost, isključujući svaku ozbiljnu sablazan ili pomutnju među vjernicima – mogu predložiti da se zaređeni službenik pridruži molitvi onih osoba koje se, iako žive u zajednici koja se nikako ne može usporediti s bračnom, žele povjeriti Gospodinu i njegovom milosrđu, zazvati njegovu pomoć, prepustiti se vodstvu prema većem razumijevanju njegova plana ljubavi i života.

Uočite ovdje da se u kontekstu silaznog blagoslova govori o blagoslivljanju (pridruži molitvi – svaka je molitva na kraju blagoslov) onih osoba koje žive u neredovitim situacijama (inače, čitav dokument kao da želi uključiti isto-spolnu vezu u sadržaj neredovitih situacija što je poprilično problematično i opasno po kršćansku antropologiju, jer na neki način to znači da vezu dvojice homoseksualaca stavljamo na istu razinu, kada je u pitanju naravni zakon, kao i vezu muškarca i žene u priležništvu ili samo u civilnom braku), a ne u kontekstu uzlaznog blagoslova koji nikome nije zabranjen. Što to konkretno znači? Pa evo jedan primjer. Ante i Marija žive skupa. Ante se razveo od prve supruge i sada čeka okončanje postupka o ništetnosti ženidbe na biskupijskom sudu. No, postupak traje i tijekom vremena je upoznao Mariju i sada oni žive skupa. Naravno, ni Ante ni Marija ne mogu primiti sakramentalno odrješenje pa se ne mogu ni pričestiti (recimo da su stvarno katolici kojima vjera upravlja životom), ali ih to ne priječi da traže !uzlazni! blagoslov od Crkve (preko svećenika) preko čega će moliti Boga da se njihov život uskladi s njegovim naumom za njih (možete ovo razumjeti i kao oblik „lobiranja“ kod Gazde da taj sudski postupak prođe kako se Ante nada da će se okončati, ili da im Bog pomogne da to vrijeme kušnje žive ustrajno u vjeri i čistoći ako je moguće). Mogu li Ante i Marija tražiti od svećenika silazni blagoslov? Broj 30 kaže da mogu i da im svećenik, razborit i pastoralno mudar, može udijeliti ovakav oblik blagoslova čime se potvrđuje njihovo grešno stanje zbog kojega ne mogu zadobiti sakramentalno odriješenje u ispovijedi. I to treba „odraditi“ tako da ne dovede do sablazni ili pomutnje među vjernicima. Mogu li Ante i Mario tražiti uzlalni blagoslov? Mogu, ako se izbjegne sablazan ili pomutnja među vjernicima – kaže broj 30. Stvarno? Kako takav blagoslov neće dovesti do sablazni ili pomutnje vjernika, kada je do toga doveo dokument u kojem se tako nešto omogućuje? Ne znam jesu li samo beskrajno naivni ili samo proračunato ambivalentni, ljudi koji su sastavljali ovaj dokument.

Odgovor na pitanje zašto Ante i Mario ne mogu tražiti, ne samo uzlazni (kojega ne mogu tražiti ni Ante i Marija – iako postoji bitna, a naravna razlika između dva slučaja, jer se kod Ante i Marije barem načelno može dogoditi happy end tako da njihova neredovita situacija postane redovita, ovisno o ishodu postupka na biskupijskom sudu, dok se to ni načelno ne može dogoditi u slučaju Ante i Marija), nego ni silazni blagoslov, daje sama Deklaracija u broju 21.

21. Da bi nam pomogao što bolje razumjeti vrijednost pastoralnog pristupa blagoslovima, papa Franjo nas je potaknuo da sa stavom vjere i očinskog milosrđa razmotrimo činjenicu da, „kad se traži blagoslov, izražava se molbu za pomoć od Boga, molbu da se može živjeti bolje“. Taj zahtjev treba cijeniti, podržati ga i primiti sa zahvalnošću. Ljudi koji dolaze spontano moliti za blagoslov tim zahtjevom pokazuju svoju iskrenu otvorenost transcendenciji, pouzdanje svoga srca koje se ne oslanja samo na vlastitu snagu, svoju potrebu za Bogom i želju za bijegom iz skučenosti zatvorenog svijeta u sebi.

Prethodni broj (20) govori o razlici između uzlaznog i silaznog blagoslova, pa onda ovaj broj 21 nastavlja objašnjavati pastoralnu vrijednost blagoslova. Ta vrijednost se nalazi u činjenici da mi blagoslovom molimo bolji život – prevedeno na katolički, to znači, svetiji život (živjeti bolje = živjeti sveto). S jedne strane (uzlazni blagoslov) prinosimo Bogu ono što jesmo, što imamo ili situacije i odnose u kojima jesmo, kako bismo vidjeli hoće li to Bog primiti i tako nas učvrstiti u vjeri, a s druge strane (silazni blagoslov) molimo Boga potvrdu onoga što jesmo, što imamo ili situacije i odnose u kojima jesmo. Što jedan homoseksualan par može Bogu prinijeti (uzlazno) ili za što može tražiti potvrdu (silazno) od Boga u svojem životu kao para? Pa postoji jako mnogo dobrih i vrijednih stvari koje mogu i prinijeti i tražiti potvrdu za njih. I o tome Deklaracija govori u broju 11 kada reducira pitanje razlike između neredovitih situacija i homoseksualne veze na kategoriju seksa. Ni jedni ni drugi par, prema ovoj Deklaraciji, znači, ni Ante i Marija, kao ni Ante i Mario, ne mogu Bogu prinijeti, niti od Njega tražiti potvrdu za svoje spolne, seksualne čine. Za sve drugo mogu. Zašto? Pa zato jer „je Crkva oduvijek smatrala moralno dopuštenima samo one spolne odnose koji se odvijaju unutar braka.“ Je li nas do ovoga dovelo mudro pastoralno razlučivanje i volja da se izbjegava „opasnost reduciranja značenja blagoslova samo na prethodno gledište“ – a prethodno gledište se odnosi na liturgijske blagoslove? Do reduciranja svega na seks? Znači li to onda da, kada svećenici budu vršili blagoslove parova u neredovitim situacijama ili parove u isto-spolnim vezama, oni moraju izrijekom navesti da ovo ne znači blagoslov seksa kojega ti parovi upražnjavaju? Hoće li im smjeti to reći? Hoće li to morati reći? O tome nigdje ništa ne stoji napisano, pa će ljudi morati, valjda, improvizirati.

Eto – kao konačni zaključak ove prve analize (da, bit će ih uskoro još) možemo reći da sve valja, samo seks ne valja, pa se kao takav ne može blagosloviti. Sve drugo prolazi…