Umoran i nenaspavan, pišem ovaj tekst pomalo iz ljutnje i očaja, ali ipak i radije iz profesionalne deformacije teologa koji želi biti adekvatan. Jučer se održao Susret Hrvatske katoličke mladeži. Nama je u busu, dok smo se gotovo čitavu noć vozili do Bjelovara, lajtmotiv bila pjesma „Nek pada“, i stvarno, kiša je padala cijeli dan. A gdje ima kiše, ima i blata. A činjenica da je Susret održan na nogometnom igralištu nužno implicira blato po kojem smo – nošeni vjerom i pjesmom, poskakivali kao po kišnim oblacima koji su nas spriječavali da vidimo sunce. Ali smo svi znali (za to nam niije potrebna vjera) da ipak sunce postoji i da sjaji iznad oblaka. Zato nam to blato nije bilo toliki problem.
No, meni je to blato zadalo neke probleme koji su onda navukli osjećaj ljutnje i očaja. I otud ovaj naslov teksta: Crkva i društvo u blatu. Još sam u busu, dok smo se vozili, bio zapanjen vjerom mladih ljudi. Ali ne samo vjerom, nego i raspoloženjem (Duha) i raspoloživošću (mladih). Prošlo mi je kroz glavu da je blagoslovljena zemlja koja ima mlade kakvi su bili u tom busu. I znam da su takvi mladi bili i u drugim busevima koji su se tu noć vozili prema Bjelovaru. I ne samo mladi, nego i oni koji su bili u tim busevima odgovorni za njih: župnici, kapelani, katehete, vjeroučitelji, animatori… A jutro je samo potvrdilo taj moj dojam. No, nije sve teklo tako glatko. Kako smo se koji dan prekasno prijavili, javili su nam da ne možemo biti u jutranjem službenom programu po župama, i da se sami moramo pobrinuti za jutro i ručak. Fair enough, jer ipak jesmo zakasnili s prijavom, ali nekako ostaje dojam da se to moglo jednostavnije rješiti i „prikrpati“ nas negdje na neku župu… ali nije se dogodilo i to je tako. Mi smo se odlučili samostalno zabaviti i organizirati sami sebi ručak, i kasnije u razgovoru s drugim mladima (koji su sudjelovali na službenom jutarnjem programu), naši mladi su bili sretniji što nisu bili na župama, nego se zabaljali po Bjelovaru boreći se za teglu nutele i druge utješne nagrade. Činjenica da smo na kraju ipak ručak imali organiziran skupa s ostalim sudionicima, govori da su i „okoštale strukture“ HBK i biskupija napunjene sućutnim ljudima koji će napraviti sve da djeca ne ostanu gladna ili pripuštena sama sebi tijekom ručka, tako da nas je jedna gospođa (kojoj smo neizmjerno zahvalni) ubacila u šator kraj gradske uprave na „službeni“ ručak. A mladi koje smo upoznali na Trgu kroz ples, pjesmu i kolo, su neizmjerno bogatstvo ove države. I samo se nadam da ovaj značajan pad sudionika na SHKM-u nije nekakav ozbiljan pokazatelj ili trend, nego da se samo radi o slaboj organizaciji od strane HBK i lošem vremenu.
Dok smo bili u gradu i na Trgu, nije bilo blata. Bila je samo jako fina i odmjerena zabava mladih autentičnih ljudi koji su mogli, a mnogi su htjeli, saznati više o družbama, redovima i staležuima u Crkvi. Štandovi su uvijek bili ispunjeni mladim ljudima, dobrom atmosferom i ugodnim razgovorima. No, kada smo krenuli prema igralištu na kojem će biti sv. Misa, blato se počelo nazirati. I ovaj ostatak teksta želim posvetiti tom blatu i mnogim propustima organizatora za koje smatram da su odveć kruti za organiziranje nekog ovakvo masovnog događaja.
Kao prvo, po ulazu na stadion tražili su nas da im pokažemo majice – jer smo prema bojama majica bili raspoređeni u četiri velike grupe na stadionu. E sad, budući je bilo hladno i padala je kiša (to se znalo bar prije tjedan dana ali se, valjda, nije uspjelo reagirati i na neki drugi način posložiti ulazak ljudi u stadion i grupiranje na stadionu…), ljudi su ispod kabanica (koje su bile prozirne ali i vodo-propusne!) imali jakne, ispod jakni tute ili majice dugih rukava, pa tek onda majice od susreta. Ali to nije bio problem. Malo strpljenja (kojega je bilo s obje strane) i uđeš na stadion na kojega smo došli oko 15:40 sati. Misa je bila predviđena u 17 sati. Prije Mise je bio uopbičajeni program govorancija i glazbe. No, problem je bio taj što je razglas bio preslab pa se gotovo ništa nije čulo. S druge strane, tu su kontinuirano dolazili ljudi, a ljudi kao ljudi – pogotovo mladi – se grle kada se vide, smiju i razgovaraju ili traže upute gdje se nalazi njihova boja, tako da se od tog službenog programa tek, i to tu i tamo, čula koja pjesma. Govorancije i svjedočenja koja su sigurno hvalevrijedna, nažalost, nismo čuli. Tako da smo većinu vremena jednostavno stajali u svojem označenom kvadratu i ćakulali, kako bismo rekli u Dalmaciji. I to ne bi bio problem da se nije radilo o vremenu u trajanju od sat i dvadeset minuta. Stojiš i kisneš. U kabanici koja pušta vodu. A volonteri Susreta ti „ne daju“ da izađeš iz svojeg kvadrata. Tada nam nije bilo jasno zašto je natkrivena tribina prazna. Vjerojatno zato jer ne stanemo svi gore, pa kad ne možemo svi, nije fer da gore na suhom budu samo neki…
Kao drugo – to čekanje sv. Mise. Znači, stojimo sat vremena u svojem kvadratu (zabavljamo se kako umijemo jer ne čujemo program i svjedočenja) kad eto ti biskupa, prolaze preko igrališta, suhi i sa osmjehom na licima. Blato na stadionu još nije bilo toliko, tako da ne vjerujem da su uprljali skupocjene cipele, ali su ipak prošli između nas. Pogled na tribinu je pokazao da je tamo već nekoliko ljudi, ali se nisu činili kao obični sudionici. Nisu imali kabanice niti majice od susreta. Neki od njih su očigledno bili osiguranje, a drugi su bili viđenije časne sestre i neki fino uređeni ljudi u odjelima. Volonteri su šetali s bocama vode (iako nitko nije bio žedan uz toliku kišu), drugi su mahali zastavama kako bi ljudi koji su sada prestali ulaziti u stadion jer su gotovo svi ušli, znali gdje je njihov kvadrat. Ovi iz pressa s velikim fotoaparatima su šetali uokolo i slikali prekrasnu atmosretu i mnogo mladih ljudi koji su – usprkos kiši i činjenici da se s razglasa gotovo ništa ne čuje – istinski uživali i u kiši i u blatu i u susretu.
Zamolili su nas za šutnju prije Mise. To smo čuli samo zato jer su i sami organizatori konačno shvatili da nešto s razglasom ne štima pa su nas pozvali sve da dođemo bliže – koliko god možemo. Mi smo s oduševljenjem prekoračili crtu svojega kvadrata i uputili se bliže bini i oltaru. Šutili smo, kao što smo bili pozvani. Došlo je 17 sati. Biskupi su se u procesiji probijali kroz blato koje smo na stadionu sada već dobrano stvorili i sve je bilo spremno za početak sv. Mise. Zbor je prestao pjevati ulaznu pjesmu i jedan od biskupa je došao za mikrofon. Bacio sam oko na tribinu – tamo su sada počeli puštati sudionike pa se na jednom ulazu stvorila gužva, a tribina je već bila skoro do pola puna. Ajde, bar nešto. Pustit će ljude na tribinu pa neka bude na suhom onaj kome treba. Biskup nije počeo „U ime Oca…“, kako inače i počinje sv. Misa nego s „Dragi mladi…“. Ok, treba pozdraviti na početku, možda reći zašto smo tu (iako svi to znaju), ali ne…on je počeo pozdravljati sve od reda. Svakog biskupa ponaosob (jednome je bio i rođendan pa mu je zaželio sretan rođendan što je bilo baš lijepo), svećenike (i to samo one „važnije“), ljude na tribini – ali ne sudionike, nego one sa finim odjelima koji su, njih 15, zauzeli drugu polovicu tribine – i sve one pred malim ekranima. Ok. To je trajalo nekih 5 minuta, rekoh, sada će početi Misa. Kako sam bio u krivu. Nakon njega je došao i nuncij Lingua i pročitao pismo pape Franje (fino od njega), pa još neki biskup ponovno pozdravljao sve od reda, zahvaljivao se svima i na kraju je to sve skupa trajalo nekih 20tak minuta. Znam da je to protokol na ovakvim događajima, ali čemu to kada ispred sebe imaš mlade ljude koji su pokisli i promrzli te već dva sata čekaju na nogama i na kiši Misu. Mi smo odustali od terena i uputili se na tribinu – budući je pola tribine bilo još uvijek prazno. Zaštitar na drugom ulazu nas nije mogao pustiti jer se na drugoj polovici tribine nalaze štićene osobe (gradonačelnik, ministrica i njihova pratnja…). Jasno, kmetovi u blato, feudalci na suho. Ostali smo dolje, u blatu i kiši.
Propovijed. Mladi koji su dva sata nepomično na mjestu u svojem kvadratu i na kiši čekali Misu u jako dobroj atmosferi među njima samima, nisu se žalili na blato, na kišu i besmislena pravila Crkve i države (stajanje u kvadratima i štićenje „važnijih“ osoba), nisu se žalili ni na loš razglas, čekali su svoje pastire da im upute Riječ. I svi mi znamo, kao i sami biskupi, pa i biskup koji je propovijedao, da je papa Franjo predložio 11 minuta za propovijed. Sad sam išao pogledati na HRTi koliko je trajala ova propovijed – jer se meni/nama činilo da traje predugo, a s obzirom na ono što je rečeno (ja stvarno nemam pojma što je rečeno, a još sam se trudio obratiti pažnju koliko sam god mogao) stvarno i jest bilo dvadeset minuta predugo. Nažalost, ovakav dojam propovijedi su mi podijelili i mnogi mladi s kojima sam nakon Mise pričao. Jednostavno ne znaju „što je pjesnik htio reći“. Kad nađem negdje transkript te propovijedi, budem ju analizirao. Ovako nakon Susreta ne znam što mi je biskup htio poručiti kao (još uvijek?) mladoj osobi.
S druge strane su nakon propovijedi počeli puštati sudionike i na onaj drugi „štićeni“ dio tribine – valjda su se političari smilovali mladima pa su ih pustili bliže sebi. Jadna i žalosna je vlast koja se boji svojih mladih, i to mladih katolika. A i sami sudionici su se već i prije pomicali s terena na područje ispred tribina jer je tamo bilo manje kiše (koja je počela padati ukoso, nošena hladnim vjetrom). Nakon pričesti, kada smo svi očekivali blagoslov, biskupi su se sjetili opet pozdravljati i zahvaljivati sami sebi i političarima, tako da mnogi od nas nisu dočekali blagoslov, nego smo otišli u autobuse i dvoranu malo se zgrijati i osušiti. Nekih 80% sudionika nije ostalo na klanjanju i koncertu Božje pobjede. Ni mi nismo ostali. Krenuli smo put Lukšića u 19.45.
Crkva i društvo u blatu su jedino što vrijedi.
Da. Uistinu je jučer sve što vrijedi u Hrvatkoj bilo u blatu. To nisu bili biskupi koji su bili na suhom, kao ni političari koji su bili na „štićenoj“ polovici tribine i, naravno, na suhome. To su mladi nasmiješeni ljudi kojima nije smetala kiša, nije im smetalo blato, nije im smetao loš razglas kao ni propovijed koja to nije. Mladi su bili tu zbog Krista. I dok se biskupi uistinu mogu ponositi svojim mladima, moj dojam se da se mladi ne mogu ponositi svojim biskupima. Žalosno je to. I dobro je biskup Puljić na kraju (u još jednom kontekstualno neprimjerenom monologu) rekao da su ti mladi čudo. Problem je samo što bi i mladih htjeli da su i njihovi biskupi čudo. A oni to, nažalost, nisu.
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 