Dokument Dikasterija za laike, obitelj i život

„Katekumenski itinerarij za bračni život“

Prošle godine je Dikasterij za laike, obitelj i život, objavio dokument „Katekumenski itinerarij za bračni život“ (Catechumenal pathways for married life) a predgovor je napisao sam papa Franjo. Da vas ne zbune ove riječi u samom naslovu dokumenta, evo kratko objašnjenje. Katekumenat je vrijeme priprave osobe za krštenje, inicijacija (uvođenje) u otajstva vjere i u vjeru samu. Prakticirao se u počecima Kršćanstva kada su se odrasle i obraćene osobe odlučile krstiti. Najčešće je trajao tri ili četiri godine, a gotovo je potpuno nestao iz prakse Crkve u srednjem vijeku kada smo počeli krstiti malu djecu. Obnovljen je na Drugom vatikanskom koncilu kao jedan od elemenata, pokazat će se kasnije, nove evangelizacije i to ne u potpuno istoznačnom smislu kakvoga je imao u samim počecima Kršćanstva. Možda vam je poznat po Neokatekumenskom putu (zajednici) koja je preuzela strukturu katekumenata kao svoju temeljnu formu i oblik življenja vjere u 20. i 21. stoljeću. Radi o novoj vrsti katekumenata (uvođenja ili inicijacije u vjerska otajstva i vjeru samu) – otuda ovaj prefiks -neo – koji se odnosi na inicijaciju već krštenih osoba. Itinerarij kao pojam označava opis nekog puta sa pregledom stanica i udaljenosti. Mogli bismo reći i hodogram ili plan puta. Popis i opis onoga što i kada, te kako treba napraviti kako bi se došlo do nekog cilja.

E, sada kad je to jasno, mogu nešto reći o samom dokumentu. Ako želite jasan teološki sažetak dokumenta na hrvatskom jeziku, onda kliknite OVDJE gdje se nalazi tekst profesora pastoralne teologije Alojzija Čondića koji je jedini (koliko je meni poznato) od hrvatskih teologa napisao nešto o dokumentu. Sažetak, doduše, ali i to je bolje nego ništa. Ja ću vam ovdje dati svoje adekvatno-teološko viđenje sadržaja i strukture dokumenta, a potaknut nekakvim osobnim iskustvom na području pastorala braka i obitelji, te kateheze bračnih parova i obitelji koja de facto ne postoji u Crkvi u Hrvata. Odnosno, ne postoji kada se gleda „službena struktura i hijerarhija Crkve“, bilo na razini župa (nešto ipak postoji u tragovima) i biskupija, ali zato postoji u raznim pokretima i zajednicama.

Dokument je jasan u svojoj strukturi i formi, kao i u sadržaju. Ako želite iscrpan sažetak, pogledajte tekst kojega je napisao prof. Čondić. Ja ovdje ne namjeravam pisati sažetak, nego dati teološku ocjenu dokumenta. A ona kaže da je dokument jasno strukturiran. A kako namjerava dati opće smjernice – utemeljene na Amoris laetitia – onda i ne može nego mora biti šturo općenit i širok. Ipak su se malo i potrudili u Dikasteriju pa su nam dali skicu, inspiriranu na Novozavjetnom tekstu (Lk 24,13-35), duhovnog programa i etapa praćenja za parove (brakove) u krizi. Radi se o jasno naznačenim stupnjevima procesa inspiriranog epizodom iz Emausa.

Dokument se sastoji od dva dijela: u prvom gdje donosi opće smjernice i objašnjava zašto uopće katekumenat bračnoga života; i u drugom gdje jasno izlaže strukturu cjelokupnog pastoralno-katehetskog procesa.

Prvo što me ugodno iznenadilo u dokumentu je isticanje učinaka vjere i obraćenja. Vjera otvara čovjekovo srce i um prema Bogu i činu spasenja u Kristu, a obraćenje zahtjeva ispravno ponašanje, navike i životnu praksu. Da, dobro ste pročitali. Ispravno ponašanje! Druga stvar koju treba uvijek iznova ponavljati jest činjenica da brak nije cilj (point of arrival) ili dolazna točka u kojoj završava naš trud i rad na međusobnom odnosu. Ne. Brak je poziv – put svetosti koji prožima cjelokupni život. I toliko traje – čitav život – naš trud i nastojanje oko našeg braka. Nasuprot tome mnogi katolici smatraju da su gotovi kada se vjenčaju (pogotovo muškarci koji misle da su sad „uhvatili Boga za bradu“ i odjednom se prestanu truditi oko svoje supruge i odnosa s njom) i odjednom prestanu ulagati u svoj brak i bračni odnos. A nema veće greške od te. Ako želite upropastiti svoj brak (a time i svoj život) – ponašajte se poput ostalih i smatrajte da ste vi svoj posao napravili na vjenčanju. Papa nas često podsjeća, a i ovaj dokument naglašava, da, na neki način, život tek počinje dan nakon vjenčanja i da ulaganje u brak i odnos sa supružnikom mora biti prioritet iznad svega ostaloga (da, čak i djece, jer će oni jednom otići svojim putem, a vas dvoje ćete ostati sami u kući – stari i nejaki i morat ćete živjeti skupa).

Treća stvar koja me ugodno iznenadila i možda ukazala da postoji svjetlo na kraju tunela, jest činjenica da je (ovo može zvučati grozno) Crkva ovim dokumentom pljunula sebi u lice. Jasno je artikuliran zahtjev da se postojeći (ako uopće išta strukturirano i postoji) pastoralno-katehetski modeli rada s bračnim parovima i obiteljima drastično preispitaju, premisle i da se nakon toga iznova strukturiraju sukladno ovim smjernicama i načelnim putokazima. Alkoholičaru se može pomoći tek kada on sam sebi prizna da ima problem s alkoholom. Prije toga se možemo truditi, ali ništa se bitno neće dogoditi. Ovim dokumentom je Crkva priznala da „ima problem s alkoholom“ i da je potrebno drugačije pristupati pastoralu i katehezi braka i obitelji, te da postojeći modeli „zaručničkih tečaja“ nisu adekvatni.

I konačno, stvar o kojoj govorim od Amoris laetitia, ovaj dokument ističe da nisu svi podobni za slavljenje sakramenta vjenčanja, te da nekima (a rekao bih mnogima) treba biti uskraćen. U broju 45 ističe da, u onim slučajevima gdje zaručnici eksplicitno odbacuju istine o braku i obitelji, njima treba biti uskraćeno sakramentalno vjenčanje (they cannot be admitted to the sacramental celebration). Osobno smatram da je problem Crkve taj što svakoga pripušta sakramentalnom vjenčanju (pa i drugim sakramentima, ali to nije tema ovdje…), tako da je sakramentalna disciplina postala prazna sintagma. Umjesto da ljudima udjeljuje sakramentalnu milost, Crkva – tamo gdje zaručnike pripušta sakramentalnom vjenčanju a zaručnici ne pristaju uz istine Crkve – im na nejaka pleća stavlja teret (neki bi rekli križ) nerazrješivosti ženidbe, i tako ih prijeći od neke moguće buduće sreće (recimo nakon obraćenja ili što slično). Da se mene pita, ako bih mogao birati koji dio ovog dokumenta bi trebalo jedinog prihvatiti u potpunosti, to bi bio ovaj dio da se ne treba svakoga pripustiti sakramentu ženidbe. I zato mi je iznimno drago što nešto takvo stoji u dokumentu. Iako bih ja išao i korak dalje pa bih stvarno zakomplicirao ljudima i otežao sakramentalno vjenčanje – da se stvarno potrude kao što se trude za druge, nebitne stvari, dokazati da su stvarno vjernici i da razumiju i prihvaćaju sve što Crkva o braku i obiteljskom životu kaže i naučava.

Ovi su me elementi dokumenta ugodno iznenadili i drago mi je što su tu – kao i dosta drugih stvari o kojima budem možda naknadno pisao. No, upravo zbog naravi dokumenta da daje generalne smjernice, nakon čitanja dokumenta stekne se dojam da fali nešto. Vjerujem da jedan Dikasterij ima resurse da ponudi neke konkretne (ogledne) primjere ili barem da u ovakav dokument uključi i primjere dobre prakse (a oni postoje, pa čak i u Hrvatskoj). Ovako je velika vjerojatnost da ovaj dokument ostane „mrtvo slovo na papiru“. A možda i nije. Ovisi o nama – svima: bračnim parovima, laicima članovima župnih i biskupijskih pastoralnih vijeća, svećenicima i biskupima. Svi smo skupa u ovome, i ovaj nas dokument unaprijed opterećuje zajedničkom, podijeljenom odgovornošću. U svojem zaključku kaže da su bračni parovi primarni agenti i incijatori ovakvog pastoralno-katehetskog pristupa. I to nam daje za pravo da zahtijevamo od svojih župnika i biskupa daljnju razradu i implementaciju (primjenu) sadržaja i smjernica ovog dokumenta. Moram priznati da smo supruga i ja već krenuli u ovom smjeru – i prema župniku i prema biskupu. Nažalost, biskup baš i nema sluha, tako da smo postavljeni pred ispit strpljivosti i upornosti, ali zato već djelujemo na župi. Ovim tekstom želim potaknuti sve aktivne laike, sve bračne parove kojima je stalo do pastorala i kateheze braka i obitelji – pobunite se (na fin način) i učinite neka se vaš glas i vaši zahtjevi čuju i u župi i u biskupiji. Siguran sam da već sada u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji postoje ljudi i bračni parovi koji bi, doslovno preko noći mogli implementirati ove smjernica u pastoral braka i obitelji, kao i u katehetski segment istoga. Nažalost, još uvijek nema sluha od strane hijerarhije – i zato bismo trebali krenuti od naših župa: dosađujte svojem župniku dok vam ne popusti i stvori prostor i otvori vrata.

Za kraj bih htio iznijeti i jednu kritiku ovog dokumenta. Naime, struktura koju predlaže, odnosi se na daljnju pripravu koja uključuje djecu i mlade, zatim međufazu koja se odnosi na vrijeme zaručništva, te katekumensku fazu koja se odnosi na bližu pripravu za slavljenje sakramenta ženidbe i praćenje u prvim godinama braka novog bračnog para. Mislim da je to promašeno. Ne vidim većeg smisla u dodatnom pastoralno-katehetskom radu, a koji bi bio dodatak postojećim procesima i fazama (kateheza i inicijacija u sakramente koja završava s krizmom). Tako da smatram ovu daljnju pripravu sasvim nepotrebnom. Radije je potrebno usmjeriti se na postojeće obitelji i brakove te krenuti kvalitetno raditi s njima. Pratiti njih u njihovom obiteljskom i bračnom životu, jer nije dovoljno dati gladnim ljudima ribu. Treba ih naučiti pecati. U ovoj analogiji, riba predstavlja dodatni rad s djecom i mladima – s djecom i mladima koje odgaja prvenstveno jedan brak i jedna obitelj. Pecanje predstavlja rad s postojećim brakovima i obiteljima. Ako se usmjerimo na njih, onda će oni odgajati kvalitetno svoju djecu. I ta će djeca biti uključena u pastoralne aktivnosti i župnu katehezu. Ovo mi se čini sasvim razumljivo jer i štedi resurse, a i učinkovito je jer je utemeljeno na načelu supsidijarnosti.

Ono što bi bio moj prijedlog biskupima koji čitaju ovaj tekst (ako ikoji čita), ali i župnicima pa i bračnim parovima, onim laicima aktivnije uključenima u život župe i biskupije, jest to da se krene ozbiljno raditi s obiteljima i brakovima koji su već tu. Osnaživati njih, omogućiti im da rastu kako bi samostalno mogli odgajati svoju djecu i kako bi sutra mogli biti nositelji župnih pastoralno-katehetskih aktivnosti. Nakon toga bi se trebalo usmjeriti pripravi za brak i zaručnicima. Smješno je da zaručnici provedu barem 6-9 mjeseci u priprema za vjenčanje (pa pozivnice, pa sala, pa bend, pa tko će pjevati u crkvi, pa koji će biti menu na večeri, pa vjenčanica i odijelo…) u sekularnim terminima, a da ih Crkva „optereti“ s tri dana slušanja predavanja (koja su vrijedna i potrebna) koja neće ni zapamtiti (ja se ne sjećam svojih na koje sam morao ići!). Ali mi je jasno da u trenutnoj konstelaciji snaga, Crkva nema resurse (ili ima, a ni sama ne zna) da zahtjeva od zaručnika uključivanje u neku zajednicu i pohađanje na tjednoj ili mjesečnoj bazi nekih događaja koje ujedno i organizira samo za njih. Ali u nekom idealnom scenariju, nakon rada s postojećim brakovima i obiteljima, na red dolaze zaručnici. I onda ih se treba pratiti nakon vjenčanja – barem sedam godina (!) jer kažu brojke da preživljavanje razdoblja od pete do sedme godine braka znači stabilan i sretan brak (zato jer se velika većina brakova uništi u tom periodu). I onda što imate u ovom idealnom scenariju? Imate stabilne brakove i obitelji koje rađaju i odgajaju djecu podržani od strane čitave župne zajednice, a koji su ujedno i uključeni u život te župne zajednice. Ovo je samo idealan scenarij koji ne postoji u stvarnosti, ali može postati stvarnost. Zašto? Pa zato jer već postoje klice ili sjeme za realizaciju ovog idealnog scenarija.

Mislio sam ovdje napisati duže osobno svjedočanstvo o pokretima i zajednicama koje u Crkvi postoje, ali se tekst već odužio, pa će to biti zadatak u skoroj budućnosti. Zato ću ovdje samo spomenuti gdje ja vidim klice ili sjeme ove mogućnosti.

Prva klica je obiteljska zajednica koju vodi don Josip Mužić. Jednostavna struktura zajednice se odnosi na godišnje susrete (dva put godišnje) svih članova zajednice, ali i na tjedne molitvene susrete manjih „molitvenih ćelija“ kako ih zovemo. I Hrvatski papučari su nastali u okrilju ove zajednice, a iz papučara su mnogi otišli sad u Marijine Ratnike. Zajednica broji preko 70 bračnih parova i obitelji, a na godišnjim susretima svi sudjeluju: bračni parovi slušaju predavanja, razmatranje i svjedočanstva. Mlađa djeca se igraju a starija ih paze i čuvaju. Bebe upijaju znanje i mudrost s majčinim mlijekom. A ovo je sve moguće zbog toga jer se jedan svećenik stavio obiteljima i brakovima na raspolaganje. Potpuno. Zamislite da u našoj biskupiji (Splitsko-makarskoj nadbiskupiji!) imamo još samo 5 takvih svećenika (malo matematike: 5 svećenika X 70 obitelji = 350 obitelji, a prosjek članova obitelji u ovoj zajednici je 6, što je ukupno 2100 osoba. Zamislite što bismo kao Crkva mogli napraviti u svakom pogledu s toliko snažno uvjerenih i vjernik katolika?), i da imate takvu situaciju u svakoj biskupiji…

Druga klica je pokret Kursiljo u kojem smo aktivni dosta dugo, a koji svake godine donosi jako velike plodove. Za one koji ne znaju, Kursiljo – kojega duhovno vodi don Andrija Vrane, a organizacijski više bračnih parova – organizira i provodi obiteljske termine na otoku Krapnju. Čuda koja se tamo događaju, čine optimizam ovaj moj utemeljenim. Treba ovdje spomenuti i Zajednicu bračnih susreta koja djeluje dosta dugo i kapilarno. I vjerujem da ima još klica (i svako bih volio čuti o njima više, pa slobodno pišite ili zovite) koje, gotovo preko noći mogu izrasti u stablo gorušice.

Ono što je važno je to da sada mi, bračni parovi, vjerne obitelji i aktivni laici, trebamo odgovoriti na poziv ovog dokumenta i učiniti da se naši zahtjevi čuju. Da ih biskupi i župnici čuju. Učini taj prvi korak. Prihvati svoju odgovornost za Crkvu, za pastoral braka i obitelji, za župnu katehezu. Otiđi kod svojeg župnika i biskupa (ako ikako možeš do njega doći) i zahtijevaj.