Diljem svijeta, ali i u Lijepoj našoj, posljednjih godina su se javili mnogi katolici koji javno izražavaju svoje nerazumijevanje i nepodržavanje pape Franje. Oni pristojni ostanu na tome, a oni koji su bezobzirni idu toliko daleko da papu proglašavaju antikristom. Situacija s papom emeritus, koji bi bio pravovjerni i pravovaljani papa u miru (ali bi zbog njih mogao biti nemiran) takvim ljudima samo dolijeva ulje na vatru, pa se može čuti kako su oni ipak mirni jer „njihov“ papa je još uvijek tu. No, mene ovdje ne zanimaju toliko oni bezobzirni, nego oni koji su pristojni, ali i koji su pristojni katolici koji idu nedjeljom na sv. Misu, nastoje živjeti ono što vjeruju, ali im ovaj papa Latinoamerikanac nikako ne sjeda na mjesto.
Postoje mnogobrojni razlozi, odnosno, uzroci zašto takvi dobri i pristojni katolici nikako ne mogu pristati uz učenje pape Franje. Gotovo da na svakom području Nauka postoji neka točka prijepora. Ne želim reći da su sve točke neopravdane. Osobno sam pisao (i bio jedan od takvih pristojnih katolika) o jednoj od njih, a tiče se mogućnosti pričešćivanja rastavljenih i ponovno civilno vjenčanih katolika o čemu možete čitati na više mjesta na ovome blogu (tekst1, tekst2, tekst3, tekst4, tekst5, tekst6, tekst7, tekst8). No, neke mi se od tih točaka čine krajnje neutemeljenima koje sada ovdje ne želim navoditi nego želim pokušati razmišljati o uzrocima koji su doveli do takvoga stanja u kojem pristojni i dobri katolici ne mogu pristati uz papu jer ga ne razumiju.
Zadnjih nekoliko dana intenzivno sam čitao i promišljao o sukobu koji postoji između pape i konzervativno-katoličkih krugova diljem svijeta (ipak najuočljivije u kontekstu SAD-a) kada je u pitanju pogled i kritika ekonomije, točnije, kapitalizma kao prevladavajućeg ekonomsko-društvenog svjetonazora. S jedne strane imamo papu koji snažno (znači, ne prigodno i sporadično) kritizira kapitalizam ukazujući na njegove strukturne probleme i poteškoće koje potiču papu da nas sve skupa poziva na redefiniranje ekonomije i ekonomskih odnosa u ovom globaliziranom svijetu. Papa koristi sintagme poput „ova ekonomija ubija“, ukazuje na strukturne probleme i zahtjeva neki drugi i drugačiji ekonomski sustav. Na drugoj strani su katolici koji svjetonazorski pripadaju desnim, konzervativnim krugovima koji inzistiraju na slobodnom tržištu i kapitalizmu kao dokazano najboljem ekonomskom sustavu. Ali ovaj „slučaj“ je samo poticaj onome što ovdje želim istaknuti, a to se više tiče same Crkve koja se odjednom zatekla u situaciji da dobri i pristojni katolici ne mogu podržati papu u njegovoj naučiteljskoj službi.
Mislim da se tu radi o više stvari koje su sve skupa rezultirale takvim stanjem. Jedna od ti stvari je svakako internet koji bez određenog kritičkog aparata, kako bi mu se pristupilo i koristilo blagodati koje on itekako pruža, može rezultirati krajnjom izgubljenošću pristojnih katolika – do te mjere da i sami postanu bezobzirni. U vremenu kada su nam informacije na dohvat ruke u manje od tri klika, više nego ikada trebamo podjednako i poniznosti (da sebe ne percipiramo tako ozbiljno) i kritičkog samo-propitivanja. To dvoje onda prirodno rezultira kritičkim pristupom onim informacijama koje pronalazimo na bespućima interneta. Dodatan „problem“ u kontekstu dostupnosti informacije je činjenica da nije dovoljno biti samo informiran, nego je potrebno prethodno biti formiran. Druga stvar je nužnost svijesti o ideologijama i interesima – kako svojih, tako i drugih koje susrećemo u stvarnom ili virtualnom prostoru. Velika većina iskrivljavanja činjenica i informacija koje nas okružuju, nastaju ili iz interesa kojega netko ima, ili iz ideologije koju se želi proširiti. U ovom kontekstu mi je sasvim jasno zašto papa Franjo, doduše, prema osobnom dojmu, više naglašava opasnosti konzervatizma (kao ideologije) koji zatvara u sebe (a on želi Crkvu otvorenu drugima), ali i progresivizma (upravo možda najjasnije vidljivo kroz kritiku kapitalizma u smislu neograničenog kontinuiranog napretka), odnosno napretka na svakoj društvenoj razini i kontekstu. Treća stvar su zasigurno mediji – u većoj mjeri ovi sekularni koji žele konačno dokazati kako Crkva ni po čem nije različita od drugih sličnih institucija, pa uživaju u naslovima kojima ukazuju kako se eto i Crkva modernizira, prihvaća ono što je svijet odavno prihvatio jer onda to znači da u Crkvi nema vječne, nepromjenjive istine. No, tu su također i crkveni ili mediji vjerskoga predznaka koji također znaju preuzeti logiku tržišta (divide et impera) ili neke ideologije obučene u „neovisno i objektivno“ izvještavanje o vjerskim pitanjima. Ima tu još dosta dobrih kandidata, ali sada se konačno želim posvetiti onome što je, barem prema meni, najslabija karika same Crkve (znači da ju Crkva sama može, tako reći, preko noći učvrstiti), a koju je – čini mi se – i sam papa Franjo jako dobro artikulirao (ustanovivši službu katehete).
Radi se o župnoj katehezi – ili o katehezi općenito. Vjerujem da je svakome tko čita ovaj tekst, jasno da župna kateheza de facto ne postoji. Naša se Crkva (HBK) zadovoljila ugovorenim vjeronaukom u osnovnim i srednjim školama – vjeronaukom kojemu iz godine u godinu kvaliteta drastično pada (svaka čast onim malobrojnim vjeroučiteljima koji dobro rade svoj posao) – do te mjere da je potpouno zanemarila župnu katehezu. Pogledajte Katehetske urede po biskupijama. Sve do jednoga se bave – isključivo – samo vjeronaukom u školama. Pogledajte Ured HBK. Ista stvar. Priznajem da je vjeronauk važna stavka koja zahtjeva mnogo energije i truda (iako ja ni jednoga ni drugoga nisam baš vidio – možda sam samo krivo gledao), ali župna kateheza ne bi trebala biti toliko zapuštena (Lk 11,42). Župnici su prepušteni sami sebi. Tako da ljudi rade s onime što imaju (dan i njima traje 24 sata) a to nažalost znači minimum u župnoj katehezi (taj minimum je godinu dana pripreme za prvu Pričest i eventualno dvije godine priprave za Krizmu). Oni pametniji među njima (a ima ih, Bogu hvala) dio tereta i odgovornosti stave na laike zrele u vjeri (tu i tamo se dogodi da koji vjeroučitelj izađe župniku u susret, ali onda on jednostavno ponavlja ono što radi u školi – a to nije to) pa onda možda uključi i neku drugu dobnu skupinu. Ima, Bogu hvala, i onih župa koje su i same shvatile da nema župne zajednice bez župne kateheze, pa se na tim župa radi punom katehetskom parom i na svim mogućim frontovima. Ali sve je to – barem za sada – stihijski, i ako u tu župu dođe svećenik koji to ne razumije (da bez župne kateheze nema župne zajednice), onda sve pada u vodu. Naša mjesna Crkva (biskupije) kao ni HBK uopće no vodi računa o župnoj katehezi. Pap Franjo je prije godinu i pol dana ustanovio službu katehete, ali to nije bilo dovoljno vremena našoj mjesnoj Crkvi da napravi bilo što po pitanju župne kateheze i njenog oživljavanja (nekako sa sjetom gledamo u mračno dobra komunizma?).
I kako se onda čuditi pristojnim i dobrim katolicima koji ne mogu pristati uz učiteljstvo pape Franje? Kada se moraju in-formirati drugdje, a ne na župi. Kada na župi nemaju iskustvo zajednice, bratske opomene, molitve i liturgije Crkve?
Mislim da je ovo pitanje iz naslova teksta jako kompleksno i da nije moguć neki jednoznačan i jednostavan odgovor. Ali sam isto tako uvjeren da je župna kateheza u svakom slučaju i na svakoj razini nužan sastavni element odgovora. Ako nema župne kateheze – nema ni župne zajednice. Ako nema župne zajednice, onda nema ni iskustva crkvenosti. A gdje nema iskustva crkvenosti (i to upravo u kontekstu sinodalnosti Crkve – a mi u tom kontekstu u Hrvatskoj imamo samo ideju, ne i samu stvar na djelu) nema ni pristojnih ni dobrih katolika koji mogu razumjeti, pristati pa onda i prihvatiti papu Franju koji ima svojstven stil komunikacije (izravan) evanđeoskih – trajnih i vječnih – istina vjere.
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 