Deklaracija Fiducia supplicans u svjetlu pobudnice Amoris laetita

Nakon što je Dikasterij za nauk vjere objavio dokument Deklaracija Fiducia supplicans o pastoralnom značenju blagoslova, i dalje ne jenjava žustra rasprava o samome dokumentu i njegovu značenju za život i poslanje Crkve. Postoje razne analize i tumačenja – koja dosežu do krajnjih granica predlažući, s jedne strane implicitnu heretičnost dokumenta i trenutnog učiteljstva pape Franje, a s druge strane implicitnu legitimizaciju njemačkog sinodalnog puta – a meni je zanimljivo sagledati u ovom tekstu dokument iz perspektive (dis)kontinuiteta učiteljstva pape Franje. Stoga ću u sljedećim paragrafima sagledati Deklaraciju iz perspektive učiteljstva pape Franje u odnosu na njegovu pobudnicu Amoris laetitia.

U toj pobudnici iz 2016. godine, koja je također uzbunila katoličke duhove, papa Franjo otvara mogućnost da katolici u neredovitim situacijama (a to su oni katolici koji ne žive sakramentalno brak – mogu biti rastavljeni i ponovno civilno vjenčani katolici, katolici koji su se samo vjenčali civilno, ili katolici koji žive zajedno bez braka – civilnog ili sakramentalnog) u određenim uvjetima i nakon provedenog pastoralnog razlučivanja, ukoliko takav ishod razlučivanja bude, mogu pristupiti sakramentima Crkve (br. 305, fusnota 351). Ako koga zanima moje viđenje te mogućnosti, neka pogleda na tekstove u kojima sam analizirao knjigu Hrvoja Vargića, i gdje sam iznio teološke argumente koji smatraju da bi budući pontifikat ovu mogućnost trebao poništiti i proglasiti ju zabludom. No, taj dokument kojega je napisao papa Franjo otvorio je mogućnost da katolici u neredovitim situacijama mogu sudjelovati u slavljenju sakramenata – prvenstveno se misli na Euharistiju.

Deklaracija – kojoj je autor prefekt Dikasterija biskup Manuel kardinal Fernandez, a koju je potpisao i tako odobrio papa Franjo – se prvenstveno odnosi, kako joj naslov kaže, na pastoralno razumijevanje i značenje blagoslova. A tek onda, posljedično, se odnosi i na mogućnost blagoslova katolika u neredovitim situacijama i osoba u ispo-spolnoj vezi. Kako sam već analizirao pastoralno značenje i razumijevanje blagoslova, a pri čemu sam zaključio kako Deklaracija ne donosi ništa novo (ni značenje ni razumijevanje), ovdje ću se odmah usredotočiti na pitanje blagoslova parova (katolika) u neredovitim situacijama i isto-spolnim vezama.

Deklaracija (FS), kao i pobudnica (AL), izričito naglašava da Nauk Crkve o braku nije i ne može nikako biti promijenjen. I ovo se može vidjeti kao kontinuitet (jer bi sve drugo značilo odustajanje od katoličke vjere), kao što se to može napraviti i s razumijevanjem morala. Dok pobudnica (AL) inzistira na subjektivnoj dimenziji moralne norme (a to znači da osoba može biti u objektivno smrtnom grijehu, i da joj može biti umanjena subjektivna odgovornost – KKC 1793), Deklaracija inzistira na pastoralnom značenju blagoslova te unosi distinkciju između liturgijskih obrednih blagoslova i pastoralnih blagoslova, pri čemu inzistira da taj pastoralni čin (blagoslov) ne treba biti „podvrgnut previše moralnim preduvjetima“ (12) i nije potrebna „iscrpna moralna analiza“ (25). I jedan i drugi dokument, u neku ruku, ublažuju i razvodnjavaju objektivne moralne kategorije kako bi se ljudima izašlo u susret. Drugim riječima, relativiziraju moralne postavke Crkve.

Stoga, jedini kontinuitet, kada su u pitanju ova dva dokumenta, kojega ja vidim u učiteljstvu pape Franje, odnosi se na pitanje ublažavanja, razvodnjavanja morala (pastoralni pristup, ili pastoralno obraćenje Crkve) i potvrdu Nauka o braku. Ovome treba još dodati i nastojanja Papinske akademije za život da u moralnu teologiju unesu, kao relevantnu, adekvatnu i utemeljujuću, situacijsku etiku, što je vidljivo kroz knjigu „O teološkoj etici života“, tako da se može naslutiti da se radi na tome da se objektivni moralni red „svede“ na ljudsku mjeru kako bi se izbjegla ideologizacija vjere o kojoj papa učestalo kritički progovara. Je li moguće izbjeći ideologizaciju vjere bez relativizacije morala? Vjerujem da jest.

Ako je papa Franjo s pobudnicom AL otvorio mogućnost sudjelovanja katolika u neredovitim situacijama u slavljenju sakramenata (Euharistije), onda je Dikasterij – uz papin potpis – tu mogućnost zatvorio kada je u pitanju liturgijski obredni blagoslov. Uočite ovdje da se kod liturgijsko obrednog blagoslova ne radi o sakramentima nego o sakramentalima, blagoslovinama. Stoga se ovo može vidjeti kao snažni diskontinuitet ili kontradikcija samog učiteljstva pape Franje.

Dok pobudnica AL otvara mogućnost sudjelovanja katolika u neredovitim situacijama u sakramentima, Deklaracija FS uskraćuje mogućnost sudjelovanja katolika u neredovitim situacija i osoba u isto-spolnim vezama u sakramentalima. Uočite da je opravdanje za obje odluke (potvrđivanje Nauka o braku i relativiziranje objektivne moralne norme) potpuno identično, a donosi se potpuno oprečan zaključak. U prvom slučaju (AL) se dopušta pristup sakramentima, a u drugom (FS) se onemogućuje pristup sakramentalima.

Zašto je tome tako? Stvarno ne mogu pronaći niti jedan teološki argument. Ili je trebalo otvoriti mogućnost za obje situacije (kontinuitet), ili ju naknadno zatvoriti za prvu. Ovako imamo shizofrenu situaciju u Crkvi gdje, s jedne strane govorimo katolicima u neredovitim situacijama da mogu sudjelovati u slavlju sakramenata, ali ne mogu sudjelovati u slavlju sakramentala (blagoslovina, liturgijsko obrednim blagoslovima). I ako bi netko imao osjećaj za sakramentalnu disciplinu (što, nažalost, u suvremenoj Crkvi iščezava poput vode u tekućem stanju pri točci vrelišta), onda bi morao zaključiti da je Crkvi više stalo do ortodoksnosti (pravovjerja) slavljenja sakramentala nego sakramenata. Jer, zašto bi Crkva branila ljudima liturgijsko obredni blagoslov udijeljen preko svećenika koji je službenik Crkve, a pripuštala ih sakramentima (u objektivno identičnom moralnom zlu neredovite situacije)? Ja stvarno ne vidim nikakvu teološku, dogmatsku, pastoralnu ili bilo koju drugu logiku kojom bi se ova shizofrena situacija mogla objasniti i opravdati.

Pa evo pitanje za milion dolara:

Zašto istim ljudima – ljudima u istoj, neredovitoj, situaciji – Crkva uskraćuje liturgijsko obredni blagoslov, a pripušta ih slavljenju sakramenata?

Ako se ovdje ne radi o snažnom diskontinuitetu i kontradikciji koja rađa shizofrenom situacijom u kojoj se Crkva trenutno nalazi, onda ja ne znam o čemu se tu radi…

Tim više što će se s vremenom pokazati koliko je Crkvi stalo do discipline sakramentala na „njemačkom slučaju“ koji jednostavno u kontinuitetu s pobudnicom Amoris laetitia razvija autentičnu pastoralnu teologiju i značenje liturgijsko obrednih blagoslova katolika u neredovitim situacijama i isto-spolnim vezama.

Mogu na kraju zaključiti da je papa Franjo u diskontinuitetu sa vlastitim Učiteljstvom, ali su zato Nijemci sa svojim sinodalnim putem u kontinuitetu s papinim učiteljstvom. Pa, možda je to i dobar znak – barem za nas koji još uvijek imamo osjećaj sakramentalne discipline, i možda stvari od ove Deklaracije krenu u dobrom smjeru za Crkvu. Ne preostaje nam ništa drugo nego da molimo za Crkvu i trpimo ovo vrijeme shizofrene situacije. Dođi Gospodine i ne kasni!

מרנא תא