Papa Franjo tradicionalne katolike bije šibom, a progresivnim katolicima stavlja prstenje na ruku

Živimo u krajnje zanimljivom vremenu – podjednako je to istina i kada razmišljamo u sekularnim, društvenim terminima, ali i kad razmišljamo o unutar crkvenim ili eklezijalnim kontekstima. Sada, koji tjedan prije Sinode o sinodalnosti, možemo jasno i nedvosmisleno zaključiti da se papa Franjo donekle obrušio na tradicionalne vjernike, pa u prenesenom značenju mogu reći da se ponaša kao otac koji svojega sina šibom odgaja (Sir 30), dok je sasvim blag i popustljiv prema progresivnim vjerničkim krugovima, pa u prenesenom značenju mogu reći da se ponaša kao otac koji mlađem sinu vraća dostojanstvo sina stavivši mu prsten na ruku. (Lk 15,22)

Postoji sasvim ljudski i krajnje utemeljen i opravdan dojam da je otac iz prispodobe o izgubljenom sinu (Lk 15,11-32) nepravedan. Znamo kako priča ide. Mlađi sin zahtjeva ono što mu pripada (ali, to je uobičajeno tražiti tek nakon očeve smrti – ovdje se vidi svojevrsna drskost i nestrpljivost da bude onako kako mlađi sin hoće i želi – jer je to i danas uvriježena praksa nasljeđivanja dobara od svojih roditelja), uzima to sve u svoje ruke i odlazi u daleku zemlju gdje potrati nasljedstvo živeći razvratno. Došavši sebi, a u stvari dotaknuvši dno svojega života i svijeta koji ga je zaveo i opio, prisjetio se svojeg oca i svojeg doma u kojem čak i sluge žive bolje nego što on – slobodan i autonoman – živi u slobodnom svijetu. Događa se odluka o povratku. Ali ne bilo kakvu povratku. On će se vratiti krajnje ponizan i skrušen, tražeći mrvice koje sa stola gospodara padaju na pod pa se psići njima hrane. (Mt 15,27) I taj povratak biva spasonosan jer mu otac vraća dostojanstvo sina, organizira veliku feštu da proslavi povratak i pronalazak svojeg izgubljenog sina koji mrtav bijaše i oživje, izgubljen bijaše i nađe se.

I sve bi s tom pričom bilo uredu da je taj otac imao samo tog jednog sina. Mislim da se svi možemo poistovjetiti s tim sinom, pogotovo zbog činjenice pubertetskog bunta, tog razdoblja u kojem se svako dijete mora izgubiti kako bi se na kraju tog (sinodalnog) puta pronašao kao ozbiljan i odgovoran čovjek. No, stvari se kompliciraju jer taj otac ima još jednog sina – brata ovog izgubljenog – koji ostaje marljiv (toliko ti služim) i vjeran (ne prestupih tvoju zapovijed) ocu. I da stvar bude gora, on je stariji sin, što znači da je prvi u redu kada se naslijeđe bude dijelilo i dodjeljivalo. Naravno, nakon smrti oca.

Vjerujem da ćete se mnogi složiti s ovim pojednostavljivanjem koje slijedi, a tiče se dodjeljivanja uloga iz ove prispodobe akterima iz naslova ovog teksta. Naravno, papi kao Svetom ocu dodjeljujem ulogu (milosrdnog) oca; progresivnim katolicima dodjeljujem ulogu mlađeg sina, a tradicionalnim katolicima ulogu starijeg sina. Radi se o pojednostavljivanju koje mora pretpostaviti neke elemente koje ovdje samo ukratko navodim i ne želim ih detaljnije obrazlagati jer bi to uzelo previše vremena. Ako bude potrebno, i ako to od mene zatražite, napisati ću novi tekst u kojem detaljnije to obrazlažem. Za potrebe ovog teksta je dovoljna zajednička pretpostavka koja je utemeljena na sljedećem:

• Crkva je jedna, sveta, katolička i apostolska. Kristova Crkva subzistira (postoji) u Katoličkoj crkvi (LG 8) Nema spasenja izvan Crkve.
• Crkva je povjerena biskupima koji su nasljednici apostola, a prvi među jednakima je Petrov nasljednik – Papa (primat Petrove stolice)
• Uloga Pape je da „štiti zakonite različitosti te ujedno bdije nad time da ono što je partikularno (…) služi jedinstvu“ (LG13)
• Progresivni katolici, budući namjeravaju napraviti iskorake u dogmatskom i moralnom učenju Crkve, ponašaju se kao mlađi sin koji na svoju ruku uzima ono što mu pripada (uz to što živi razvratno što se može odnositi na željene promjene moralnog nauka Crkve i kršćanske antropologije artikulirane tijekom sinodalnog puta)
• Tradicionalni katolici, budući marljivo služe i održavaju zapovijedi (inzistiraju na poštivanju Tradicije i očuvanja Nakua), ponašaju se kao stariji sin
• Među sudionicima Sinode o sinodalnosti, nisam brojao ali mi se čini da je papa pozvao podjednak broj predstavnika progresivnih i tradicionalnih sudionika (ovdje mislim na sudionike koje je papa Franjo osobno pozvao, a ne na one koji su tu po službi ili izboru biskupskih konferencija)

Iz naše perspektive (sinova) se stvarno može činiti da je otac iz prispodobe nepravedan – jer na uvredu koju mu je nanio mlađi sin reagira oproštenjem (kao da se ništa nije dogodilo i kao da mu sin ovaj nije popio pola imanja), a na služenje i vjernost starijeg sina odgovara benevolentnim ignoriranjem (pretpostavka da je sve njegovo ujedno i njegovog sina – sve moje, tvoje je). Mi ne znamo iz samog teksta prispodobe je li se stariji sin uključio u feštu i proslavio povratak izgubljenog i mrtvog brata. Ja volim vjerovati da jest.

Isto nam se tako može činiti, iz perspektive starijeg brata i tradicionalno-vjerničkog kruga u kojega i samoga sebe svrstavam, da je papa Franjo nepravedan. I stvarno, kada pogledamo njegove geste, poslušamo njegove govore i analiziramo aktivnosti (službene i neslužbene), možemo zaključiti da papa Franjo šiba tradicionaliste, a da tetoši i podržava – vraćajući im dostojanstvo sina – progresivne katolike. Papa je praktički zaustavio TLM i do kraja otežao liturgijski pluralizam i raznolikost u Crkvi. Često u svojim izjavama i govorima kritizira tradicionalne vjernike jer stvarno postoji opasnost da se zatvorimo sami u sebe i tako iznevjerimo poslanje koje nam je svima povjereno. Tradicionalnije biskupe ili kritizira ili im onemogućuje „napredovanje“ u hijerarhiji inzistirajući na imenovanjima onih biskupa i kardinala koji su „na liniji“. Ujedno ignorira one kardinale i biskupe koji postavljaju pitanja (Dubia) o smislu njegovih službenih dokumenata i njegovog nauka. A s druge strane vidimo kako progresivni prelati karijerno napreduju gotovo brzinom svjetlosti (iako imam sve protiv karijernog napredovanja svećenika i biskupa jer mislim da tako oni zanemaruju svoje poslanje koje im je povjereno), kako se guraju određeni ljudi i ideje koje oni zastupaju te kako se sve više i više otvara područje teološke nesigurnosti i neusklađenosti s Tradicijom i Naukom Crkve. Dovoljno je pogledati odnos, paradigmatski vjerojatno, Vatikana, odnosno, izravno pape Franje, prema jednom biskupu (J. Strikland) i prema jednom svećeniku isusovcu (J. Martin) da nam stvari budu jasnije i uvjerljivije.

Jasno je vidljivo da papa Franjo ima različite pristupe ovoj dvojici sinova (prema progresivnom i tradicionalnom katoliku), no je li to utemeljeno i opravdano u spomenutoj prispodobi? Je li opravdano i utemeljeno i u čemu, pa da možemo reći da je sve u redu i ostati mirni? Rekao bih da odgovor na prvo pitanje mora biti ne, ali nije to tako jednostavno, a odgovor na drugo mora biti da i to je poprilično jednostavno.

E sada, prvo ovo što je teže za razumjeti, odnosno, što nije jednostavno uvidjeti. Kada je u pitanju prispodoba, sada ne o izgubljenom sinu, nego o milosrdnom ocu, onda moramo primijetiti nekoliko stvari. Budući je milosrdan, otac iz prispodobe pristupa i jednom i drugom sinu na isti način. Otac izlazi pred oba sina koja su izvan kuće. On ide k njima i želi ih uvesti u kuću. Ali tu sa strane sinova postoji bitna razlika. Mlađi sin je od kuće otišao svojom voljom, ali se prisiljen nevoljama vratio. Stariji sin je slobodno odlučio, prisiljen svojom vjernošću i marljivošću zbog koje je bio izvan kuće (na polju), da neće ući u svoju kuću. Mlađi sin je iz kuće otišao svojevoljno (slobodno), a stariji iz poslušnosti. Mlađi sin se vraća kući iz poslušnosti, a stariji sin odlučuje ne ući u kuću svojevoljno (slobodno). Druga stvar je ta što otac smatra, podjednako za oba sina, da sve što je njegovo, ujedno je i njihovo (samo se trebaju strpjeti dok otac ne umre pa će svatko uzeti što mu pripada). I treća stvar je ta što otac iz prispodobe poštuje slobodu svojih sinova, pa reagira tek kada obojica dođu na prag njegove i njihove kuće (istrča mu u susret; iziđe i stane ga nagovarati). Znači, otac se na isti način odnosi prema oba svoja sina.

Papa Franjo, s druge strane, nema isti odnos ili pristup svojim sinovima. Tako da ne možemo papu nazvati milosrdnim ocem, ako to milosrđe idemo utemeljiti samo na ovoj prispodobi. Ali ga možemo i moramo nazvati milosrdnim ocem upravo jer se ne odnosi ili nema isti pristup prema svojim sinovim. Zašto? Pa zato jer nijedan roditelj nema isti odnos ili pristup prema svojoj djeci. Ja nemam isti pristup prema Emanueli i Korini, nemam isti odnos s Matijom, Loretom ili Elizabetom. I to je pravedno, a pravednost je implicitna strana milosrđa, tako da je papa implicitno milosrdan jer nema isti pristup i odnos prema svojim sinovima. Stoga moramo pogledati drugdje. A to drugdje je dijelom ljudska psihologija, a drugim dijelom Stari zavjet.

Prvo što se tiče Starog zavjeta. Mudrosna literatura je s jedne strane vrhunac književnosti (uz Psalme) ali je i natopljen konglomerat životnog iskustva, a s druge strane je objavljena Božja uputa kako bismo mudro kročili kroz život. I tamo stoji uputa očevima da, one sinove koje ljube, često biju šibom. (Sir 30,1) Drugim riječima, da ih discipliniraju u mladosti kako bi bili zadovoljni s njima u njihovoj zreloj dobi, kako bi taj sin kasnije bio koristan, vrijedan i marljiv uzrok ponosa ovog oca koji ljubi svojeg sina. I vjerujem da možemo uočiti elemente činjenice da papa Franjo tako postupa prema svojem starijem sinu (tradicionalistu) kojega voli. Jednostavno mu svoju ljubav izražava jezikom kojega ovaj sin razumije (disciplina, poslušnost, vjernost i u konačnici šiba). Papa se tako ne odnosi prema mlađem sinu (progresivcu) jer ga ovaj ne bi razumio, niti bi prihvatio takav izričaj ljubavi (ne da bi se vratio kući, nego bi otišao još i dalje). Stoga se papa odnosi prema njemu tako što ga miluje i nastoji mu poviti rane (prihvaćanjem i reafirmacijom – stavljanjem prstena na ruku i tako što mu oblači najljepšu haljinu), što na svaki njegov jauk potresa svoje srce. (Sir 30,7)

Stariji sin je čvrsto u kući (Crkvi), on je vjeran i marljiv te je uvijek tu s ocem, dok je mlađi sin buntovan, on želi više, želi svoje, želi ići u korak sa svijetom. Odnos oca prema ovako različitim sinovima mora biti različit. Mora tolerirati mlađeg sina i njegovu ishitrenost, mora podnositi njegovo lutanje i mora se nadati i vjerovati da će se ovaj, priklješten zlima svijeta, ipak vratiti – ponizno i skrušeno – na prag svoje kuće. Isto tako mora održavati disciplinu nad starijim sinom, jer je uvjeren da je on tu uvijek s njime te da će i uvijek biti marljiv i vjeran. Zato ga i može – tu i tamo – ošinuti šibom. Zato jer je njegova vjernost, poslušnost i marljivost neupitna. Zato mora gledati preko praga kuće ne bi li ugledao mlađeg sina kako se ponizno vraća kući kako bi bio sluga (marljiv i vrijedan) a ne više sin. I zato mu mora staviti prsten na ruku i obući ga u najbolju haljinu kako bi mu on vratio dostojanstvo sina kojega je ovaj sam prokockao i izgubio. I zato jer su to neke fundamentalne psihološke dinamike, koje se mogu primijeniti – u maniri kategorijalne pogreške – na ovaj unutar crkveni ili ekelzijalni kontekst, možemo reći jednostavno da je papa Franjo milosrdan otac, što nas onda čini spokojnim i mirnim jer znamo da je sve u redu.

Zato mi se čini zanimljivim ovo vrijeme u kojem živimo. Pontifikat pape Franje je uzbudljiv, provokativan, a nekada i zbunjujući. Sinodalni hod, a ne put, još je jedan dodatni element u ovom pontifikatu koji pred nas može staviti razumijevanje, opravdanje i prihvaćanje ovog različitog postupanja, pristupa i odnosa pape Franje prema ovoj dvojici sinova. Naprosto je to njegova zadaća (LG 13), i možda je samo problem u nama što ne razumijemo, pa onda ni ne prihvaćamo, očinstvo Svetoga oca koje ne može (i ne treba) biti prema svima isto očitovano. Vjerujem da nam papa Franjo, ali i Papa općenito, uvijek daje ono što nama treba kako bismo bili još više Kristovi, sve dok jednog dana ne budemo Gal 2,20.