Uvaženi redoviti profesor u trajnom zvanju Tonči Matulić, u intervjuu kojega je Glas koncila objavio u broju 47. od 21. studenog 2021. godine, iznosi svoje promišljanje o moralnoj dužnosti cijepljenja pri čemu se poziva na izjave pape Franje, službene dokumente Kongregacije i cjeloviti moralnu nauk Crkve. Za one koji ne čitaju Glas koncila (nipošto ih zbog toga ne krivim jer je ta novina davno izgubila relevantnost – i eklezijalnu i društvenu) ovdje ću ukratko sažeti i naznačiti sadržaj intervjua.
Profesor naglašava i ponavlja riječi pape Franje da je cijepljenje čin ljubavi prema drugome – pozivajući se na dvije zapovijedi ljubavi (Mt 22,37-40) uz dodatak da, budući posljednjih tjedana postoje ljudi – među njima mnogi katolici – koji prosvjeduju protiv covid potvrda (ali i protiv samog cjepiva budući se ne žele cijepiti i tako izvršiti ovaj čin ljubavi prema bližnjemu), treba naglasiti kako savjest jest „zadnja subjektivna norma moralnosti“ ali to ne znači da je ona apsolutna, nego treba biti ispravno formirana – sukladno objektivnoj moralnoj normi koja nam je dana u moralnom zakonu, evanđelju i zdravu razumu. U daljnjem tijeku intervjua profesor inzistira upravo na ovom elementu formacije savjesti – formacije koja se treba provesti na temelju „objektivnih moralnih kriterija“ kako bi svaki pojedinac mogao donijeti ispravan sud savjesti. Zatim se osvrće na pitanje nepovjerenja prema stručnjacima gdje jasno ukazuje na razliku između neslaganja stručnjaka kada je u pitanju društvena primjena (aplikacija) znanstvenih spoznaja i samog neslaganja između znanstvenika oko znanstvenih spoznaja i činjenica. Profesor inzistira da je to sasvim normalno u znanosti jer ona „nije jednoumlje, nego silno vrijedna intelektualna avantura i povlašteno mjesto kritičkog mišljenja“. Normalno je dokle god se koriste racionalni argumenti čiji izostanak profesor vidi kod svih koji negiraju pandemiju, propagiraju teorije zavjere nazivajući ujedno te osobe (pa bili oni i vrhunski stručnjaci i znanstvenici, primjerice poput Tomislava Domazeta Loše – ovo je moj komentar budući profesor nigdje ne navodi imena) „nestručnim osobama, amaterima i diletantima kojima opća nedaća koristi samo kao sredstvo egomanije i narcizma.“ Na kraju profesor kritizira i HBK jer nije uspostavila stručno i neovisno tijelu (ne kao alternativu Stožeru, nego kao kanal komunikacije prema samim biskupima) nego se prekasno uključila, svojom izjavom, u ovaj gorući globalni problem. Zaključak intervjua usmjeren je potvrđivanju mogućnosti ograničavanja ljudskih prava i slobode savjesti pojedinca upravo moralnim dužnostima i ispravnim moralnim sudom. „Prema tome, kad netko tvrdi da mu je ugroženo neko ljudsko pravo, neka dobro promisli je li pritom izvršio sve svoje moralne dužnosti.“
Uz iskreno uvažavanje svih ograničenja ove forme informiranja javnosti o nečijem mišljenju o određenom društveno-eklezijalnom problemu, budući mi je sasvim jasno da profesor nije mogao reći sve što treba te na široko i na dugo objasniti svoje stavove, ovdje smatram važnim naglasiti neke elemente intervjua za koje mi se čini da su agitatorski i pristrani te da su kao takvi pojeli intelektualnu čestitost ovoga profesora kojega iznimno cijenim i poštujem.
Na samom početku intervjua profesor krajnje nespretno naglašava da savjest pojedinca nije apsolutna instanca moralne sigurnosti. Ona jest temeljna, vrhunska i zadnja u redu subjektivnosti, ali nije apsolutna. Ovdje ću navesti profesorov pokušaj objašnjenja ovog dosta zapetljanog problema odnosa savjeti kao subjektivne moralne norme i objektivne moralne norme koja se nalazi „u moralnom zakonu, u evanđelju i u zdravu razumu.“ Profesor, dakle, naglašava da savjest jest zadnja, temeljna i vrhunska subjektivna norma moralnosti, ali ona nije apsolutna. No već u sljedećoj rečenici profesor govori da „savjest kao glas moralnog zakona otkriva vjerniku zahtjev za ispunjenjem“ zapovijedi ljubavi. Zatim profesor naglašava da je djelovanje „u skladu s osobnom savješću“ moralna dužnost, ali da je važnije donijeti ispravan sud savjesti – tj, onaj sud koji je usklađen sa zahtjevima moralnog zakona. Iz ovoga proizlazi zahtjev za formacijom savjesti – ona mora biti usklađena sa objektivnom moralnom normom. Taj proces formacije savjesti – kako bismo ostvarili ispravan sud savjesti – treba biti „na temelju objektivnih moralnih kriterija, a informirati ga na temelju objektivnih spoznaja i činjenica. Da bih donio siguran i ispravan sud savjesti, trebam posegnuti za moralnim znanjem, ali i za drugim vrstama znanja da bih mogao jasno znati kakve su vrijednosti ugrožene i koje kao takve trebam štititi.“ Profesor ne govori ništa netočno. Nažalost, a moj je dojam da se to događa zbog unaprijed donesenog stava koji profesora potiče na agitiranje za cijepljenje, profesor ovdje ne donosi cjeloviti pogled na moralni nauk Crkve, a konstantnim inzistiranjem na riječi „znanje“ kao da želi zaoštriti sukob kojega možemo iščitati iz njegovog stava – sukoba između onih koji imaju racionalne (time objektivne i znanstvene) argumente i onih koji imaju iracionalne argumente (time subjektivne i fundamentalističke u vidu teoretičara zavjere) pri čemu ovi drugi vrijeđaju „zdrav razum i dostojanstvo kršćanske savjesti“
Nasuprot ovakvom navijačkom stavu koji debelo podcjenjuje ljude na suprotnoj strani, ljude koji vrijeđaju zdrav razum, pogled na cjeloviti moralni nauk govori jednu drugu priču. Upravo tu priču ovdje želim ispričati.
Cijela stvar ili priča (i u samom katekizmu) počinje sa slobodom čovjeka jer upravo i samo sloboda čovjeka kao čovjeka čini upravo njega odgovornim za vlastite čine (actus humanus) ali i društvo u kojem kao slobodan čovjek živi (KKC 1734). I usprkos tome što je čovjekova sloboda ograničena i pogrešiva (1739), svaki čovjek dužan je slijediti, slušati i pokoravati se glasu svoje savjesti – čak i kada je ista krivo formirana (1790). „Savjest je najskrovitija jezgra i svetište čovjekovo, gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini.“ (1776) Uz ovu jeku Božjega glasa koji odzvanja u nutrini svakog čovjeka, objektivni moralni zakon se odražava još i u naravnom zakonu te u cjelovitom nauku Crkve (Tradicija i Pismo) kojega poslužuje Učiteljstvo. Kada se dogodi da je savjest krivo formirana (jer treba biti usklađena s naukom Crkve) ona i dalje obvezuje do onog trenutka spoznaje vlastite zablude (što se događa bilo navještajem i obraćenjem, bilo upoznavanjem pune istine u koju nas Duh uvodi). „Ako je neznanje nesavladivo ili je sud pogrešan bez odgovornosti moralnog subjekta, zlo koje osoba čini ne može se njoj ubrojiti.“ (1793) Sve, dakle, počinje sa slobodom koja dovodi do odgovornosti da se, kada se steknu uvjeti, osobna savjest i sloboda usklade s objektivnom moralnom normom (btw nigdje nisam vidio katekizamsko pozivanje na zdrav razum kada je u pitanju sloboda savjesti osobe). Savjest donosi ispravan sud onda kada je taj sud u skladu s razumom i božanskim zakonom (1786).
Važna stvar u ovoj polemici, polemici koju u svojem intervjuu profesor ocrtava nazivajući ljude koji inzistiraju na slobodi i savjesti pojedinca, nestručnim osobama, amaterima i diletantima, je činjenica da pitanje cjepiva ne spada izravno pod nadležnost Učiteljstva (objektivne moralne norme) ali ni prirodnog (naravnog) zakona. Postoje mnoga preklapanja, to svakako, ali nije za očekivati da će Učiteljstvo (u ovom slučaju Kongregacija za nauk vjere koja jest reagirala Bilješkom iz 21.12.2020.) izravno i nedvosmisleno svim katoličkim savjestima navijestiti obveznost cjepiva. Crkva može samo ocijeniti moralnost samog cjepiva (i kada je u pitanju metodologija i procesualnost medicinsko-istraživačkog postupka, ali i sadržaja konačnog proizvoda) i njegovu eventualnu primjenu. Stoga smatram važnim ovdje ponoviti ono što uvaženi profesor vješto izbjegava spomenuti u svojem intervjuu. Kongregacija u Bilješci naglašava dva uvjeta kako bismo mogli „čiste savjesti“ koristiti sva dostupna cjepiva. Ovo je prvi uvjet: „kad etički nesporna cjepiva protiv covid-19 nisu dostupna (npr. u zemljama gdje etički nesporna cjepiva nisu dostupna liječnicima i pacijentima, ili gdje je njihova distribucija otežana zbog posebnih uvjeta skladištenja i prijevoza, ili kada se u istoj zemlji distribuiraju različiti tipovi cjepiva, a zdravstvene vlasti ne dozvoljavaju građanima da izaberu kojim će se cjepivom cijepiti), moralno je prihvatljivo primiti cjepiva protiv covida-19 koja su tijekom istraživanja i proizvodnog procesa koristila stanične linije pobačenih fetusa“ (br. 2 Bilješke). Drugi uvjet je dobrovoljnost samog čina cijepljenja (br. 5). Ukoliko je cijepljenje nametnuto izvanjskom silom, ono ne može biti čin ljubavi prema bližnjem, jer se ljubav vodi slobodno i savjesno. Prisilno vođenje ljubavi se zove silovanje, a nagovaranje ljudskih savjesti i selektivno korištenje nauka Crkve kako bi se agitiralo za cijepljenje je, u kontekstu ove analogije s vođenjem ljubavi, prostituiranje i podržavanje porno industrije koja iskrivljava ljudske slobode i savjesti uvodeći ih u zablude o samima sebi, drugima, društvu i Crkvi te u konačnici o samome Bogu.
Stoga, ne slušajte one koji agitiraju za bilo koju stranu jer time duboko vrijeđaju zdrav razum i dostojanstvo kršćanske savjesti, nego radije slušajte Crkvu.
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 
2 komentara na “Kada agitiranje pojede intelektualnu čestitost”
Poštovani, nekoliko komentara.
1. Napisali ste odličan osvrt na čuvnje slobode savjesti, a na koji Vas je nagnala vlastita savjest. Međutim, u istom ste tekstu obezvrijedili slobodu savjesti koja je, pretpostavljamo, navela prof. Matulića na ovaj tekst u GK. Istovremeno ste pokušali vlastitu savjest nadrediti njegovoj proglašavajući njegov tekst moralno nepeihvatljivim ali niste naveli kojim to dokumentima Učiteljstvo propisuje zabranu “agitiranja” ili poticanja pojedinaca na neki čin. Moje je mišljenje da ste iznjeli vrijednosni sud o tuđem vrijednosnom sudu u temi u kojoj nema jasnog nauka i Crkva dozvoljava moralnu prihvatljivost oba stava sukladno savjesti pojedinca. Drugim riječima, proglašvajući “agitaciju” za neki cilj moralno nedopustivom (iako ona to objektivno nije) istovremeno ste zanemarili slobodu savjesti osobe koja, sukladno svom staleškom položaju, u slobodi svoje savjesti smatra moralno ispravnim – pretpostavljamo.
2. Niti Vi a niti prof. Matulić nemate znanja niti sposobnosti procijeniti nečiju znanstvenu kompetenciju na području biomedicine, a kamoli koliko to što govori drži vodu. Nisam niti ja u velikoj mjeri, a biomedicinske sam struke. Ostaje nam pouzdanje u autoritete. U slučaju znanstvenika Loše, u znanstvenim krugovima odgovoreno je na njegove dvojbe i sumnje.
3. Sve i da je cijepljenje obvezno, opet bi moglo biti čin ljubavi. Kao što Pilat ne bi imao vlasti nad Kristom da mu nije dano odozgor, tako niti propisivači cijepljenja ne bi imali da im nije dano. Svaka vlast je od Boga. Sukladno slobodi savjesti svakog pojedinca, jednako kao što i plaćanje poreza ili stajanje na crvenom može biti čin ljubavi prema bližnjemu i prema Bogu – iako je obvezno. U suštini bi se na takav način i za Kristovu žrtvu moglo reći da nije čin ljubavi jer je bila po naredbi “odozgor”. Istovremeno, mnoga su druga cijepljenja također obvezna, kao i mnogi drugi čini u životu koji mogu imati u pojedinim slučajevima kobne posljedice (vezanje pojasa u automobilu). Zašto onda to ne dovodimo u pitanje?
4. Izgleda da pozvavši ljude da ne slušaju osobe koje “agitiraju” za bilo koju stranu, Vi ste učinili upravo to. Agitirali. Za svoju stranu.
5. A što se slobode savjesti tiče… Kad sam u vlastitoj savjesti razmišljala o ovoj temi, ratmišljala sam ovako. Što se duhovnog aspekta tiče, za mene relevantni autoriteti (HBK, Kongregacija i papa) odobrili su cijepljenje kao moralno ispravan čin, a proglasili ga i činom ljubavi. Svi medicinski relevanti autoriteti preporučili su cijepljenje nakon cost-benefit analize. Moja savjest je neodlučna, ali ne mogu razlikovati progovara li to savjest ili emocionalni doživljaj, strah ili nešto peto. Osim toga, nisam sposobna sama razlučiti niti moralne niti zdravstvene implikacije. Ako bih se cijepila iz poslušnosti autoritetima, tada bi odogovornost za moj eventualno nemoralan čin pala na autoritet i ja ne bih imala grijeha. S druge strane, necijepljenjem bih išla kontra autoriteta i tada bih ja bila jedina odgovorna za eventualno nemoralnu odluku, a imala sam okolnosti u kojima sam mogla uskladiti svoju savjest.
U situaciji kad bi duhovni autoritet proslasio cijepljenje moralno nedopustivim a Vlada ga propisala obveznim, ne bih se cijepila. To bI bila uloga zdravog razuma.
Mala digresija vezano za autoritete. Prve upitnike iznad glave po tom pitanju prije mnogo godina postavio mi je jedan odlomak u Dnevniku sv. Faustine. Događa se nekako ovako: Krist traži od Fasutine da naslika sliku, međutim majka poglavarica ne odobrava. Faustina je u sto muka jer sam Bog to traži od nje, međutim na to joj Krist odgovara da se treba podrediti volji majke poglavarice. Sam Krist se podređuje volji jedne of milijardi žena na ovome svijetu zbog autoriteta koji joj njezin položaj daje! Slika je kasnije naslikana (uz pristanak). No, da skratim, iako su redovničke zajednice, kler i obiteljska zajednica specifične jer su duhovni autoriteti jasno definirani, ipak ostaje činjenica da je podređivanje autoritetima (osim u objektino moralno pogrešnim stvarima) put u poniznosti, ljubavi, put stopama Krista i Djevice. Na koncu put do neba.
Sviđa mi seSviđa mi se
Draga Nikolina, hvala na čitanju i to kritičkom čitanju! Slažem se gotovo u svemu s Vašim komentarom. Ipak mi dozvolite da se ne složim možda u konačnoj Vašoj ocjeni. Ovim tekstom se nisam želio svrstavati na stranu ili agitirati. Želio sam samo ukazati na činjenicu da prof. Matulić, kada se već iz teološke perspektive osvrnuo na ovo pitanje cijepljenja, nije do kraja prenio smisao i sadržaj Dokumenta na kojega se i sam referirao, a koji u konačnici ostavlja svakoj savjesti slobodu u odlučivanju (iako jest činjenica da i taj dokument, pa kako ste i Vi naglasili, gotovo čitava hijerarhija počevši s papom, sugerira cijepljenje kao čin ljubavi). Ne vidim kako bi ukazivanje na tu činjenicu automatski značilo svrstavanje ili agitiranje za suprotnu stranu…
Sviđa mi seSviđa mi se