Platonova špilja (Iv 8,32)

U fiozofiji ali i popularnoj kulturi, alegorija Platonove špilje je nezaobilazan element svakog autentičnog mišljenja, kritike i pokušaja konstrukcije vlastitog pristupa svijetu, sebi i drugima. Ona na krajnje jednostavan i pristupačan način progovara o krajnje apstraktnim, složenim i važnim „stvarima“. Meni je uvijek zanimljivo bilo kako samo rijetki među nama mogu tako jednostavno i pristupačno govoriti o takvim „stvarima“ koje su složene i važne da o njima možemo čitav život razmišljati, a pri tome napredovati malo ili nikako – jer često jesu takve da nas paraliziraju. S druge strane mi tijekom studija teologije nije bilo jasno, dok sam čitao mnoge filozofe i teologe koji o apstraktnim (složenim i vžanim) „stvarima“ govore, pišu i misle podjednako apstraktno (složeno i uzvišeno), zašto se Isus (kao najvažniji filozof i teolog) koristi tako prizemnim (jednostavnim i pristupačnim) govorom, a upravo nam on komunicira ono najsloženije i najvažnije (život vječni)?

Nakon nekog vremena, kada mi je brada doboljno narasla da me se izdaleka može prepoznati kao „mudrog“ čovjeka ili filozofa (teologa) – iako sam ja uvjeren da to nema veze s bradom koja je tu kolateralno, nego ima s vlastitom djecom – postalo mi je jasno da samo oni ljudi koji su se dobrano namučili s probavom apstraktnih (složenih i uzvišenih) „stvari“ – i to krajnje osobno i opasno – mogu sebi priuštiti prizemni govor (jednostavan i pruistupačan) o krajnje apstraktnim, uzvišenim, složenim i vrijednim „stvarima“. Slika orla kako hrani svoje mladunče (može ići bilo koja ptica, ali je slika orla baš moćna i izravna) krajnje je primjerena ovdje kao analogija onoga što se događa kada netko o apstraktnim i uzvišenim „stvarima“ govori prizemnim govorom, poput govora o nekakvoj tamo špilji ili sjemenu i ovcama koje se gube iz stada.

Platonova špilja, koja se može tumačiti i odnositi na gotovo bilo koju apstraktnu „stvar“, govori o ljudima koji su zatočenici – cijelog svog života – u jednoj prostoriji unutar špilje, a pred njima se nalazi zid na kojem se pak nalaze, kreću i „žive“ raznovrsne sjene. I kako to biva, među zatočenicima se razvijaju teorije i modeli koji nastoje (i uvelike uspijevaju) objasniti taj svijet koji se pred njihovim očima odvija i postoji. U jednom trenutku se jedan od zatočenika oslobodi – tako da se mogao slobodno kretati po prostoriji, okretati glavom i vidjeti da je taj zid sa svojim svijetom koji je nastanjen raznovrsnim sjenama, samo jedan od zidova, i da je prostorija u kojoj se oni nalaze, samo jedna od prostorija u toj špilji. U drugoj prostoriji zapaža izvor svjetla i ide prema njemu. Ulazi u drugu prostoriju i tu spoznaje izvor sjena na zidu u prostoriji iz koje je upravo izašao. Sjene nastaju tako što određeni predmeti, koje ljudi nose na svojim leđima, „stoje na putu“ svjetlu čiji je izvor plamen vatre koji se nalazi u toj drugoj prostoriji – zajedno s ljudima i predmetima koje na svojim leđima nose. U prvi mah ovaj slobodan čovjek ovo sve uviđa pomalo mutno – jer su mu se oči navikle na tamu i sjene, pa mu svjetlo od plamena i vatre nanosi bol…ali uskoro se oči navikavaju i čovjek može jasno vidjeti o čemu se tu radi. Kada se navikao na život u toj prostoriji uskoro uočava još jedan izvor svjetla – ovog puta malo drugačiji od vatre i plamena – pa se uputi prema njemu. Kako je išao, svjetlost je bila sve jača i jača – isto tako mu je zadavala muke i nanosila bol, ali kako je napredovao, tako mu je bilo lakše. Konačno je izašao iz špilje i danje svjetlo mu je stvaralo mnoge probleme. No, protekom vremena se navikao i konačno spoznao „čitav“ svijet i ovu špilju koja je samo jedan mali dio „čitavog“ svijeta, i one dvije prostorije koje su samo dijelovi jedne špilje. Sjetivši se tada svojih zarobljenih prijatelja i prvoj prostoriji, odluči im se smilovati i osloboditi ih kako bi i oni mogli uživati na danjem svjetlu i „čitavom“ svijetu. Vrativši se u prvu prostoriju, što mislite kako se proveo?

Kako se Isus Krist proveo? On koji je utjelovljena Riječ, koji je od Oca došao na svijet kako bi svijetu rekao istinu, a koji je ujedno i Istina sama, proveo se tako da je bio izdan, mučen i na kraju ubijen (da, ista sudbina čeka i onog povratnika u prvu prostoriju špilje). U naslovu ovog teksta stoji Iv 8,32. „Tada ćete upoznati istinu, i istina će vas osloboditi.“ Istina koja oslobađa, uglavnom ne prolazi baš lijepo. Možda je to razlog zašto mnogi od nas žele i dalje ostati u sigurnosti vlastitih okova i sigurnog razumijevanja svijeta sjena koji se odigrava pred našim očima, na zidu naše male špilje. Stalo nam je do istine. Ne želimo da ona prođe „ne baš lijepo“. I zato ne pristajemo na nju, niti ju pristajemo čuti. I onda je ključno pitanje kako će se postaviti onaj koji nam tu istinu ima komunicirati. Kako objaviti istinu, reći istinu nekome tko ju ne želi čuti? Ovaj problem je iznimno važan – podjednako i u teologiji i u filozofiji, ali i djelomično u svakoj drugoj profesiji, ozbiljnoj profesiji – jer je moguće da, ukoliko ova istina nije adekvatno komunicirana (poput hrane koja je potrebna ptiću) ona sama rezultira s dva neželjena učinka. Prva opcija je da bude odbačena, odnosno da ju onaj kome ju netko komunicira, niti ne čuje pa time niti ne bude u prilici prihvatiti ju slobodno. Druga opcija je da taj kome netko treba komunicirati istinu, ovaj koji ju komunicira to i uspije napraviti (da drugi čuje istinu) ali na način da „ubije“ drugoga. U oba slučaja se ova istina pokazuje kao ne-osloboditeljska. Istina koja ne oslobađa nego zarobljuje (dodatno učvršćuje u nametnutim okovima) ili čak ubija.

Kako onda komunicirati isitnu koja oslobađa, a da ne poluči ova dva neželjena učinka (utvrđivanje okova ili ubojstvo onoga komu je namjenjena)? Ovo je pitanje koje često zaboravimo u našim nekakvim nastojanjima da ljudima „saspemo“ istinu u lice (Gal 2,11). Vjerojatno je ta epizoda bila jedan od elemenata ili povod onim riječima sv. Pavla iz 1. Kor 8,2. „Ako li tko misli, da što zna, još nije upoznao, kako treba znati.“ I tu dolazim do središnje ideje ovoga teksta: kako treba znati?

Mislite li da je Platonu bilo „ispod časti“ pričati ovako naivnu priču kao ovu o špilji? Mislite li da je Isusu bilo „ispod časti“ pričati prispodobe (pričice) o tamo nekakvim vinogradarima, malim sjemenima i velikim stablima, izgubljenim i pronađenim ovcama? Ako mislite da bi ispravan odgovor bio da, onda vjerojatno nikada u životu niste i sami pokušali objasniti nešto apstraktno (složeno i vrijedno) malom djetetu. Da jeste, onda biste znali koliko je to teško, a i opasno. Pavao na jednom mjestu (1. Kor 3,2) govori da ne želi djeci davati krutu hranu, nego mlijeko. Kruta hrana je odveć opasna za djecu, a nevolja je u tome što svi moramo biti ili (p)ostati djeca ukoliko želimo svoju ulaznicu u Kraljevstvo Božje (Mt 18,3). A samo Kraljevstvo Božje jest jedna krajnje apstraktna (složena i vrijedna) „stvar“ koja treba biti navještena – komunicirana – svim ljudima na čitavom svijetu i svih vremena. Istina – kao kruta hrana – jest da je Kraljevstvo Božje blizu, da dolazi, da je u nama i među nama. Istina – kao kruta hrana – jest da će teže bogataš u Kraljevstvo Božje nego deva kroz uši iglene (Mt 19,24), a svi mi želimo biti, barem na kratko, bogataši – a to i jesmo. I ovu krutu hranu može pojesti samo odrasli čovjek, s dovoljnim brojem trajnih zubi. Nakon što ju on konzumira i probavi (poput orla koji hrani svojeg ptića), može mlijekom nahraniti (svoju) djecu koja će, nakon što i sami odrastu i zadobiju trajne zube, i sami kasnije jesti krutu hranu. Na ovaj način istina hrani i oslobađa ljude – djecu kako bi postali odrasli ljudi spremni za umiranje – ne sebi nego Kristu koji je Istina koja oslobađa.

Onaj oslobođeni tip koji je izašao iz špilje na danje svjetlo pa se kao „prosvijetljen“ vratio među svoje zarobljene prijatelje (kao slobodan čovjek), nije znao kako im komunicirati istinu koja oslobađa – ponudio im je krutu hranu i danje svjetlo za njihove boležljive oči. Onaj pak, koji ulazi iz vana, koji se utjelovljuje – tamo gdje nikada na takav način nije bio – zna da mora smanjiti svjetlo kako bi bilo primjereno očima koje su odveć dugo u mraku. On zna da ponudi prvo mlijeko a tek onda krutu hranu kako bi preživio onaj kojega oslobađa okova vlastite sigurnosti i poznatosti. On zna da treba vrijeme kako bi se oči polako priviknule i kako bi mlijeko osnažilo tijelo koje tek treba steći zube kojima može probaviti krutu hranu. On zna odakle dolazi i kamo ide. (Iv 16,28) Zna kako tamo doći (Put) i zna kako do tamo sačuvati Život jer je upravo on sam, osobno i opasno, Istina koja oslobađa svih okova svakog čovjeka.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

“Teologija koja nikoga ne uznemiruje, već, štoviše, osigurava moć ovoga svijeta, nije teologija koja vjeruje.“

%d blogeri kao ovaj: