Pobačaj

Predizborne kampanje su, u svakom novom ci(r)k(l)usu, izvrstan povod kako bi se u javnom diskursu ukrstili snažni i argumentirani stavovi i mišljenja o gorućim, bitnim i najbitnijim pitanjima koje točno određeno društvo (u ovom slučaju naše, hrvatsko) pritišću izazivajući tako kreativnost i dosjetljivost u pokušaju odgovaranja i nuđenja rješenja. Pa, gledajući na ovu našu trenutnu situaciju u kojoj se već danima razglaba, zgraža i u nevjerici maše srednjim prstima, mogli bismo zaključiti kako smo kao društvo toliko otvoreni za javnu raspravu o najvažnijim društvenim pitanjima.

Gospodarstvo, ekonomija, investicije, tržište rada, pravosuđe, javna uprava, transparentnost. Čovjek bi se mogao razočarati kada shvati da uopće nije riječ o navedenome. Čovjek može misliti da su navedene stvari upravo ona goruća, bitna i najbitnija pitanja na koja jedno otvoreno i odgovorno društvo treba i može odgovoriti. I čovjek je tada u krivu. Stvarnost ga demantira. Medijska stvarnost koja nas zadnjih dana opterećuje ima svaki legitimitet i opravdanje da sve navedene teme i pitanja ostavi po strani i „opterećuje“ nas „nebitnim“, „svjetonazorskim“, „ideološkim“ pitanjem pobačaja, ili abortusa. Zašto moramo i možemo sve ostale teme i pitanja staviti po strani? Pa zato jer je pitanje pobačaja, pitanje života i smrti. Ako se to pitanje odgovori kako ne spada jednome otvorenom i odgovornom društvu, sva druga pitanja postaju sasvim besmislena. Ako čovjeku ne spasite život, ne možete ga ni nahraniti, ne možete ga ni zaposliti, ne možete mu ni suditi.

Ovo pitanje pobačaja djeluje tako da dijeli ljude na dva tabora (za i protiv), i, potpomognuto medijskom kakofonijom, osigurava da se ljudi na kraju niti ne čuju, odnosno, da se ne žele ni čuti. E, onda se vade riječi i argumenti iz konteksta, pa se kontekst u naknadnom reagiranju vraća, što nas sve skupa kao društvo čini autistima. Čujemo samo svoju jeku koja odjekuje medijskim prostorom. Nema razgovora. Nema dijaloga (dia – logos = između razuma ili kroz razum; osobni slobodni prijevod) jer ne priznajem tvoju racionalnost, tvoju razumnost. Postoji samo moja racionalnost i samo moj razum koji je opravdan. Tvoj je, biraj, ili ograničen u konzervi ili beskonačan u progresu. Nije mi namjera ovdje sada donositi neki treći put, neki treći tabor, jer takvo što ne postoji, nego samo želim dodatno razjasniti opocije i kontekste koji su na stolu, a koje često, pa i gotovo uvijek, nekritički miješamo, prelijevamo i kombiniramo. Ovdje smatram da drugoga puta nema. Ili je pobačaj moralno zlo, ili nije.

Konteksti i kategorije: Zašto je važno ali nedovoljno biti jasan?

Čitajući posljednjih dana različita mišljenja i čvrste stavove mnogih javno relevantnih osoba po raznovrsnim portalima, uvidio sam tri važne stvari koje ovu raspravu čine gotovo nemogućom. Prva stvar je krivo prenošenje određenih izjava. U stvari se ne radi toliko o krivome prenošenju izjava, koliko o tumačenju (krivome) tih izjava od strane nekog novinara ili druge javno relevantne osobe (najčešće je to neki političar s druge strane političkog spektra). Ovo se ponajprije vidi u daljnjem povlačenju konkluzija iz onoga što je netko rekao, pa se onda stvari lako otjeraju u apsurd… Jedna pozitivna stvar koja u medijskom prostoru postoji, a koja se referira na ovakve pojave, jest FB stranica neLogično koja bude prenesena na portalu Srednja.hr, iako moram naglasiti da se i na tom mjestu zna pronaći „navijačka“ analiza logičkih pogrešaka, ovisno o temi i izvoru logičke pogreške koju se analizira. Druga stvar je nedostatnost medijskog prostora kako bi se adekvatna rasprava sprovela pred cijenjenim auditorijem. Rezultat ove nedostatnosti je onda skraćivanje argumenata na prazne parole jednog ili drugog tabora kako bi bile prenesene u udarnom medijskom terminu i kako bi određeni političari stekli neke poene ponavljajući te već izlizane fraze. Zar stvarno ne postoji medijska volja da se stvari istjeraju na čistac (iako je čistac poprilično nedostižan zbog mnoštva objektivno/subjektivnih razloga) i da se ljudima ponudi jedna argumentirana i strukturirana rasprava? Ili ne postoje adekvatni a relevantni ljudi koji bi u toj raspravi sudjelovali? Treća stvar je ne kritičko miješanje kategorija i konteksta rasprave (kada se i dogodi, ali u mikro formatu). Pobačaj kao društveno/pravno/etičko pitanje za sobom povlači značajno širi kontekst unutar kojega se treba voditi računa o više kategorija. Pobačaj nije jednodimenzionalno pitanje, pa kao takav ne može biti odgovore u/kroz jednodimenzionalnu raspravu. Rasprava koja smjera baviti se pitanjem pobačaja, u sebi treba uključiti i emotivni, ekonomski, ljudsko-pravaški, pravni, moralno-religiozni, filozofsko-etički, znanstveno-medicinski, sociološko-društveni vid samog pitanja.

Za kraj ću ovdje ispričati jedno ugodno i pozitivno iskustvo istinskog razgovora o pobačaju s osobom koja ima suprotno mišljenje i stav mojemu. Na filozfskom fakultetu u Zagrebu, bilo je to 2014. godine u jeku skupljanja potpisa da se poništi odluka referenduma iz 2013. godine, prišao sam jednoj curi i pitao ju za što skuplja potpise. Kad mi je objasnila, počeo sam razgovor o toj temi (definicija obitelji), i budući smo oboje imali vremena i volje, prošli smo sve „škakljive“ teme i na kraju završili na temi pobačaja. U stvarno ugodnom i otvorenom razgovoru sučelili smo argumente, ideje i stavove. Koristio sam se Sokratovom metodom majeutike i ponudio curi nadu da bih mogao prihvatiti njeno mišljenje, pa sam postavljao suvisla pitanja (jer sam želio da me uvjeri u svoje argumente). I tako smo kroz uzajamna pitanja i odgovore, na kraju došli do toga da se ona složi sa mnom (slaganje se odnosilo na pitanje ekstenzivno definirane osobnosti kao nositelja prava, utemeljenoj na biološkoj činjenici jedinstvenosti DNK ploda) ali da ipak smatra da bi pobačaj trebao biti dostupan, besplatan i legalan. I to je sasvim legitiman zaključak. Samo, taj zaključak nije utemeljen na argumentima, nego na estetici, odnosno, na estetici emocija.

Vjerojatno je to i ključni problem: zaključci se donose temeljem emocija, a ne razuma. Pitanje koje mi se onda nameće je: ima li onda uopće smisla dijalogizirati? Ili se i pro-life strana treba odreći razuma (što se, nažalost, već događa), a sve u svrhu pobjede u ovoj (emocijama nabijenoj) bitci? Riskiramo li tada da izgubimo rat? Ili je moguće i dobiti rat i zadržati razum? Vjerujem, pomozi mojoj nevjeri.