Kritička analiza Smjernica za 8. poglavlje AL Vijeća za život i obitelj HBK

Nedavno je Vijeće HBK za život i obitelj objavilo Smjernice svećenicima i crkvenim zajednicama u primjeni VIII.  poglavlja Amoris laetitia, a kojega potpisuje biskup Uzinić. Radi se o dokumentu koji nakon šest godina od objave posinodalne apostolske pobudnice i u zadnjim trenutcima godine obitelji Amoris laetita donosi obvezujuće (?) smjernice za primjenu osmog poglavlja u kojem se otvara mogućnost pričešćivanja razvedenih katolika koji su se potom civilno vjenčani te se kao takvi nalaze u neredovitoj situaciji. Budući sam o samom osmom poglavlju Amoris laetitia već pisao ovdje, u ovom tekstu želim analizirati smjernice Vijeća za život i obitelj.

Dokument Vijeća je strukturiran oko četiri koraka koja je preuzeo iz pobudnice: prihvaćanje, praćenje, razlučivanje i uključivanje. Počinje kratkim navodima ključnih pojmova ili ideja iz pobudnice u uvodu smjernica tako da možemo jasno uočiti iz kojeg kuta, ili koju hermeneutiku je Vijeće zauzelo: neredovite situacije u kojima se katolici mogu zateći nipošto ne umanjuju evanđeoske zahtjeve niti razvodnjavaju nauk Crkve o braku. Grešna Crkva treba brižno i pažljivo pristupati svojoj grešnoj djeci, te ih ljubiti kao što Krist ljubi nju. Ponavalja se potreba prihvaćanja logike reintegracije (prihvaćanje i razlučivanje) i naglasak na milosrđu. Prije samih smjernica dokument ističe potrebu napuštanja pastoralne rutine i usvajanja novih pastoralnih pristupa, te zatim kroz četiri navedena koraka zaključuje kako Crkva treba prihvatiti nastojanje oko integracije svih, barem u određenoj mjeri, u crkveni život i služenje. To, naravno znači i mogućnost pristupa sakramentima pomirenja i euharistije. A ovo pak znači da se ovu mogućnost ne treba razumjeti kao dozvolu za sakramente, nego kao proces razlučivanja koji može, ali i ne mora završiti slavljenjem sakramenata katolika u neredovitim situacijama. Ove smjernice, u biti i nisu ništa novo, nego se radi o ponavljaju (općih) mjesta koja su usmjerena opravdanju pripuštanja sakramentima katolike koji se nalaze u neredovitim situacijama. Ovaj dokument Vijeća HBK-a jako podsjeća na pismo argentinskih biskupa, a komparativnom analizom se može utvrditi i da se radi o sadržajno gotovo identičnim dokumentima. U ovom tekstu želim iznijeti nekoliko kritičkih zamjerki ovom dokumentu, ali i posredno samoj pobudnici Amoris laetitia, a koje do danas nisam jasno artikulirao. Također se nadam da bi ovaj tekst, kao i mnogi drugi, mogao potaknuti unutarcrkvenu (teološku) raspravu koja je do sada izostala – iako postoji jako mnogo tekstova koji ili opravdavaju ili kritiziraju osmo poglavlje pobudnice.

Smjernice, kao u konačnici i sama pobudnica, detektiraju samo tri vrste neredovitih situacija: katolici koji žive u slobodnim vezama (činjenične veze), samo civilno vjenčani katolici i rastavljeni katolici koji su ponovno civilno vjenčani. Za razliku od Familiaris consortio (koja poznaje sedam mogućih neredovitih situacija), opravdano je reći da se papa Franjo, kao i ovaj dokument, fokusirao ponajviše na treću vrstu neredovitih situacija, pa je upravo i taj tip neredovite situacije uzrok ili povod definiranja smjernica biskupske konferencije, ali i svakog biskupa u svojoj mjesnoj Crkvi (bit će zanimljivo tko će prvi od naših biskupa donijeti smjernice za svoju biskupiju – koliko je meni poznato, samo je biskup Ratko Perić – koji je sada umirovljen – donio smjernica za svoju biskupiju). Stoga se može opravdano zaključiti da se radi o svojevrsnom redukcionizmu teološke i pastoralne pažnje isključivo na rastavljene i ponovno civilno vjenčane katolike, odnosno, na proces razlučivanja koji bi trebao/mogao rezultirati pristupanjem takvih katolika sakramentima ispovijedi i pričesti.

Kada je pastoral u pitanju, onda su smjernice sasvim paušalne i krajnje nedorečene. Govori se o potrebi razvoja pastorala bračne veze, a ne toliko o duhovnosti bračne veze. Bilo bi zanimljivo čuti pastoralne teologe kako tumače ovu potrebu i razliku između pastoralnog i duhovnog pristupa braku i bračnoj vezi. Zatim se govori o potrebi napuštanja pastoralne rutine (koliko je jasno iz teksta, misli se na redoviti pastoral fokusiran na sakramente – prvenstveno inicijacije – djece katolika u neredovitim situacijama) i otvorenosti novim pastoralnim pristupima (što god to značilo). Ako se pastoral općenito odnosi na pastoralnu (pastirsku, time bitno pripada biskupu) brigu nad pastvom (narodom, zajednicom) koja se tiče onog praktičnog (nasuprot onom teorijskom ili dogmatskom – ali ne i protiv njega), onda možemo govoriti o nekoj vrsti dušobrižništva i nekim smjernicama ili uputama kako voditi/upravljati mjesnom Crkvom. Samim time su ove smjernice snažna kritika redovitom pastoralu, ili pastoralnoj rutini, te očekujem od strane HBK snažan poticaj kako bi se što konkretnije ocrtale konture novih pastoralnih pristupa. Bilo bi zanimljivo, u ovom kontekstu, vidjeti koiliko naših biskupija ima pastoralne planove, analizirati njihov sadržaj i provedbu. Nažalost, poprilično sam siguran da niti jedna biskupija nema godišnji (a kamoli dugoročniji) pastoralni plan, a pogotovo kada je u pitanju pastoral bračne veze. Po meni je ovo najjača kritika pastoralno-katehetskih (jer pastoral i kateheza idu ruku pod ruku) aktivnosti Crkve u Hrvata. Pogotovo kada je u pitanju pastoral braka koji se sveo na tri dana zaručničkog tečaja. I umjesto da se naši biskupi vrte u krug (a to čine upravo kroz ovakve dokumente), mislim da bi trebali tražiti savjet i sugestiju onih malobrojnih svećenika koji uistinu rade s ljudima na području braka. Ovdje navodim, kao prave primjere pastira pastoralaca: don Jozo Mužić iz Splita i don Andrija Vrane iz Kursilja (ispričavajući se ostalima koji marljivo rade i daju se ljudima) kao prve sugovornike HBK, biskupa Uzinića i svih onih koji su svjesni da postojeći pastoralni modeli i nisu ništa drugo nego rutina koja se pokreće i kreće pastoralnom inercijom i voljom ljudi da se još uvijek vjenčaju u crkvi (u većini slučajeva je to zbog lijepe pozadine za fotografije, nažalost). Ako se ne dogode rasprava, anailza i pastoralni prijedlozi pastoralnih teologa, onda je biskup Uzinić đaba krečio, jer posljednjih 50tak godina (od Familiaris consortio) nije baš pokazalo relevantnost pastoralne teologije.

Posebno mi je za oko zapela pastoralna briga za one katolike koji su rastavljeni i ponovno civilno vjenčani, ali koji se namjerno i svjesno razmeću životnim oblicima protivnim kršćanskom idealu. I njih treba pratiti ali samo zato da im se navjesti Evanđelje (kerygma) i da ih se pozove na obraćenje. Na taj način su i oni uključeni, jer, ipak ovaj dokument nosi naslov: Ususret svima bez iznimke. No, to onda i znači da u pastoralnom razlučivanju mogu napredovati samo oni katolici koji (1) priznaju pogreške u odnosu na vjernost sakramentu braka; (2) priznaju bol i patnju koju su uzrokovali određenim ponašanjem; (3) priznaju sablazan (ako je bila) prema bivšem supružniku i djeci; (4) žele ispraviti sve te pogreške i (5) priznaju sakramentalnu božansku prisutnost u prethodnoj bračnoj vezi. Ako bismo išli do kraja slijediti logiku reintegracije i milosrđa, onda bi proces razlučivanja trebalo otvoriti i katolicima koji se namjerno i svjesno razmeću životnim oblicima protivnim kršćanskom idealu, ili onim katolicima koji su uporno propuštali  ispunjavati  svoje  obiteljske obaveze u prvom braku. U protivnom ne idemo ususret svima. Jedan hipotetski slučaj i do čega vodi, možete vidjeti ovdje.

I za kraj ovog teksta navodim nešto što meni nije jasno, pa mi možda netko pametniji može pomoći kako bih shvatio. Prema Smjernicama, ali i samoj Amoris laetitia, cilj razlučivanja je utvrđivanje postojanja subjektivne krivnje i odgovornosti katolika koji su se zatekli u neredovitoj situaciji ali kroz objektivna ograničenja (i okolnosti?) koja osobi umanjuju odgovornost i krivnju. Ovdje moram navesti citat iz Smjernica kako ne bi možda nešto krivo prenio „Proces razlučivanja u ovim slučajevima uključuje prepoznavanje postoji li ili u bitnome ne postoji subjektivna krivnja osobe koja bi je sprečavala u životu milosti, pa i u pristupu sakramentima. Ako se dođe do spoznaje da, u konkretnom slučaju, postoje ograničenosti koje umanjuju odgovornost i krivnju (usp. AL 301-302), osobito kada osoba smatra da bi pala u neku drugu slabost prouzrokujući štetu djeci iz novoga braka, Amoris laetitia otvara mogućnost pristupa sakramentima pomirenja i euharistije (usp. bilješka 336 i 351).“ Prethodno u Smjernicama stoji: „U cjelokupnom pastoralnom odnosu prema osobama u tzv. neredovitim situacijama, pa i kada put praćenja sigurno ne vodi slavlju sakramenata, neophodno je biti osobito pozoran na složenost objektivnih životnih okolnosti koje konkretne osobe mogu uvjetovati privremeno ili trajno.“ Ovo znači, ako nisam nešto krivo shvatio (?), da je potrebno posredstvom objektivnih okolnosti (Smjernice ih navode, kao i AL, taksativno) utvrđivati postojanje ili ne – subjektivne krivnje. Dodatno se inzistira na složenosti situacija i gnušanje mogućnosti jednostavnih pastoralnih recepata za postupanje u konkretnim situacijama. Što se u međuvremenu dogodilo s Mt 5,37? Bilo bi zaniljivo napraviti razgovor s don Jozom Mužićem, koji barem meni ostavalja dojam (a znam ga poprilično dugo i dobro) svećenika koji ovaj novozavjetni tekst uzima jako ozbiljno u svojem pastoralnom radu s brakovima i obiteljima u krizi.

I još samo jedna stvar. Na portalu Konzervativac je izašao odličan tekst koji ukazuje da bi ovaj dokument Vijeća za život i obitelj HBK mogao biti opasno nejasan, potencijalno je krivovjeran, sigurno višestruko teološki pogrešan te skandalozan u punom smislu riječi. Radi se o tome da Smjernice kažu kako je de facto nemoguće – u nekim situacijama i nekim katolicima – obdržavati Božje zapovijedi, što je krivovjerje osuđeno na Tridentu. Jasno je da može biti teško i da zahtjeva žrtvu, ali ljubav – na kojoj Amoris laetitia toliko inizistira – ne postoji bez žrtve. Zanimlijvo mi je bilo primjeiti gotovo potpun izostanak govora o žrtvi u posinodalnoj pobudnici, kao i u Smjernicama. U jednom tekstu sam ukazao na krizu vjere kao moguće opravdanje tog izostanka. Dojma sam, i nadam se da dojam nije utemeljen u stvarnosti koja je važnija od ideala, da se iz vida potpuno izgubio cilj i smisao vjere, a to je život vječni. Ako zanemarimo taj nadnaravani cilj našeg naravnog života i vjere, onda ćemo se potruditi kao Crkva smanjiti bol i patnju – žrtvu – ljudi tijekom njihova života. I to ćemo raditi tako da ćemo im ići u susret i prilagođavati pastoralne aktivnosti njihovim potrebama i željama. Ali to je not my cup of tea. Njemačka možda jest za to, ali, kao što je papa Franjo komentirao, u Njemačkoj već postoji jako lijepa i dobra evangelička crkva. Nisu potrebne dvije.