Crkveno učiteljstvo mora uvijek izricati istine u skladu s objavom i upravo su zato te istine obvezujuće za vjernike. Kada se takve pojedinačno izrečene istine uklope u jednu zatvorenu cjelinu nastaje konkretni nauk koji mora u potpunosti odgovarati istim zakonitostima i kriterijima kao i svaki njegov dio, svaka pojedinačna istina. Sadržaj vjere Katoličke crkve, odnosno nauk kojeg ona iznosi stupa u dijaloški i životni odnos s nosivim elementima katoličkog svijeta koji se proteže od Pape i Učiteljstva, do cjelokupnosti i sveobuhvatnosti Naroda Božjeg. U tom odnosu ne smije vladati sustav jednosmjernog prometa, odnosno jednosmjerne komunikacije, nego se sam nauk (kao cjelina katoličke vjere) događa bitno između trostruke zadaće i uloge bivanja vjernikom. Nauk tako postaje pokretačka snaga razmjene i komunikacije cjelokupne Crkve, dakle između crkvenog Učiteljstva, teološkog istraživanja i cjeline vjernika, a smjestiti nauk Katoličke crkve unutar ovakvog trostrukog odnosa znači iskazati njegovu zadaću i usmjerenje na izgradnju same Crkve, k tome i samog nauka. U ovom trostrukom odnosu gdje se nauk događa, svaka strana ima svoje posebnosti, zaduženja, prava i obveze, kao i mjesto, odnosno prostor i vrijeme djelovanja, usmjerenosti i kompetentnosti. Razvoj katoličkog nauka se događa iz životnog odnosa navedenih strana, stoga je potrebno ukratko ocrtati i predočiti čitatelju svaku pojedinačnu stranu navedenog odnosa, odnosno zadaće i uloge vjernika.
Cjelokupnost vjernika kao Naroda Božjeg, igra aktivnu i nipošto zanemarivu ulogu u događanju i razvoju nauka Katoličke crkve. Tu su ulogu teologija i Učiteljstvo prepoznale, prihvatile i pozitivno ocijenile, a okarakterizirale ju je pojmom sensus fidei. Taj pojam označava osjećaj vjere cjelokupne Crkve, odnosno sveukupnost vjernika koji imaju pomazanje od Svetoga i koji se u vjerovanju ne mogu prevariti, kada od biskupa pa do posljednjih vjernika laika pokazuju svoje opće slaganje u stvarima vjere i ćudoređa (LG 12). Navest ću samo da je osjećaj vjere cjelokupne Crkve igrao veoma važnu, nadasve odlučujuću ulogu u proglašenju dviju marijanskih dogmi, naime one o bezgrješnom začeću i uznesenju blažene djevice Marije dušom i tijelom na nebo.
Što se tiče teološkog istraživanja, treba istaknuti dvostruku ulogu koje ono ima kao svoje najbliže poslanje. S jedne strane, tu je svojevrsna posrednička uloga teologije u odnosu Učiteljstva i vjernog puka (usmjerenost na obje strane tog odnosa kao i utemeljenje u istome, odnosno, što želim reći je to da teologija izvire iz ovih dvaju strana kojima je usmjerena), a s druge strane ima zadaću prevoditi navještaj vjere (sadržaj nauka) u suvremenost, otvarajući tako Crkvi prostor istinske komunikacije sa svijetom koji ju okružuje. Kao takva, teologija je veoma važan faktor u produbljivanju i izoštravanju nauka, kao i u komuniciranju tog nauka bilo vjernicima, bilo svijetu. Ona je i crkvena i znanstvena stvarnost, i u tome se najjasnije očituje njena dvostruka uloga.
Crkveno Učiteljstvo ima ključnu i konačnu ulogu u smislu da je samoj instituciji Učiteljstva povjerena pastirska briga da bdije nad ispravnošću nauka koji mu je dan. Učiteljstvo se često stoga promatra kroz negativan vid u događanju nauka, jer je često njegova zadaća određivati granice ispravnosti, a također je dužna nekada sankcionirati razna zastranjenja u nauku. Tako Učiteljstvo donosi nauk, bdije nad njim i predlaže ga vjernicima koji su ga dužni prihvatiti. Ovdje treba samo ukratko spomenuti da postoje neki vidovi Učiteljstva o kojima sam detaljnije pisao ovdje, a to je redovito i izvanredno učiteljstvo, autentično i nezabludivo, od kojih svako ima svoju ulogu i zadaću u događanju nauka Katoličke crkve. Osluškujući sensus fidei (osjećaj vjere) cjelokupne Crkve, i prateći sa velikim zanimanjem teološko istraživanje, Učiteljstvo ima zadaću i poslanje, kao konačni autoritet (naravno, uključujući Božju asistenciju i nikako mimo nje) proglašavati nauk vjere obvezujućim za cjelokupnost Naroda Božjeg koji ga je u savjesti dužan s vjerskim posluhom prihvatiti. U tome se očituje (iako ne u potpunosti) vjera kao pristajanje svim svojim bićem uz istine koje su svečano proglašene dogmom.
Sada kad smo na terenu prihvaćanja vjerskih istina, a kad smo ukratko prikazali neka načela događanja nauka, jer je katolički nauk nije statična nego dinamična stvarnost koja se razvija, trebali bismo reći nešto o sadržaju samog nauka. Cjelokupnost nauka Katoličke crkve uvelike nadilazi stranice ovoga članka, stoga ću se odmah ograničiti od mogućnosti jednog šireg, cjelokupnog pogleda na taj nauk. Samo ćemo ukratko skicirati obrise i uputi čitatelja na neke osnovne postavke tog nauka.
Izvor iz kojih Crkva crpi, jednostavno rečeno, materijal kojim sazdaje svoj nauk je božanski i ljudski. Iz Pisma i Predaje (koji su usko povezani i oboje proistječu iz istoga božanskog izvora) Crkva crpi temeljne istine koje konstituiraju njen nauk i koje su temelj tog nauka, ali i Crkve same (DV 9). S druge strane, tu je i ljudski faktor sa svojim, u prvom redu, razumom koji u ovom događanju ustoličenja nauka nije bez svoje zapažene uloge i zadaće.
Predmet vjere je sve ono što o vjeri izričemo, stoga se sadržaj vjere sastoji od mnoštva istina od kojih sve nisu na jednakom stupnju sigurnosti, obvezivosti i kvalitete. Jasno je, samo po sebi, da su sve od Boga objavljene istine neizmjerno sigurne, apsolutno obvezujuće i kvalitativno nadilazeće, za razliku od onih istina što su stečene ljudskim spoznajnim silama i sredstvima. Ovo ne znači da stvari jesu samo takve, nego je u isticanju sigurnosti, obveznosti i kvalitete pojedinih, kako objavljenih, tako i razumom stečenih istina, kako ćemo u daljnjom tekstu vidjeti, ključna uloga i autoritet Učiteljstva. Uviđamo, dakle, stupnjevitost u pogledu nauka, njegove obveznosti koja uvelike ovisi o svečanom proglasu Učiteljstva. Vjernici su dužni prianjati (prihvaćati kao konačno definirane) činom vjere uz sve istine koje je Bog objavio i koje je nepogrešivo Učiteljstvo svečano proglasilo. Kao što sam već naglasio, nauk o razlikovanju učiteljstava je odveć širok za ove stranice, stoga o tome samo toliko da uvidimo kako postoji ta stupnjevitost samoga nauka. Ono što je, dakle, apsolutno sigurno i u potpunosti obvezujuće za vjernika jesu dogme, a dogma je od strane nepogrešivog Učiteljstva svečano proglašena istina koja je po svom sadržaju objavljena istina, odnosno nepogrešivi izričaj vjere koje je ustanovila sama Crkva. Dogma je ono u što vjernici moraju vjerovati. Nisu sve istine unutar katoličkog nauka dogme, niti su sve objavljene istine dogma, nego je dogma ono što nepogrešivo Učiteljstvo takvim proglasi. Ostale istine, dakle koje ne obvezuju u potpunosti i nisu nepogrešivi izričaj vjere, podložne su kritici, teološkom promišljanju ili propitivanju osjećaja vjere, dio su istog nauka i usprkos takvom statusu (ne – nepogrešivom) također obvezuju vjernike, ali kao što smo vidjeli, stupanj te obveznosti je manji nego kad je u pitanju dogma ili doktrinarni dio nauka.
Nauk Katoličke crkve iznosi dakle Učiteljstvo, teologija ga promišlja, a vjerni puk prihvaća i vjeruje (i teolozi i biskupi su, također, ujedno i pripadnici vjernog puka). Njega sačinjavaju dogme, izjave i zaključci ekumenskih (općih) sabora, enciklike, zaključci Biskupskih, pokrajinskih i ostalih kompetentnih sinoda, apostolske konstitucije, priopćenja raznih Kongregacija, nadasve one za nauk vjere, i svi ostali dokumenti Učiteljstva na općoj, mjesnoj i lokalnoj razini. Za prosječnog vjernika, sigurno pravilo u hodu kroz katolički nauk predstavlja Katekizam Katoličke Crkve koji je sažetak cjelokupnog katoličkog nauka koji se odnosi na vjeru i moral. Njega je, snagom apostolske vlasti papa Ivan Pavao II. svečano proglasio u listopadu 1992. godine, i on predstavlja izlaganje vjere Crkve i katoličkog nauka, kako ih nalazimo posvjedočene i osvjetljene u Svetom pismu, apostolskoj Predaji i crkvenom Učiteljstvu (Fidei depositum). Tim proglasom sv. Otac od svih vjernika zahtjeva da prihvate ovaj Katekizam čija izrada odražava kolegijalnu narav episkopata i koji, kao takav, svjedoči o katoličanstvu Crkve. Papa Benedikt XVI. je u lipnju 2005. godine odobrio i objavio Kompendij toga Katekizma kojega su zahtijevali sudionici Međunarodnog katehetskog kongresa, a koji predstavlja sažetak Katekizma gdje na jezgrovit način sadrži sve bitne i temeljne elemente vjere Crkve, upućenog cijeloj Crkvi, svakom kršćaninu i svakoj osobi koja želi upoznati temeljne odrednice katoličkog nauka (Motu proprio za odobrenje Kompendija). I Katekizam, kao i Kompendij, raščlanjen je na četiri dijela, sukladno temeljnim zakonima u Kristu. Prvi dio je Credo, odnosno ispovijest vjere, drugi je posvećen slavljenju kršćanskog otajstva, treći donosi nauk života u Kristu i četvrti dio progovara o kršćanskoj molitvi. Credo ili ispovijest vjere je skup istina što ih Katolička crkva ispovijeda (lex credendi), izražen u Apostolskom i Nicejsko – Carigradskom vjerovanju što odražava živi spomen glavnih istina vjere. Slavljenje kršćanskog otajstva odvija se prvenstveno u liturgiji Crkve (lex celebrandi) gdje vjernici doživljavaju i u svakom trenutku svoga života svjedoče spasonosnu učinkovitost vazmenoga otajstva po kojem je Krist izvršio djelo našeg otkupljenja. Jer katolički nauk nije puka teorija, nego također je ukorijenjenost u praksi i praksa života samog, potrebno je ocrtati smjernice za život u Kristu. Biti kršćanin za sobom povlači konkretni izbor i zalaganje u svojim etičkim opredjeljenjima, te znači pokazati vjernost ispovijedanoj i slavljenoj vjeri. E, da bismo to mogli, moramo, po primjeru Isusa, savršena uzora molitelja, biti u dijaloškom odnosu s Bogom u molitvi (osobnoj, kao i onoj zajedničarskoj molitvi Crkve), čiji je povlašteni izraz Oče naš, stoga nam Učiteljstvo u Katekizmu daje sažetak svoje i našeg nauka koji nije puko nigdje, nego mora biti konkretiziran u trenutku u kojem se Crkva nalazi i u kojem propovijeda, upućujući samim time na razvoj i samu dinamičku strukturu katoličkog nauka kojega smo svi dužni prihvatiti.
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 