Posljednjih tjedana intenzivno razmišljam i pišem o temeljnim principima ili načelima socijalnog nauka Crkve (SNC) neđu kojima ključno mjesto drži princip supsidijarnosti. Ostali principi su solidarnost i opće (zajedničko) dobro. Ostalo što možete pronaći u SNCu su vrijednosti koje mogu biti ili temeljne ili derivirane, odnosno, izvedene iz temeljnih vrijednosti. Ukratko, načela ili principi su temelji (kao temeljne postavke) na kojima možemo nešto izgraditi ili na koje nešto možemo postaviti, pri čemu vršimo derivaciju (izvodimo) upravo toga što postavljamo ili izgrađujemo na tim temeljima/principima iz kojih smo i izveli (derivirali) to što na njima stoji.
A to što stoji na načelu/principu jesu vrijdnosti (one koje su izravno izvedene iz načela/principa su temeljne vrijednosti, a one koje smo kasnije uspostavili kombinirajući, uspoređujući ili miješajući više temeljnih vrijednosti, jesu same vrijdnosti). Možda slika stabla pomogne u razumijevanju ovih odnosa između načela/principa – temeljenih vrijednosti i vrijednosti. U toj slici, korjenje su načela/principi – koji su, iako nevidljivi nužni kako bi stablo moglo stajati na tom i tom mjestu, kako bi se moglo razvijati i plod donostiti; deblo su temeljne vrijednosti a lišće i plodovi su vrijednosti (ono što vrijedi).
Princip ili načelo supsidijarnosti se odnosi na volju ili zahtjev da se izvrši određena radnja koja se može izvršiti. U razvojnoj fazi djetetova života kada dijete može samo izvršiti neku radnju (primjerice, oprati ruke prije obroka), načelo supsidijarnosti nalaže roditeljima ili starijoj braći/sestrama suzdražavanje od pomoći. Dijete treba, budući sada može, samo oprati ruke. Preko ovog primjera mi se čini najlakše ukazati na značenje i sadržaj pojma, a onda i načela/principa supsidijarnosti. Općenito se drži da ono zahtijeva da se određene radnje (kada su u pitanju odgovornost, nadležnost i kompetencija) pripuste najnižoj mogućoj razini koja ih može izvršiti, a bez uplitanja (pomoći) viših razina, te se uvriježeno primjenjuje u kontekstu političko-socijalne sfere države i uređenja društvenih odnosa različitih (hijerarhijskih) razina. Tako imamo, na razini Europske unije, angažiran ovaj princip koji se očituje u različitoj naravi obvezujućih dokumenata Europske komisije (u stvari i samog pitanja nadležnosti, odgovornosti i kompetencije EK) jer nije isto direktiva i uredba ili pak mišljenje, odluka ili preporuka EK o nekom pitanju. Razliku između ovih dokumenata možete vidjeti ovdje. Relate, odnosno, razine koje dovodimo u kontekst supsidijarnosti imaju dvostruku narav: pasivnu i aktivnu. Pasivnu kada su u pitanju više razine (roditelj naspram djeteta, društvo naspram pojedinca ili kakve zajednice/udruge, državna vlast naspram lokalne vlasti) koje bi se trebale suzdržati od pomoći ukoliko niže razine – koje trebaju biti aktivne – mogu samostalno izvršiti ono što se od njih traži i zahtijeva. Ukoliko se dogodi da niža razina ne može izvšiti ono što se od nje traži ili zahtijeva (ukoliko je dijete još malo da samo pere ruke), onda više razine trebaju biti aktine u pružanju pomoći nižim razinama (roditelji ili starija braća/sestre trebaju pomoći oprati ruke djetetu).
Sada, kada sam, vjerujem, dostatno ukazao na sadržaj i značenje supsidijarnosti, želim ovdje iznijeti par ideja i misli koje sam tek u sjemenu pronašao kod pokojnog fra Špira Marasovića. Radi se o teologijskom proširenju (teologiziranju, kako bi rekao prof. Nikola Bižaca) pojma, a onda moguće i principa, supsidijarnosti i na kontekst teologije stvaranja.
Teologija stvaranja u sebi samoj razumije dvostrukost Božjeg stvarateljskog čina: creatio ex nihilo i creatio continua. Prva latinska sintagma želi reći da Bog ni iz čega (nema preegzistentne materije ili čega drugoga) stvara sve što postoji (ukupnost stvarnosti), pri čemu druga sintagma dodatno ukazuje i na činjenicu da sve što postoji nikada u potpunosti nije odijeljeno od Boga koji – to sve što postoji – održava u postojanju (egzistenciji) kontinuirano dokle god postoji. Dakle, Bog je ni iz čega stvorio svijet (ukupnost stvarnosti) kojega održava u postojanju. Tijekom tog postojanja, svijet se, čini se, razvija donekle autonomno (nikada u ontološkom smislu autonomno jer bi pao u ništavilo) i slobodno što nastoje opisati i objasniti prirodne znanosti. Bog je stvorio, i u bitku (egzistenciji, postojanju) drži svijet koji se sam – sukladno vlastitim zakonima i mehanizmima koje proučava i nastoji ih opisati i objasniti prirodna znanosti – razvija. Bog je u činu stvaranja aktivan, a svijet je pasivan. No, svijet koji se samostalno razvija je izrazito aktivan, tako da se creatio continua pokazuje kao Božja pasivnost („održavanje hladnog postojućeg ili egzistencijalnog pogona“) u odnosu na svijet koji se samorazvija. I samo ovo načelno iznošenje koncepta creatia continue ukazuje na supsidijarnost i njenu dvostruku narav – aktivnost i pasivnost.
Nadalje, svijet koji se samostano razvija putem prirodnih zakona, a u odnosu prema Bogu Stvoritelju, može se razumjeti kao niža razina koja mora samostalno – sukladno inherentnoj odgovornosti, nadležnosti i kompetencijama – izvršavati ono što se od nje zahtijeva. Zahtjev koji je postavljen pred stvoreni svijet je: “Neka pusti zemlja iz sebe travu, bilje, što nosi sjeme, i plodonosno drveće, što rodi plodove po vrsti svojoj, plodove, što u sebi samima svoje sjeme nose na zemlji!”… “Neka vrvi voda posvuda od živih bića, i ptice neka lete iznad zemlje svodom nebeskom!”… “Neka zemlja proizvede živa bića svake vrste: stoku, životinje, što gmižu, i zvijeri zemaljske, sve po vrsti njihovoj!” I vidje Bog da njegovo stvorenje, ovaj svijet u kojem živimo, mičemo se i jesmo, učini tako i bude dobro.
Sve ove promjene koje su se dogodile u Božjem stvorenju, ova evolucija bioloških organizama, dogodile su se sukladno prirodnim zakonima koji ravnaju ukupnošću materijalne stvarnosti – i to sasvim bez iznimke i krajnje učinkovito. Kamen će uvijek pasti na pod, ulje će uvijek plutati po vodi, biološki organizmi će uvijek nastajati jedan iz drugoga i nestajati u samima sebi. Prirodni zakoni su Božji supstitut (supstitut – onaj koji zamjenjuje koga) u stvorenom svijetu. Oni su kao takvi nepromjenjivi, univerzalni te su nepromjenjivo i univerzalno učinkoviti – ireverzibilni, kao što je nepromjenjiva volja Boga da stvoreni svijet drži u postojanju dok se ne ispuni vrijeme njegova otkupljenja. (Rim 8,21) Bog je u svojem stvorenju prisutan – na način sukladan supsidijarnosti – preko i po zakonima koje je utkao u samu temeljnu strukturu stvarnosti.
Isto tako, kada je Bog stvarao raznolike biološke oblike – ovaj puta izravno i kao creatio ex nihilo i preko svojih prirodnih zakona kao creatio continua – stovrio ih je svake „prema svojoj vrsti“ tako da svaki biološki organizam ima vlastitu narav koja ga čini različitim od drugih bioloških organizama. Ova narav, koja je pribrojena svakom biološkom organizmu sukladno vrsti kojoj pripada, još je jedan supstitut Božje prisutnosti u stvorenoj stvarnosti koji ukazuje da se pojam i načelo supsidijarnosti može primijeniti i na teologiju stvaranja. Jer, dokle god stvorenje, u neizmjernosti bioloških organizama i njihovih inherentnih naravi – svake prema svojoj vrsti – čini ono što dotična narav od njega zahtijeva, ono djeluje u skladu sa principom supsidijarnosti jer, kao niža razina naspram Boga Stvoritelja i Otkupitelja, vrši ono što se od njega zahtijeva.
Čovjek, kao samo jedan od neizmjernih bioloških organizama, također posjeduje vlastitu inherentnu narav, pa sve dokle autentično odgovaramo zahtjevima vlastite naravi, djelujemo sukladno principu supsidijarnosti kao niža razina koja ima svoje vlastite odgovornosti, nadležnosti i kompetencije. (Post 1,28-30) Čovjek je stvoren/postavljen da bude vrtlar. (Post 2,15)
S čovjekom završavam ovaj tekst unutar kojega se nalazi ideja da supsidijarnost možemo razumjeti i u kontekstu teologije stvaranja (prirodni zakoni i narav kao supstitut Božje prisutnosti u svijetu) gdje stvarnost vidimo kao nižu razinu pred kojoj stoje određeni zahtjevi postavljeni u stvarateljskom Božjem činu (ex nihilo), pri čemu je sama stvarnost podržavana u svojem djelovanju putem kontinuiranog održavanja u postojanju. No, čovjek je ujedno i najslabija karika u ovom lancu i priči jer je narušio vlastitu narav i kao takav više nije pouzdani vrtlar (dapače, dobio je otkaz i premješten je na drugo radno mjesto), nego je bilo potrebno da se dogodi još jedan supstitut koji bi ispravio vrtlarevu pogrešku i popravio ljudsku narav u kupelji novoga i milosnog stvaranja/rođenja čovjeka. (Tit 3,5)
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 