Postoji izvrstan, kao i gotovo sve što je taj čovjek ikad zapisao, citat G. K. Chestertona kojim se želi opravdati identitet ratnika ili vojnika kojega se čini nemoguće, barem na prvi pogled, opravdati. Gotovo je nemoguće opravdati ovaj identitet jer vojnik ili ratnik nužno mora ubiti ili naštetiti i ozlijediti, čak i ako želi zaštititi i spasiti. Ali to je tako samo na prvi pogled. Kada se trezveno sagleda „situacija“, i s udaljenog postor-vremena, ne samo da se može, nego se i mora opravdati identitet vojnika ili ratnika (moralni zakon je univerzalan i objektivan). Zato ih u konačnici i imamo. Bilo da se radi o onima koji pušku nose okačenu o rame, bilo o onima koji kleče prebirući zrna krunice u rukama koje su sklopljene na molitvu. A taj citat glasi ovako: „Pravi vojnik se bori, ne zato što mrzi ono što je ispred njega, nego zato što voli ono što je iza njega.“
Kako se nalazimo u trenutcima odlučujuće bitke u jednome ratu koji se svakog ponaosob tiče, držim krajnje primjerenim krenuti u ovaj tekst s citatom koji želi, i pri tome uspijeva, opravdati identitet ratnika i vojnika. Pogotovo jer je namjera ovog teksta ponuditi svojevrsno vodstvo svima koji su neodlučni, koji još važu na koju stranu bojišnice stati. I to ne samo na osobnoj, nego i na društvenoj, kulturološkoj, civilizacijskoj i eklezijalnoj razini. Stati na tradicionalnu ili progresivnu stranu – pitanje je sad. Ostati neodlučan nije opcija, niti je moguće, osim ako ne želite da vas se s pravom prozove švercerima i ratnim profiterima (Otk 3,15).
Iz ovog citata možemo steći uvid u temeljnu motivaciju tradicionalizma i progresivizma. S time da odmah moram naglasiti da taj uvid nije izravan i jednostavan, barem kada je u pitanju progresivna strana koju bi se onda tako poprilično jeftino moglo osumnjičiti da mrzi ono čemu se nada i što želi. Dok je poprilično jasno da bi tradicionalist bio netko tko „voli ono što je iza njega“, za progresivca bi se moglo neopravdano zaključiti, a što nije tako, da mrzi ono što je ispred njega. No, krenimo od početka jer u ovom determiniranom svijetu u kojem je čovjek mjera svih stvari, početak određuje i uvjetuje sadašnjost i budućnost.
U početku, kada je Bog stvorio nebo i zemlju, te postavio ljude u vrt koji im je prethodio, bila je dana jedna zapovijed. Ta zapovijed je dana kao ono što stoji iza ljudi i njihova vrtlarskog zadatka kojega su primili u obvezu. I ta zapovijed nije tu sama od sebe, nego je ona tu zbog jedne osobe – Osobe s kojom je komunikacija i izravni odnos moguća. I ta zapovijed je nosila jedno obećanje („zacijelo ćeš umrijeti“) ukoliko se prekrši. I prvi korak čovječanstva bio je progresivni korak koji je ostvario ispunjenje tog obećanja. Čak bismo mogli reći zbog toga da je „prva povijesna ljudska narav“ progresivnog karaktera i da su ljudi naravno progresivna bića. Ali i iza te progresivne ljudske naravi stoji nešto, kao što i danas ispred nas uvijek stoji nešto za čime možemo posegnuti, napraviti taj progresivni iskorak. Od tog trenutka svatko od nas stoji na ovoj bojišnici sa zadatkom odluke: nastaviti u progresivnom smjeru sa svojim koracima, ili stati i odustati od daljnjeg napredovanja. Biti tradicionalist ili biti progresivac u jednom širem kontekstu od pukog društveno-političkog. I možda vam se ovo čini odveć pesimistično, kao da postavljam nemogući izbor odustajanja od napretka (progresa) koji nam je omogućio ovako lagodan i blag život. Ali to je kriva perspektiva ove odluke i izbora. Možda do kraja teksta postane jasnije zašto je tome tako.
U početku tako možemo vidjeti bitnu razliku između tradicionalizma i progresivizma. Dok bi se progresivizam mogao smatrati „prvom povijesnom ljudskom naravi“ i startnom pozicijom ljudske vrste, tradicionalizam bi se mogao smatrati njegovom pretečom ili izvorom – upravo kao ono što stoji iza (u prostor-vremenskom, ako hoćete – načelnom smislu) te naravi. Na kraju, biti progresivac i nije ništa drugo nego biti usmjeren na buduće, na sutra u koje moraš ući već danas. A biti tradicionalist i nije ništa drugo nego biti usmjeren na održavanje sadašnjega pri čemu si zagledan u prošlo, u tradiciju. Uzmimo likove iz ove vrtlarske avanture koja je rezultirala ispunjenjem obećanja koje im je dano kao ono što im prethodi. Adam i Eva su se našli na bojišnici koja je dijelila plod ispred njih koji je dobar „za jelo, za oči zamamljiv, a za mudrost poželjan“, od osobne zapovijedi i obećanja koje ide uza nj. Bili su postavljeni pred izbor: voljeti ono što je iza njih ili uzeti ono što im je na dohvatu ruke ispred njih samih. S time da su bili „kontekstualno informirani“ da mogu i voljeti ono što je iza njih i slobodno (bez sankcija) uzeti što je pred njima. Bilo im je rečeno da to ide skupa – ruku pod ruku, uz dodatno objašnjenje kako im je Osoba koja je izdala zapovijed i izrekla obećanje, u stvari lagala. Nakon pogrešnog koraka na naplatu dolaze posljedice. Ono što je bilo iza njih, što su voljeli, sada postaje izgubljeno i nedostižno, a ono za čime su posegnuli i uzeli – gube u cikličkom ponavljanju istih grešaka i istog koraka usmjerenoga naprijed prema prahu iz kojega su i izašli.
Možemo li mi suvremeni bojišnici (kao oni koji se i sami nalazimo na bojišnici koja razdvaja zapovijed i obećanje od ploda koji nam je uvijek na dohvat ruke) naučiti nešto iz ove vrtlarske avanture? Mislim da možemo, i kategorijalno tvrdim da trebamo. Pa stoga i ovdje donosim kratki teološki vodič za neodlučene, kako bi mogli izabrati ono što vole, pa da onda kao takvi mogu biti i vojnici i ratnici.
Tradicionalizam se prvenstveno bavi „opsluživanjem zapovijedi“ i usmjeren je očuvanju sadašnjosti onakvom kakva jest. On uči iz prošlosti protiv koje se ne buni, nego dopušta da mu ona oblikuje sutrašnjicu. Jednostavno, poštuje i provodi zapovijedi ovdje i sada. Progresivizam, s druge strane, je usmjeren uzimanju ili ostvarivanju onoga što je ispred njega. On se, na neki način, buni protiv zapovijedi te se, mogao bih tako slikovito reći, odguruje od onog što voli kako bi ostvario ono što je pred njime – kako bi u svoj posjed postavio ili pribavio ono što mu mami pogled otvorenih očiju. Da su likovi iz vrtlarske avanture kojim slučajem izabrali „opsluživanje zapovijedi“, a ne samoinicijativno (iako na nagovor i sukladno kontekstualno informiranom smislu) uzimanje ploda pred njima, povijest svijeta i ljudska narav sama bi bile drugačije. Ovako smo svi osuđeni na nužnost izbora, na jednu ili drugu mogućnost.
Progresivizam se, dakle, odguruje ili udaljava od onoga što voli kako bi dosegao ili ostvario ono što želi. Pri čemu ne uviđa da je to jedno te isto (ono što voli i ono što želi, ukoliko je ta njegova želja autentična). Tradicionalizam čuva ono što voli, radeći na sebi kako bi želio to što voli i kako bi se to što voli ostvarilo i ispunilo kao obećanje koje mu je dano. Kao Adam i Eva, i progresivac uzima ono što je pred njime i pri tome gubi sposobnost zahvaljivanja (ta kome da se zahvali kada se uvijek za sve sam mora pobrinuti). Tradicionalist drži ono što je primio kako bi se ostvarilo obećanje koje mu je dano (neće umrijeti ako ne jede). On sam ne poseže za ispunjenjem obećanja. On ne ostvaruje obećanje. Ono se događa kao nezaslužen dar – dar na kojem može biti zahvalan, ali ga on sam ne ostvaruje. Progresivac uzima ono što mu pripada i kao takav sam ostvaruje obećanje (zacijelo ćeš umrijeti). Tradicionalist je zahvalan na daru, progresivac svojim djelovanjem poništava dar i gubi zahvalnost. Zanimljivo je napomenuti ovdje da grčka riječ εὐχᾰ́ρῐστος eukháristos, znači upravo zahvalnost, odnosno, euharistiju.
Progresivac se ne nada da će sutra biti bolje, nego ovdje i sada ostvaruje (čini ih zbiljnima) svoje nakane za sutra. Tradicionalist se nada boljemu sutra iz zahvalnosti prema darovanome sada i poznatome jučer. To bolje sutra je utemeljeno u obećanju koje stoji iza njega i koje će biti ostvareno njegovim „ne-činjenjem“, odnosno, njegovim susprezanjem da samoinicijativno i kontekstualno informiran uzme to što mu je obećano. Erich Fromm je govorio o logici imanja i bivanja. Tradicionalist je onaj koji jest to što jest, a to što jest je već unaprijed određeno, pa kao takvo stoji iza njega. Progresivist želi imati, posjedovati samoga sebe kako bi se mogao samodefinirati, kako bi mogao biti ono što želi da bude. On na neki način nije, ili još nije nego će tek biti. Tradicionalist jest. Zato i u vrtlarskoj avanturi imamo klicu ovoga biti ili imati jer kontekstualno informiranje određuje da likovi u ovoj priči još uvijek nisu, nego će tek biti, kao bogovi, doduše. Tako se i progresivac ne razumije kao da već jest, nego kao onaj koji će tek biti i to na način da prvo ima samoga sebe u posjedu. Onaj koji opslužuje zapovijedi, ne posjeduje samoga sebe, nego ga drugi posjeduje – upravo preko zapovijedi koju je izrekao i koju ovaj opslužuje. Onaj koji uzima ono što mu pripada, uzima u vlastiti posjed i samoga sebe kako bi mogao biti ono što želi i ono što tek dolazi.
Da se vratim na početak ovog teksta i onaj citat o vojniku. Progresivac ne mrzi ono što je ispred njega – niti to čini tradicionalist. Progresivac želi i uzima ono što je ispred njega, odbacujući, odnosno, udaljavajući se od onoga što je iza njega i što voli. Tradicionalist voli ono što je iza njega i zahvalan je za ono što je pred njime, a što sa strpljenjem iščekuje. Ali ne poseže samoinicijativno za time. Nada se. Čeka. Zahvaljuje. Progresivist se ne nada, ne čeka, niti se zahvaljuje.
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 