Suvremena (zapadna) kultura i civilizacija se može pojmiti kao izgubljeni adolescent koji traži sebe, udovoljavanje svojim prohtjevima, užitak, potvrđivanje sebe kao jedinke (individue) drugačije od drugih, potvrđivanje opravdanosti svojega bunta protiv morala i načina života njegovih roditelja relativiziranjem svih moralnih kategorija i načina života. Jednostavno, suvremena kultura i civilizacija je postmoderni samodostatni pubertetlija koji ne vidi dalje od svojeg nosa. I ovo je nešto s čime se mnogi možemo poistovjetiti. Svi smo bili tamo.
E sad, kada je u pitanju odnos Crkve prema takvom svijetu (i da, gledam ovo prvenstveno kroz pontifikat pape Franje – i tu možete slobodno staviti sve što vas raduje/tišiti: od Amoris laetitia, Fratelli tutti, Kanade, TLM-a, sinodalnosti…) onda bih rado ponudio jednu kategorijalnu grešku iz osobnog iskustva. Možda možemo nešto naučiti iz nje?
Danas smo jako pažljivi na krutost, disciplinu i ono „ti to moraš“ samo zato jer je to nekakav autoritet rekao. U ovom slučaju je to moj otac. Kada je ćaća nešto rekao, nije bilo pitanja, nije bilo „može li ovako ili onako?“ i nije bilo uopće prilike reći neću ili ne želim… Ono što je rečeno je tako i gotovo. Ono što je zapovjeđeno, moralo se napraviti. Inače, posljedice… Naravno, moji prijatelji su odrastali u „normalnim obiteljskim uvjetima“ devedesetih. Puštalo im se sve i svašta, kupovalo im se ono što su htjeli (mi smo imali jednu loptu, klikere i igračke što bismo ih dobili od rođaka iz Njemačke), jeli su ono što su htjeli i radili ono što im je bilo drago. Kod mene je uvijek postojala neka hijerarhija: prvo ono što moraš, onda ono što drugi (stariji) traže od tebe, pa onda ako ti ostane volje i vremena, možeš ono što želiš. Narano, moji prijatelji su tijekom svojeg djetinjstva, neki malobrojni, iskusili i razvod svojih roditelja i mnoge druge, danas „normalne“ obiteljske stvari. Kod mene nije bilo tako. To uopće nije bila opcija, i znalo se čija je u kući zadnja.
Danas, nakon svojih 36 godina i u ulozi muža i oca obitelji, kada gledam na to razdoblje (koje mi je kao pubertetliji bilo jako teško, naporno, mučno…) Bogu zahvaljujem na krutosti, disciplini i hijerarhiji koja je bila na djelu u mojoj obitelji. Isto tako gledam svoje vršnjake – njih pola je danas izgubljeno, nesređeni su i nedovršeni kao osobe, izgubljeni i ako imaju obitelj, onda im je velikoj većini to drugi ili treći pokušaj (mnogima sam govorio da je brak greška koja se čini jedanput u životu – pa nisi glup istu grešku napraviti dva puta…) gdje nisu uspostavili normalan odnos sa svojom djecom. Isto mi i ćaća potvrđuje. Tamo gdje muž i otac nije bio muškarac (u njegovoj generaciji koja ima i taj križ rata na svojim plećima) tamo su djeca otišla skroz krivo, ali ne samo djeca, nego i njegovi prijatelji (vršnjaci i poznanici). Kada pričamo o ovome, onda kaže da jasno može vidjeti među njegovim poznanicima, da gdje su muškarci bili normalni te tamo gdje se molilo u obitelji i išlo u Crkvu, da su ljudi ostali zdravi i ispunjeni. No, nije njegova generacija tema ovog teksta, nego moja.
Slična priča je i s mojim srednjoškolskim profesorima. Bilo ih je gotovo pola koji su nama učenicima išli na ruku – bili su kul, pušili su s nama na malim odmorima (iako ja nikad nisam pušio), valjali baze, gledali kroz prste na ispitivanju… Niti jednog se ne sjećam dobro, ili da mi je u dobrom sjećanju ostao. Ali zato one koji su nas maltretirali, koji su zahtjevali više nego što možemo dati i koji su (meni tada i u tom razdoblju izgledali i) bili nepravedni, njih se jako dobro sjećam i zahvalan sam im na tome zbog čega sam ih s 15-18 godina mrzio.
Ajmo sad na pitanje odnosa Crkve i svijeta kojega možemo zamisliti kao kakvog pubertetliju. Iz osobnog iskustva i onoga što sam malo analizirao ljude iz moje generacije (pa i ćaćine), mogu zaključiti da krutost, disciplina i autoritet moraju biti prisutni i opterećujući ako želimo da pubertetlija „izađe na pravi put“. Mora se osjećati potlačenim, neslobodnim, ugnjetavanim. I mora biti taj neki autoritet koji će činiti sve da se on tako osjeća. To je za njegovo dobro. To je bilo za moje dobro. I sad sam zahvalan na tome. Tako će i taj svijet, kada izađe iz pubertetske faze, biti zahvalan Crkvi (?) ako Crkva bude ta koja će ga ugnjetavati postojanošću objektivih moralnih normi, koja će ga tlačiti pozivom na obraćenje zbog kojega će se naš pubertetlija osjećati loše i vjerojatno mrziti i sebe i Crkvu, mora mu ograničiti slobodu kako bi mogao biti stvarno slobodan i neuvjetovan hormonima koji mu kolaju tijelom. Mora ga „uzeti za uho i izvesti na pravi put“.
Zašto je to za njegovo dobro? Jesmo li sigurni da Crkva zna „pravi put“ za našeg pubertetliju? Je li ovo sve u suprotnosti s onime što papa Franjo u svojem pontifikatu govori i čini? Ne znam, možda jest. Ali, postavljanje ovih pitanja – iz perspektive Crkve i teologije – upravo govori da stvari nisu dobre. Ako Crkva ne zna što je dobro za postmoderni svijet (ili za samu sebe), kako će taj svijet izaći na kraj sam sa sobom i sa svojim pubertetom? A meni se nekako čini da, budući nema jednostavnog recepta, i budući je stvarnost važnija od ideala a vrijeme od prostora (a prostor zauzima neki autoritet koji ideal pretvara u stvarnost), te da budući nema vrijednije kulture/religije nego moramo sve uvažavati i poštivati, Crkva možda sama u sebi i u sebe nije sigurna – kao što je bio moj ćaća kada je, primjerice, rekao da sa 16 godina moram biti kući do ponoć i onda kada sam zakasnio 10 minuta, lupio sam glavom u zatvorena vrata koja su se otvorila tek ujutro u 7 kada sam ušao u kuću… Jasno je da posli (nakon što sam opet dobio dopuštenje da mogu izlaziti) više nikad nisam zakasnio.
Danasšnja kultura i civilizacija (zapadna) stvarno se može razumjeti i vidjeti kao pubertetlija. A razlika između pubertetlije i djeteta je jasna. Trebamo poštovati razvojne faze. Dijete se treba voljeti i maziti, treba mu se iskazivati nježnost i blizina. Pubertetliji treba disciplina, krutost i autoritet protiv kojega se mora pobuniti i boriti. Svaki pubertet završi porazom pubertetlije. To se zove odrastanje i to je poraz kojega moramo željeti našim pubertetlijama. Nakon tih buntovnih oluja i vjetrova, sve se smiri. Autoritet je i dalje tamo gdje je uvijek bio a pubertetlije više nema. On je sad postao odrastao čovjek (autoritet sam). Ako svijet ili sama Crkva nema ovu nužnu dinamiku odrastanja, onda znamo da nešto nije u redu, nije zdravo. Je li Crkva autoritet protiv kojega se svijet buni? Je li papa autoritet protiv kojega se Crkva buni? Možda je problem s time što o Crkvi govorimo kao o Majci, a ne Ocu – jer, jedan je Otac naš nebeski? Možda, ali i majka je uvijek bila poslušna ocu i nikada – barem u mojem djetinjstvu – nije napravila nešto mimo njegove volje, iako se s time duboko nije slagala. Imala je svoje metode i načine kako da otac promjeni svoju volju, pa je onda po njoj promjenjenoj (sukladno onome kako je ona mislila da treba) djelovala. Ali nikad protiv njegove volje. A Crkva? Ne znam…ovo je samo tekst koji je morao izaći iz mene i biti predan vama kao opterećenje i poziv na promišljanje.
Ad maiorem Dei gloriam
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 