Smjernice Vijeća za život i obitelj HBK i jedan hipotetski slučaj

Zamislimo slučaj u kojem hipotetski Ante šeta po hrvatskim župama i svjedoči kako ga je Božje milosrđe spasilo prvog braka (koji je sakramentalno sklopljen i kanonski valjan) i darovalo mu Anu, drugu ženu koja je jednako pobožna kao i on te da sada Ante i Ana imaju petero djece. Recimo da je Ante napustio prvu ženu koja je nakon tri spontana pobačaja odlučila da više neće ostajati trudna. Anti je, kao pravom katoliku, prokreativna dimenzija braka i obitelji iznimno važna te je ta dimenzija potpuno u skladu s Božjim naumom o braku. No, njegova prva žena više ne želi imati odnose s njime (kontracepcija im, kao pravim katolicima, nije opcija), niti želi posvojiti djecu što je on jednom predložio. U međuvremenu je upala u krizu vjere te mu priznaje da više ne zna u što da vjeruje (vjerojatno Bogu predbacuje tri spontana i patnju koju je prošla s ovim neuspjelim trudnoćama).

Ante kroz molitvu dobiva potvrdu da treba napustiti svoju ženu te to i radi – rastavlja se od nje civilno, a kako je svjestan da mu je prvi brak kanonski valjan, niti ne pokušava dobiti utvrđivanje ništetnosti braka na crkvenom biskupijskom sudu. Nedugo nakon toga, na Taboru upoznaje Anu i u molitvi mu Bog potvrđuje da je ona žena njegova života. Ubrzo se civilno vjenčaju, dobiju prvo, drugo…peto dijete. Krste svu djecu i sudjeluju u životu župne zajednice (sukladno Familiaris consortio, dakle ne pričešćuju se ali sudjeluju aktivno u životu župe). Ante i Ana javno svjedoče svoju vjeru. Ante ukazuje na svoj prvi brak kao grešku iz koje ga je spasio sami Bog, poslavši mu Anu za ženu. Nakon objave Amoris laetitia, Ante i Ana su se javili svojem biskupu kako bi pokrenuli pastoralno razlučivanje, te su dočekali Smjernice Vijeća HBK s velikim nestrpljenjem. No, bili su jako razočarani nakon što im je biskup rekao da, sukladno Smjernicama i samoj Amoris laetitia, budući se namjerno i svjesno razmeću životnim oblicima protivnim kršćanskom idealu te okolo javno svjedoče o ispravnosti svoje objektivno grešne situacije, ne mogu biti uključeni u proces razlučivanja prije nego se obrate i poslušaju prvi navještaj (kerygmu) te prestanu javno govoriti kontra nauka Crkve o braku. U prijevodu to znači da Ante i Ana trebaju javno šutjeti o svojem braku i obitelji, trebaju prestati javno svjedočiti o milosrđu koje im je Bog iskazao, te tek tada mogu pristupiti procesu razlučivanja te se eventualno, ako se tako utvrdi po okončanju procesa mogu ispovjediti i pričestiti. Postavite se u Antinu i Aninu poziciju. Što biste vi napravili? Pristali na javnu šutnju kako biste se mogli pričestiti, ili ne biste tako olako odustali od svojeg poslanja i javnog svjedočenja Božjeg milosrđa koje vam je u životu iskazano?

Mislim da je ovo jedan od mnogih paradoksa i apsurdnih situacija (hipotetskih, Bogu hvala) u koje nas Amoris laetitia i ove Smjernice biskupa Uzinića guraju. Ispada da su vrata pričesti katolicima u neredovitim situacijama otvorena samo onim katolicima koji pognu glavu, šute i kaju se zbog situacije u kojoj su se zatekli – svojom ili greškom drugih. Onim katolicima koji vide Božji prst i iskazano Božje milosrđe u svojoj objektivno neurednoj i s naukom neusklađenom bračno-obiteljskoj situaciji, i koji o tom milosrđu žele javno svjedočiti (poput hipotetskih Ane i Ante), pričest je moguća ali samo pod uvjetom da o tom milosrđu javno ne govore. Kada shvatite koliko je ovaj zaključak krajnje kriv i nelogičan, onda ćete možda shvatiti o čemu se točno radi u osmom poglavlju pobudnice Amoris laetitia.