CRKVO GDJE SI? Rasprava o pričešćivanju rastavljenih: uvodno izlaganje

Brak je greška koja se čini jednom u životu. Sad kada ste to čuli, možete otići kućama jer je daljnja rasprava nepotrebna. Naravno da se šalim, ali u svakoj šali ima barem pola istine, i na svakome od nas je da biramo koju istinu iz ove šale želimo: to da je brak greška; ili da je jedinstvena i neponovljiva pojava?

Problemi koji su nastali nakon famozne fusnote 351. u Amoris laetitia bitno se tiču ove šale – barem njenog drugog dijela. Kako je moguće da mogućnost pristupanja rastavljenih i ponovno civilno vjenčanih katolika pričesti, nema negativan odjek na katolički nauk o nerazriješivosti i neponovljivosti, dakle, o jedinstvenosti sakramentalnog braka. I velika većina kritčara ove mogućnosti ukazuju upravo na ovu činjenicu. Katolički nauk nije neobvezujući set različitih izraza, sadržaja ili formula koje možemo koristiti po potrebi i selektivno. Razlika katolika i odijeljene zapadne braće u Kristu je upravo to – nas katolike obvezuje cjelokupni i potpuni Polog vjere. Ovdje se radi o tome da se dio nauka stavlja u stranu, suspendira ga se kako bi se istaknio neki drugi dio – naime, onaj o subjektivnoj strani moralnih čina ili stanja u kojem se čovjek može naći, a koji su sami po sebi objektivno nemoralni. To je, dakle, prva kritika: cjelovitost nauka obvezuje.

Druga kritika se odnosi na poimanje samog problema u pitanju ove fusnote. Hrvoje, a vidim i fra Ante kao i mnogi drugi, smatraju da se ovaj problem odnosi na pastoralno i moralno područje. Pastoralno jer se radi o pastoralnom praćenju – pastoralnom radu s katolicima u neredovitim situacijama; i moralnom jer se radi o distinkciji između objektivnosti i subjektivnosti moralnih čina i stanja u kojima se mi ljudi možemo zateći i pronaći. No, to je samo dio problema i Hrvoje ga u svojoj knjizi nije cjelovito obradio. Kao prvo, ova mogućnost bitno utječe na nauk o sakramentalnoj ženidbi ali i sakramentalnoj disciplini općenito. Katolički nauk obvezuje u cjelini i svojoj potpunosti. Kao drugo, Hrvoje u svojoj knjizi inzistira na onim djelovima Katekizma – i to opet selektivno – koji ovu mogućnost pričešćivanja podupiru, pri čemu zanemaruje ostatak moralnog nauka pa se može zaključiti, a ja to i jesam zaključio, da kada se uzme cjeloviti moralni nauk, nikako se ne može opravdati pripuštanje rastavljenih i civilno vjenačnih katolika – koji nemaju možda subjektivne krivnje – pričesti.

Iz ove dvije kritike proizlazi i, po meni, najvažnija kritika. Vjerujem da nas je ovdje jako malo naivnih katolika koji ne vide – prvo na sebi a onda i na drugima – različite skandale u Crkvi kada je pričest u pitanju. I zato je papa Franjo s pravom zaključio u Evangelii gaudium da euharistija nije nagarada za savršene, nego pomoć ili lijek za slabe. Svi smo svjesni liturgijskih i pastoralnih propusta na našim župama. Samo jedan primjer – još i prije AL bio sam na jednoj Sudamiji – kao mladi vjeroučitelj imao sam čast nositi nekakvu zastavu pa sam bio u posebnom protokolu blizu „velikodostojanstvenicima“. U redu za pričest se tako ispred mene našao gradonačelnik Željko Kerum. Kerum koji je, čini mi se, niti pola godine ili tako nešto, prije toga, ostavio svoju vjenčanu suprugu i, mislim, civilno se vjenčao sa drugom ženom s kojom se hvalio da je u mandatu napravio sina, za razliku od nekih politčara koji u svojim mandatima ništa nisu napravili. U trenutku kada ga je biskup Marin pričestio (ja sam stajao tri čovjeka iza u redu), duboko sam se zanimslio i moja prvotna reakcija je bila da stanem pred biskupa i kažem mu što mislim o tome. Naravno, izbio bi skandal ali tko mene poznaje, zna da mi to nije niti malo važno. No, nešto je u meni stalo, odustalo od te reakcije. Ono što želim reći je upravo ovo: uvijek će u Crkvi biti slabosti i sablazni. Nažalost, samo smo ljudi i svi smo bolesni. Svima nam treba Liječnik i Lijek. No, iako ovakavih situacija ima bezbroj u pastoralnoj i liturgijskoj praksi, ona se do Amoris laetitia tolerirala. Za mene je problem to što ova skandalozna i sablažnjujuća praksa od Amoris laetitia postaje pravilo. Postaje dio Pologa vjere, nauka Katoličke crkve koji je u krajnjem neskladu s ostalim Pologom i naukom. A opravadanja za taj dio nauka se temelje na selektivnom, rekao bih, protestantizirajućem pristupu argumentima i samom nauku.

Ova fusnota, dakle, predstavlja značajnu rupturu ili napuknuće u kohetentnosti i konzistentnosti cjelokupnog nauka Crkve. Ona predstavlja kvalitativni odmak od Familiaris consortio kojega je upravo Karol Wojtyla, odnosno sv. Ivan Pavao II., donio da obradi i ovo pastoralno područje katolika koji se mogu zateći, ili su se zatekli – ne svojom krivnjom – u neredovitim situacijama. I onda mi je krajnje zanjimljivo da je Hrvoje izabrao upravo Karola da potkrijepi svoju tvrdnju da se katolici u neredovitim situacijama mogu pričešćivati. Valjda je sv. Ivan Pavao II., znao bolje filozofiju i etiku Karola Wojtyle od Hrvoja, pa iz tog razloga nije išao u ovom smjeru u kojem ide papa Franjo, Hrvoje, fra Ante i ostali progresivni katolički svijet kojemu se možda može pričiniti upravo sinodalna Crkva u njemačkoj kao nekakva primamljiva krajnja destinacija? Meni to ne izgleda nipošto primamljivo, a niti poželjno, jer mislim da se radi o protestantizaciji katoličanstva u kojem onda vjera gubi svoju snagu i nadnaravni izvor, uvir i cilj svoje avanture sa ovim svijetom koji ima propasti. A teologija koja nikog ne uznemiruje, već, štoviše, osirugrava moć ovoga svijeta, nije teologija koja vjeruje. Pozitivan odgovor na Dubia znači osiguravanje moći ovoga svijeta za kojega znamo komu pripada i tko njime vlada. Teologija koja odgovara pozitivno na Dibia nije teologija koja vjeruje i koja za svoju vjeru ima nadnaravni izvor i uvir – središte života koje je upravo euharistijski Krist.