Što je uopće taj blagoslov?

Ova Deklaracija o pastoralnom značenju blagoslova uzbudila je duhove i u Crkvi i u svijetu. Već se dva dana glasno govori o drastičnoj promjeni Crkve naspram homoseksualnosti i veza osoba homoseksualne sklonosti. Budući je u središtu svega blagoslov, bilo bi lijepo podsjetiti se što to taj blagoslov jest, a što nije.

Katekizam Katoličke crkve kaže da je blagoslov „hvala Bogu i molitva za postizanje njegovih darova.“ (1671) Blagoslov je znak ili predsoblje duhovnih dobrobiti (darova, milosti) ostvarenih putem posredovanja Crkve. Za razliku od sakramenata (koje izravno ustanovio sam Krist), blagoslove ili blagoslovine (sakramentale) je ustanovila Crkva i ona ih ima pravo i obvezu definirati, ukidati i poticati. Razlika između blagoslova i blagoslovina (množina) je u tome što je blagoslov jedna od blagoslovina (sakramentala). Katekizam navodi, uz blagoslove (mogu biti blagoslovi osoba, predmeta, mjesta, odnosa…) još i otklinjanja (egzorcizme), sprovod i u nekom proširenom smislu – pučku pobožnost.

Povezanost sakramenata i sakramentala (blagoslovina) je snažno isprepletena, tako da u sakramentu krštenja, primjerice, imamo više blagoslova (vode, svijeće, roditelja…) i otklinjanja (egzorcizme). Ono što Katekizam naglašava je upravo ova povezanost u smislu da blagoslovine pripremaju osobu da primi „glavni učinak sakramenata“ te se tako događa ujedno i posvećivanje različitih životnih situacija. Blagoslovine su, općenito govoreći, obredi za posebne svrhe crkvenog života ili života vjernika. Posveta – konsekracija – osobe (primjerice opata, redovnika ili redovnice, djevice), posveta stvari (krunice, auta, zvona…), blagoslov međuljudskih odnosa (zaručništva, obitelji, prijateljstva…), blagoslov ili posveta mjesta (polja, crkve, stana/kuće…), egzorcizmi i obred kršćanskog pogreba, sve su to blagoslovine i sve blagoslovine su u izravnoj vezi sa sakramentima. One, pa onda i blagoslovi, pripremaju osobu za primitak punine milosti što se događa u sakramentima koji nisu puki obredi ili forme, nego stvarni susreti sa živim Kristom. Ovo sve znači da blagoslovi (sakramentali) ne postoje sami za sebe, nego je njihov cilj i svrha sakramentalni susret s Kristom. „Blagoslovine ne podjeljuju milost Duha Svetoga na način kao sakramenti, nego po molitvi Crkve pripravljaju za primanje milosti i raspolažu za suradnju s njome.“ (KKC 1670)

Zbog toga što ih ustanovljuje Crkva, blagoslovi mogu biti kulturološki i povijesno uvjetovani. „Prema pastirskim odlukama biskupa, blagoslovine mogu također odgovarati vlastitim potrebama, kulturi i povijesti kršćanskog naroda pojedinog kraja ili pojedinog vremena.“ (KKC 1668) Uz to što su, i mogu biti, povijesno i kulturološki uvjetovani, blagoslovi – za razliku od sakramenata (izuzev u izvanrednim situacijama krštenja) – nisu vezani isključivo za hijerarhiju, odnosno, kler. To znači da blagoslov može podijeliti bilo koji vjernik temeljem krsnog svećeništva. To, pak, znači da ja ne griješim kada, prije ručka, blagoslovim jelo, ili kada navečer prije spavanja blagoslovim dijete. „Blagoslovinama je korijen u krsnom svećeništvu: svaki je krštenik pozvan da bude blagoslov i da blagoslivlja. Zato i laici mogu predsjedati nekim blagoslovima; što se više blagoslov tiče crkvenog i sakramentalnog života, to je više njegovo predsjedanje pridržano zaređenom službeniku.“ (KKC 1669)

Svećenici su redoviti nositelji crkvenih i sakramentalnih (liturgijskih) blagoslova, moleći Božju pomoć za one koji se blagoslivljaju ili za ono što se posvećuje sakralnoj službi. Svećenikov blagoslov prenosi se s težinom Crkve i stoga ima veliku vrijednost i važnost, jer, u neku ruku sama Crkva u tom slučaju blagoslivlja nekoga ili nešto. Blagoslov laika na drugoga ili na nešto, primjerice roditelja koji blagoslivlja dijete ili hranu koju će obitelj blagovati, čin je dobre volje kojim osoba moli Božju pomoć za tu osobu, odnosno, zahvaljuje za hranu. U prvom slučaju, kada svećenik udjeljuje blagoslov, govorimo o liturgijskom ili eklezijalnom (crkvenom) kontekstu blagoslova. Tada govorimo o strogo liturgijskom i ograničenom značenju, a u tom slučaju se blagoslov može opisati kao strukturirani obred koji se sastoji od ceremonije i molitvi izvedenih u ime i s autoritetom Crkve od strane svećenika ili đakona. Neki blagoslovi (u ovom liturgijsko-eklezijalnom kontekstu) imaju trajno značenje (primjerice, posvećenje osoba ili bogoštovnih predmeta) čime se ono što se blagoslivlja izuzima iz profane (svakodnevne) upotrebe, odnosno se sakralizira, odnosno, sakramentalizira.

Uz to što blagoslov može biti uzlazni i silazni (razlika je u tome što uzlazni blagoslov prinosi Bogu nekoga ili nešto što se blagoslivlja, dok se kod silaznog blagoslova traži, na neki način, Božje očitovanje ili potvrda onoga što se blagoslivlja), blagoslovi se kategoriziraju u dvije vrste: invokativni i konstitutivni. U invokativnom blagoslovu, služitelj moli Božju naklonost da podari neko duhovno ili privremeno dobro bez ikakve promjene uvjeta, primjerice kada roditelj blagoslivlja dijete. Konstitutivni blagoslov, koji izriče biskup, svećenik ili đakon, označava trajnu posvećenost i predanost osobe ili stvari nekom sakralnom cilju. U ovom slučaju, osoba ili predmet dobiva trajni sakralni karakter.

Gdje je tu mjesto na novost pastoralnog karaktera i vrijednosti blagoslova na kojem sporna Deklaracija inzistira? Rekao bih da ga ima jedino kada su u pitanju uzlazni invokativni blagoslovi, ali i to bi bilo krajnje navučeno i isforsirano jer bi trebalo do neprepoznatljivosti umanjiti ili izmijeniti smisao, cilj i svrhu blagoslova (a to je priprema ili iščekivanje sakramentalnog susreta s Kristom). Može li se to učiniti bez riskiranja sablazni i zbunjenosti vjernika? Sa krajnje velikom sigurnošću mogu reći da ne može. Za obje kategorije na koje se Deklaracija odnosi: i na neredovite situacije koje barem načelno nisu zatvorene cilju i svrsi blagoslova, kao i na isto-spolne zajednice i osobe u tim zajednicama koje jesu načelno zatvorene cilju i svrsi blagoslova, osim ako blagoslov ne djeluje u smjeru drastičnog obraćenja osobe koja je u isto-spolnoj zajednici kako bi se odrekla svojega grijeha i identiteta utemeljenog ili poistovjećenog s tim grijehom.