Kao ljetno štivo sam posljdnjih par tjedana prelistavao i sa zanimanjem čitao knjigu koja argumentira nemogućnost dijaloga znanosti i religije. Frankofoni kanađanin, sociolog i povjesničar znanosti Yves Gingras (voditelj odjela za povijest i sociologiju znanosti na sveučilištu Quebec u Motretalu) u detalje opisujući povijesno hrvanje znanosti i (institucionalizirane) religije, argumentira kako je dijalog – na kojem se posljednjih 50tak godina inzistira – u stvari nemoguć između dva krajnje suporstavljena pogleda na svijet: institucionalizirane znanosti i institucionalizirane religije.
Yves u svojoj knjizi iscrpno analizira službene dokumente, povijesne izvore te knjige i članke koji se bave tematikom odnosa znanosti i religije. Uz to lucidno prati povijesni tijek ukazujući na kontekstualnu ograničenost i uvjetovanost samog povijesnog hoda. Njegova glavna teza je da teologija (službena dogma i institucionalizirana religija – Crkva) ograničava, kao što je i od samog početka znanosti ograničavala, autnomiju znanosti cenzurirajući one znanstvene pothvate i rezultate (time i tumačenje svijeta) koji ne idu u prilog religijskom tumačenju svijeta. No, kako je povijest tekla tako je institucionalizirana religija gubila utjecaj i relevantnost kada je u pitanju tumačenje svijeta, a znanost je – zahvaljući ustrajnom radu mnogobrojnih znanstvenika koji su istraživali svijet pod pretpostavkom naravnih uzroka svih pojava u svijetu (poznato kao metodološki naturalizam) – pomalo ali sigurno objašnjavala svijet kompetentno i istinito (adaequatio znanstvenih modela i teorija sa stvarnošću). No, ovaj proces nije bio bezbolan i lak. Zahtjevao je ozbiljna zamjeranja religijskom autoritetu – zamjeranja koja su mnoge ljude koštala gubitka slobode i dobrog glasa (ljudi su proglašavani hereticima i krivovjecima, naglašava Yves, a knjige su im bile zabranjivane i paljene), tako da autor zaključujue da temeljem ovog povijesnog sukoba nije danas opravdano pozivanje na dijalog znanosti i religije. Dijalog je tek nedavna pojava, inzistira Yves, nastala voljom religija (u biti se ponajviše referira na katoličanstvo i kršćanstvo) da povrate ulogu i relevantnost kakvu su nekada imale u društvu (u smislu da postanu relevantni tumači svijeta). U svemu tome im zdušno i izdašno pomaže Tempelton fondacija koja novčanim nagradama, za one znanstvenike koji se prikažu (deklariraju) vjernicima te onima koji rade na ovom nemogućem dijalogu, posljednjih 50tak godina stimulira ovo plodno akademsko područje dijaloga znanosti i religije.
To je ukratko sadržaj (s puno zanimljivih podataka i perspektiva) ove knjige koja jednostavno i sustavno ukazuje na jedini mogući zaključak: dijaloga između instutucionalizirane znanosti i institucionalizirane religije ne može biti. Ipak bih ovdje iznio nekoliko kritičkih zamjerki koje mi se čine relevantne i opravdane.
Prva kritička primjedba se odnosi na autorovo inzistiranje na institucionalnoj dimenziji odnosa znanosti i religije. Ono što treba naglasiti, a i što sam autor u knjizi donosi, je činjenica da ovaj odnos postoji tek od prve polovice 19. stoljeća. U tom smislu veći dio knjige (koji se naveliko odnosi na „slučaj Galileo“) je čisti promašaj iz perspektive ili smisla konačnog zaključka knjige koji želi argumentirati nemogućnost dijaloga znanosti i religije. Autor se trudi ukazati na institucionalnu dimenziju odnosa (jer upravo je u toj dimenziji dijalog nemoguć) prikazivajući osobne povijesti i sukobe „znanstvenika“ s crkvenim vlastima i autoritetom. Znanstvenici u prethodnoj rečenicu su u navodnicima jer o znanstvenicima u suvremenom značenju pojma možemo govoriti tek od 30tih godina 19. stoljeća. Prije toga radije govorimo o prirodnim filozofima ili filozofima prirode (Galileo, Kopernik, Newton…) čiji je rad u konačnici rezultirao institucionalizacijom znanosti koja je time postala ujedno i autonomna nasuprot religijskog autoriteta i vlasti. I upravo ovdje možemo onda govoriti o metodološkom naturalizmu koji je temeljna pretpostavka i institucionalizacije ali i autonomije same znanosti. Stoga i sam autor upada u istu grešku koju pripisuje onima na suprotnoj strani koji inzistiraju na opravdanosti i nužnosti dijaloga znanosti i religije na institucionalnoj razini. Radi se o metodološkoj zbrci „jer su većina tih studija biografske dok je pitanje sukoba između znanosti i religije iznad svega institucionalno. Ono se temelji na sukobu autoriteta između institucija s različitim ciljevima, a ne na psihologiji pojedinca i razlozima koji ih motiviraju da započnu znanstvenu karijeru i da pomire – ili ne – svoju vjeru i svoja otkrića.“ (96)
U ovu grešku također upada i kasnije kada govori, odnosno, kada analizira dijalog znanosti i religije kao samostalne akademske discipline. Tada navodi Templeton fondaciju koja bogatim nagradama i financijskim sredstvima potiče i motivira relevantne znanstvenike na uključivanje u dijalog i outanje (deklariranje) kao vjernika i znanstvenika (ili vjernika znanstvenika) što bi trebalo ukazati kako nema nikakvog sukoba između znanosti i religije. U ovom slučaju Yves više zvuči/izgleda kao nekakv teoretičar zavjere nego kao trijezni akademski istraživač. Čitajući njegovu analizu rada Templeton fondacije stječe se dojam da je čitavo akademsko područje odnosa (pri čemu se ponajviše inzistira upravo na dijalogu) znanosti i religije umjetno stvoreno značajnim investiranjem upravo ove fondacije i nagrađivanjem vrhunskih znanstvenika ukoliko javno posvjedoče svoju vjeru i potvrde postojanje dijaloga znanosti i religije. Uz to što ima jasne konture teorije zavjere, ova analiza upravo poništava temeljne argumente i cilj knjige – dokazati da je na institucionalnoj razini dijalog znanosti i religije nemoguć. Pri tome obilato navodi i citira službene crkvene dokumente u kojima je dominantna ideja upravo opravdanosti i nužnosti dijaloga znanosti i religije/vjere, a s druge strane navodi znanstvena udruženja (institucije) koja su usmjerena istoj ideji i istom zaključku. I onda sve to pravda (racionalizra) financijskim sredstvima (u biti požudom znanstvenika) koja motiviraju znanstvenike i znanstvene institucije da zaborave povijest sukoba znanosti i vjere. Parafrazirajući poznatu reklamu, neke stvari se ne mogu kupiti, za sve ostalo tu je Tempelton fondacija.
I za kraj ove male kritičke analize knjige koja želi argumentirati nemogućnost dijaloga između znanosti i religije, treba primjetiti da (odokativno) dvije trećine knjige govore upravo o dijalogu znanosti i religije. I to ponajviše u njegovoj povijesnoj dimenziji. Stoga je snažna kritika ove knjige usmjerena u zanemarivnje sadržajne dimenzije odnosa znanosti i religije. Autor koristi tek one elemente sadržaja ovog odnosa koji mu služe kako bi ukazao da i danas prevladava tkz. model sukoba znanosti i religije. Naravno, tu se onda poziva na američke rasprave o evoluciji i inteligentnom dizajnu, kreacionizmu i nekim ekscesivnim (fundamentalističkim) kršćanskim i muslimanskim grupacijama, a bitno zanemaruje Učiteljstvo Katoličke crkve i službene dokumente posljednjih gotovo stotinu godina (a kada ih i navodi, onda navodi samo one koji – ili djelove dokumenata koji – idu u prilog sukobu znanosti i religije). Da je situacija mnogo složenija nego ju Yves ovdje želi prikazati, pisao sam u svojem doktoratu (a sažetak možete naći ovdje) gdje sam odnosu znanosti i religije nastojao pristupiti uvažavajući kontekstualnost (nije u pitanju samo mogućnost sukoba ili dijaloga, nego i model nezavisnosti -NOMA- i model integracije), sadržajnu i institucionalnu dimenziju odnosa, kao i objektivizirajući prikaz akademskog područja koje se bavi tim odnosom. Ovakvo jednodimenzionalno i navijačko prikazivanje jednog važnog odnosa, kao što to odnos znanosti i religije jest, nije nešto čime bismo se kao civilizacija trebali ponositi. Ova knjiga bi sasvim bila primjerena jednoj civilizaciji iz koje smo izašli i koju smo ostavili izia sebe tek nedavno, upravo poštivajući metodološki naturalizam i ograničenje (prirodnih) znanosti sukladno znanstvenoj metodi – što je samim time ostavilo dovoljno prostora za ravnopravnog sugovornika u dijalogu kojim želimo objasniti, sebi i drugima, ovaj svijet u kojem živimo, mičemo se i jesmo. Taj ravnopravni sugovornik jest institucionalizirana religija, sviđalo se to nekome ili ne. Tim gore po činjenice, rekli bi neki. Stoga prije preporučam knjigu Luke Popova “Znanost i objava” ukoliko nekoga zanima ova tema, a u kojoj sam napisao predgovor kojega možete pročitati ovdje.
Ukoliko vas radije više vesele teorije zavjere, a ne toliko činjenice, onda svakako nabavite i pročitajte knjigu Yves Gingras, Znanost i religija. Nemogućnost dijaloga, In.Tri d.o.o., Zagreb, 2021, recenzenata: Saša Ceci i Dario Hrupec.
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 