Tekst obrane doktorata: MSR

Tekst prezentacije u sklopu obrane doktorata. Oni koji ne žele čitati ovaj poduži tekst, mogu prezentaciju pogledati na YT kanalu KBF-a ovdje.

Naslov doktorskog rada je Model spojne razdjele za odnos teologije i prirodnih znanosti.  Cilj rada je bio prikazati odnos teologije i prirodnih znanosti unutar novog modela. Smatram da je ovo interdisciplinarno područje jako važno zbog činjenice snažno artikuliranih glasova i u našem kontekstu, onih znanstvenika koji smatraju da teologija ne može ničime doprinijeti suvremenom društvu, i da religija koči daljnji razvoj društva i same znanosti. U ovom sažetom prikazu rada želim ukazati na osnovne ideje pa ću, zbog ograničenosti vremenom, žrtvovati mnoge zanimljive detalje. Prikaz kreće iz suvremenosti – pružajući jedan uvodi u suvremeno pitanje odnosa teologije i znanosti te se sužava na tematiziranje graničnih pitanja. Nakon toga slijedi analiziranje i prikazivanje svih konstitutivnih elemenata modela nakon čega prikazujem sami model. Rad završava tematiziranjem evolucije unutar modela, pružajući ujedno perspektivu daljnjeg teološkog rada i promišljanja.

Jedan o odgovornijih za ovaj rad je svakako prof. Bižaca koji je snažno utjecao na moj teološki razvoj, kao i za moju ljubav prema teologiji kao dijaloški usmjerenoj avanturi i prema vjeri i Crkvi koji ju utemeljuju ali i prema svijetu koji ju okružuje. Kod prof. Bižace sam tako napisao diplomski rad Fenomen novog ateizma preko kojega sam se upoznao s Dennettovom misaonim sustavom koji mi se učinio, od ove četvorice jahača ateističke apokalipse, kao relevantan i zanimljiv sugovornik. Stoga sam 2010. godine  upisao doktorat ovdje na KBF-u i 2015. obranio licencijat iz dogmatske teologije Evolutivno tumačenje čovjekove svijesti i religija kod Dennetta. Upravo sam čitajući Dennetta dobio ideju za ovaj model. Sadržajno, rad se sastoji od dva dijela – prvi u kojem analiziram suvremeni i povijesni kontekst odnosa teologije i znanosti i drugi u kojem konstruiram sam model. Temeljno pitanje koje određuje ovaj odnos teologije i prirodnih znanosti jest pitanje: Što je to znanost? Stoga je to i početak ovog rada.

Mnogi smatraju da je znanost odgovor na pitanja koja imamo o svijetu u kojem živimo. Ukoliko želimo saznati kakav svijet jest, kakvi smo mi sami, onda se bavimo znanostima koje nam osiguravaju odgovore. Ovaj odnos odgovora (znanja) i pitanja (neznanja – jer ne znamo o onome što pitamo) zahtjeva određeni kontekst da uopće može postojati – taj kontekst je komunikacija. A komunikacija je razmjena informacija. Razmjena informacija o stvarnosti koja nas okružuje, stoga, predstavlja upravo odnos unutar samih znanosti – između različitih znanosti. Kada postoje problemi u komunikaciji, u ovoj razmjeni informacija, onda kažemo da ne razumijemo jedni druge. I upravo mi se takvim čini vrijeme u kojem jesmo. Često ne razumijemo jedni druge. Kako bismo se razumjeli, treba jasno definirati pojmove i kanale komunikacije. Razmjena informacija jest moguća, ali ju danas činimo izrazito teškom – to je izazov pred svima nama.  Kad su u pitanju znanosti i mogućnost razumijevanja između različitih znanosti, onda treba krenuti od klasifikacije. U našem akademskom i zakonodavnom kontekstu razlikujemo prirodno, društveno i humanističko znanstveno područje. Svako područje ima svoja znanstvena polja i svako polje ima svoje grane. Iz ove podjele vidljivo je opravdan metodološki pluralizam. Kako bih obuhvatio sve znanosti, u radu donosim radnu verziju definicije znanosti. Ova definicija treba biti široka kako bi obuhvatila sve znanosti. Zbog metodološkog pluralizma, ali i različitih predmeta istraživanja, a ukoliko ih želimo sve obuhvatiti i objasniti ukupnost stvarnosti, treba razviti prevodilačko umijeće – tu ulogu prevođenja u ovom radu pridodajem filozofiji znanosti kao neutralnom području gdje se susreću različite znanosti. Kako bismo se razumjeli, trebamo prevoditelja. Kuhnova filozofija znanosti i kritika razumijevanja znanstvenog napretka kao linearnog postupka, ukazuje da potpuno razumijevanje možda nikada nije moguće, pa otuda proizlazi nerazumijevanje. Slično je sa svojim jezičnim igrama i formama života zaključio i Wittgenstein. Ono što je Kuhn pokazao, jest ovisnost razumijevanja određenih predmeta znanstvenog istraživanja i unutarznanstvene komunikacije o jednom širem i ne nužno znanstvenom kontekstu kojega je on nazvao paradigmom. Znanstvenici koji se nalaze u različitim paradigmama, teško se mogu do kraja razumjeti. Prijelaz iz stare paradigme u novu paradigmu više izgleda kao na ovoj slici sa ribama i novim akvarijem, nego kao linearni znanstveni napredak. Neki temeljni pojmovi Kuhnove filozofije znanosti upućuju na teologiju upravo svojim rječnikom i značenjem, tako da i teologija može igrati važnu ulogu u ovom pokušaju razumijevanja različitih znanosti jer je i ona sama znanost. No mnogi će zanijekati znanstvenost teologije. I to će napraviti s razlogom. No ne i potpuno opravdano.

Teologija jest znanost ali i nije znanost. Ona nije znanost kada se uzme u širem značenju pojma, a jest znanost kada se uzme u užem značenju pojma. Teologija je, u širem smislu pojma, nastojanje razumjeti vjeru ili rastumačiti Pisma. Znanstvena teologija, s druge strane, odnosi se na znanstveno utemeljeno i metodološki ograničeno istraživanje svijeta iz perspektive njegove ovisnosti o Stvoritelju. Znanstvena metodologija ne mora ali može biti implicitna u teologiji (tada govorimo o širem smislu pojma), ali mora biti eksplicitna kada govorimo o znanstvenoj teologiji. U radu prikazujem Panennbergovo opravdanje teologije kao znanosti s time što se ne slažem s njime kada je u pitanju mogućnost konfesionalne znanstvene teologije. Za razliku od njega, smatram akademski čestito i pošteno u suvremenom kontekstu naglasiti ovaj konfesionalni predznak: moja teologija je znanstvena katolička teologija. I ono što je jako važno, teologija treba biti proročka, kritička teologija: ona treba ukazivati na neopravdana društvena, akademska i ideološka kretanja. I unutar svoje religije ali i unutar samog društva. Sad kad smo načisto s time da teologija jest znanost i da znanstvena teologija može biti konfesionalno ograničena, treba ukazati na neopravdanost suvremenih redukcionističkih kretanja – upravo iz teološkog kuta. Zanimljiva mi je činjenica da je redukcionizam izrastao upravo iz teologije – iz srednjovjekovne rasprave o univerzalijama. U toj raspravi su nominalisti na neki način prevladali, tako da je novovjekovlje obilježeno zahtjevom okamove britve koje traži od nas da neki fenomen objasnimo sa što manje dodatne prtljage – samo onoliko koliko je dovoljno i dostatno. Dennett u tom smislu govori o nebeskim kukama i dizalicama. Dizalice su utemeljene na zemlji, nebeske kuke na nebu – budući ne znamo gdje im je oslonac, trebamo britvom prerezati uže na kojem vise i objasniti sve s dizalicama koje sama priroda – evolucija – konstruira i izgrađuje. Tako evolucija postaje utjelovljeni redukcionizam koji može objasniti, znanstveno objasniti, sve što postoji i što treba objasniti. Nositelji ove ideje su upravo novi ateisti koji žele promovirati znanost i postaviti religiju i teologiju u ropotarnicu povijesti. No, situacija i nije tako povoljna, budući je redukcionizam odbačen kao neutemeljen stav prema stvarnosti, a znanost je stavljena, s razlogom i potpuno opravdano, u okvire znanstvene metodologije. Ovdje prvenstveno mislim na prirodne znanosti, jer je redukcionistički sveti gral upravo svođenje svakog mogućeg objašnjenja na fiziku i kemiju kao temeljne znanosti.

S time završavam analizu suvremenog konteksta odnosa teologije i prirodnih znanosti i u drugom dijelu prikazujem jedan hibridni model, budući nije moguća jednoznačna primjena Kuhnove strukture za prikaz odnosa različitih znanosti, unutar kojega promatram odnos teologije i prirodnih znanosti – Kuhnovim terminom paradigme. Ovaj odnos prikazujem kao povijesni razvoj koji ide iz skolastičke u darvinističku paradigmu. Skolastici je prethodilo pozicioniranje kršćanstva kao sveobuhvatnog svjetonazora, a darvinističkoj paradigmi je prethodila kriza skolastičke paradigme. Ta kriza se odnosi na već spomenutu raspravu o univerzalijama, nominalizam i otkriće eksperimentalne metode. U raspravi o općim pojmovima (univerzalijama) prevladalo je nominalističko mišljenje koje kaže da su opći pojmovi samo to – pojmovi i ništa više, te da univerzalno postoji samo, na neki način, u pojedinačnome. Glavni predstavnik nominalizma je William Ockham koji je, da se tako metaforički izrazim, svojom britvom ukinuo nepotrebne elemente koji bi postulirali ontološku realnost općih pojmova. Drugi element krize se odnosi na Galilea i otkriće eksperimentalne metode. No ni nominalizam ni eksperimentalna metoda koji skupa u novovjekovlju sačinjavaju znanstveni pozitivizam, nisu bili dostatni da se ustanovi nova paradigma. Trebao je doći Darwin s teorijom evolucije kako bi nova paradigma bila moguća. Već i prije Darwina postojala su dva od tri konstitutivna elementa darvinističke paradigme. Prvi element nastao je spojem nominalizma i nove znanstvene metode – metode koja je znanstvenike odijelila od prirodnih filozofa. Razvija se fizika (Newton), kemija (Boyle i Lavoisier), astronomija i druge znanosti sa svojim vlastitim metodama, tako da se događa prijelaz iz prirodne filozofije (odnosno, filozofije prirode) u prirodne znanosti. Uvidjevši snažan napredak spoznaje, tijekom 18 i 19 stoljeća ustanovljuje se znanstveni pozitivizam kao živ i relevantan pogled na stvarnost znanosti. Paralelno s jasnim artikuliranjem pozitivizma, dolazi i do artikulacije naturalizma – prvo posredstvom deizma i panteizma, a onda posredstvom znanosti. Konačno, sredinom 19 stoljeća Darwin dodaje zadnji utemeljujući element novoj paradigmi koja se ipak potvrđuje tek u slijedećem stoljeću sintetskom teorijom evolucije – događa se, Kuhonovim rječnikom, normalizacija znanosti.

No, nova, darvinistička paradigma, koja je netom prije ustanovljena i opravdana, odmah se našla u problemima i u krizi. Kvantna mehanika je samo jedan i možda najznačajniji element te krize. Upravo zbog kvantne mehanike događa se jasnije i eksplicitno artikuliranje komplementarnosti – ne samo unutar fizike nego i unutar samih znanosti. Razvija se filozofija znanosti – Kuhn uočava načelna ograničenja znanosti i važnost neznanstvenog utjecaja na samu znanost; Popper postavlja zahtjev verifikacije i falsifikacije koji nije primjenjiv na samu evoluciju, a evolucija kao znanost se našla, i još se uvijek nalazi u svojevrsnom izazovu koji je rezultirao pluralizmom teorija i mogući evolutivnih mehanizama. Dodatno, dvadeseto stoljeće je utjeralo ljudima strah u kosti upravo od čovjeka koji je počinio najveće genocide ikada, a to mu je omogućila i znanost, odnosno, znanstvena dostignuća. U teološkom kontekstu događa se Drugi vatikanski koncil i mnoge zanimljive teologije koje su antropološki usmjerene. U takvom kontekstu 60tih godina prošlog stoljeća utemeljuje se kao relevantno znanstveno područje i odnos prirodnih znanosti i religije, odnosno, teologije. Počinju izlaziti različiti znanstveni časopisi i mnogi znanstvenici pristupaju teologiji: jedan od njih je i Ian Barbour. Barbour je razvio svoju tipologiju odnosa znanosti i religije na kojima su onda mnogi nastavili razrađivati dodatno taj odnos. Barbour uviđa četiri moguća modela odnosa: konflikt, nezavisnost, dijalog i integraciju. Katolička crkva, nakon Koncila artikulira i sa svoje strane jasan stav kad je u pitanju odnos znanosti i religije, odnosno, teologije u enciklici Fides et ratio. Ovim ubrzanim tempom prikaza povijesti ovog odnosa teologije i znanosti završava drugi dio rada. Temeljna ideja je ukazati na činjenicu da danas živimo u darvinističkoj paradigmi koja ima svoje krize, a uzroci te krize su podjednako i znanstveni pozitivizam i metafizički naturalizam. Filozofija znanosti ukazuje da ni jedan ni drugi element paradigme nisu opravdani. Jedan od dokaza te neopravdanosti su i granična pitanja.

Treći dio rada se bavi konstrukcijom modela spojne razdjele. Počinje od teme graničnih pitanja: početak svemira, početak života i početak čovjeka – ova tri početka, čini se, načelno izmiču prirodnim znanostima. Upravo ova tri početka predstavljaju granična pitanja u nekom generalnom značenju sintagme. U radu prikazujem sličnosti i razlike u pristupu graničnim pitanjima Barboura i Vjekoslava Bajsića. Donosim i vlastitu definiciju graničnih pitanja i ukazujem na nemogućnost linearnog objašnjenja ovih pitanja. Rekurzivnost igra važnu ulogu, a rekurzivnost se može razumjeti kao cikličko odvijanje stvarnosti, kao ono što se odnosi prema sebi i kao pitanje i kao odgovor. Nakon definicije graničnih pitanja trebam objasniti koja su onda to dva područja koja se susreću na ovoj granici ovih triju početaka. Za tu svrhu prikazujem povijest metafore o dvije knjige i ukazujem na dvostrukost znanstvenog jezika: znanost i teologiju. Budući nam i znanost i teologija daju opis iste stvarnosti, treba pokazati kako ta dva opisa mogu ići zajedno. U tu svrhu sam razvio vlastiti misaoni eksperiment. U njemu postoji jedna prostorija u kojoj su tri objekta. Izvan te prostorije imamo jedno super-računalo sa senzorom koji daje potpuni fizikalno-kemijski opis unutrašnjosti te prostorije. S druge strane imamo sedmogodišnjeg dječaka čiji je zadatak također napisati što se događa unutar i opisati tu prostoriju. U prostoriji do super-računala imamo tri znanstvenika i printer. Printer ispisuje opis koje daje računalo i zadatak znanstvenika je da „prevedu“ opis računala u jezik i da razumiju što se u prostoriji događa. U prostoriji do dječaka imamo jednog znanstvenika čiji je zadatak da „prevede“ i razumije opis kojeg je sastavio dječak Matija. Dakle, imamo dva primarna izvještaja ili opisa, i dva sekundarna izvještaja. Kasnije ću, kroz varijacije koje do u eksperimentu događaju, objasniti važnost ovih primarnih i sekundarnih izvještaja. Sada je važno ukazati na strukturu samog eksperimenta: Referentna točka, dva primarna i dva sekundarna izvještaja. Autor eksperimenta ili čitatelj se nalazi izvan eksperimenta, upoznat je sa svim činjenicama i na kraju on određuje koji sekundarni izvještaj je kvalitetniji.

Zaključak eksperimenta je da se oba primarna i oba sekundarna izvještaja odnose upravo na sadržaj prostorije – oba su referentna. Iako su različita – u prvom slučaju imamo opis linearne kauzalnosti u terminima fizike i kemije, a u drugom intencionalni opis jednoga sedmogodišnjeg dječaka, oba opisa su važna jer niti jedan nije do kraja i u potpunosti samostalno opisao ono što se u toj prostoriji događa. Stoga je bitno ukazati u čemu se oni razlikuju: upravo u poimanju kauzalnosti, uzročnosti. Računalo opisuje prostoriju linearnom, a dječak intencionalnom kauzalnošću. Na ovom mjestu u dijalog dovodim Daniela Dennetta i sv. Tomu Akvinskog kada je u pitanju intencionalnost. Preko Tominog razumijevanja univerzalija (općeg pojma) ukazujem na opravdanost intrinzične intencionalnosti (svijesti, u konačnici) i neopravdanost Dennettovog stava da je intencionalnost (svijest) pripisana nekim biološkim organizmima i objektima u svijetu. Ako svijest (intencionalnost) intrinzično pripada čovjeku, onda linearna kauzalnost nije jedini model kauzalnosti – postoji i kružna kauzalnost. Već je u znanosti dobro ustanovljeno poimanje linearne kauzalnosti, bilo da se radi o uzročnosti odozdo ili odozgo (bottom-up ili top-down). No, kada želimo objasniti jedan izrazito složen sustav u njegovoj cjelovitosti, primjerice, čovjeka, to ne možemo učiniti linearnom kauzalnošću. Trebamo kružnu kauzalnost – i ovdje se jasno vidi da jednostran znanstveni opis svijeta nije dostatan kako bi objasnio svijet kao jednu cjelinu. Treba postojati još jedan opis, još jedan pristup svijetu. Pristup koji je podjednako znanstven, ali intencionalno utemeljen pristup. A ovaj pristup ne ophodi samo s uzrocima i posljedicama, nego i s razlozima, gdje razlog može imati kauzalnu učinkovitost – može prouzročiti određene stvari da se dogode. Stoga, odgovor na pitanje: zašto radije išta nego ništa – nema za svoj odgovor neki uzrok, nego neki razlog. Razlog ukazuje na smisao, na svrhu, a upravo su i smisao i svrha protjerani iz znanstvenog diskursa – svijet se razvija besmislenim, nesvrhovitim evolutivnim procesom. Čovjek kao biće koje ima i smisao i svrhu, intrinzično prisutnu, pokazuje da to nije ili ne mora biti tako. No, što je prava, puna istina o čovjeku? To je pravo pitanje.

Iako smatram da je Dennett u krivu kada je u pitanju njegovo objašnjenje čovjekove svijesti, ipak držim da ima kvalitetnih elemenata u njegovoj filozofiji. Jedan koji je važan za ovaj model spojne razdjele, jest podjela na sub-personalnu i personalnu razinu. Radi se o tome da Dennett razumije da postoje određeni nesvjesni, mehanički procesi koji se odvijaju na ili u mozgu, ali i da postoje, barem se tako čini, različita mentalna stanja koja možemo pripisati konkretnoj osobi. Personalna razina je razina osobe gdje možemo uvidjeti mentalna stanja koja nemaju ontološku vrijednost (realno ne postoje) i koja istražuju društvene i humanističke znanosti (psihologija, filozofija). Sub-personalna razina je razina na kojoj se odvijaju neuronski procesi u/na mozgu, oni su nesvjesni, mehanički, a istražuju ih prirodne znanosti (neuroznanosti, kognitivne, fizika, kemija…). budući ti neuronski procesi postoje, onda su pojmovi kojima ih opisujemo (pojmovi fizike i kemije) referentni – odnose se na realno postojeće procese i mehanizme. A budući mentalna stanja realno ne postoje, pojmovi (psihologije i filozofije) koji ih opisuju su ne-referentni – ne odnose se na nešto što realno postoji. Dennett u svojoj knjizi Content and consciousness između ove dvije razine postavlja fusion barrier – spojnu razdjelu. Upravo tu se nalazi ideja za ovaj model spojne razdjele.

Ono što se treba dogoditi s ona dva izvještaja iz misaonog eksperimenta, a kako bi se dobila jedna cjelovita slika onoga što se u prostoriji događa, je upravo to: razgraničiti spojeno ili spojiti ono razgraničeno, različito – u jedno. Zanimljivim mi se čini kako je ovo pitanje dogmatski kodificirano u kalcedonskoj kristologiji: Krist je jedan u dvije naravi, nepomješan, nepromjenjiv, nepodvojen i nedjeljiv, gdje ostaje sačuvana vlastitost svake od dviju naravi koje se sjedinjuju u jednoj osobi i jednoj hipostazi. U ovakvom modelu, oba izvještaja su referentna – oba se podjednako odnose na sadržaj prostorije – trebamo ih razumjeti kao komplementarne. No, pojam komplementarnosti nije dostatan. Razmišljanjem o komplementarnosti u različitim kontekstima (pitanje dualnosti fotona kao čestice i kao vala, pitanje muškarca i žene, pitanje komplementarnih boja i kutova) postulirao sam načelo komplementarnosti koje uključuje ova tri pojma: relevantnost, referentnost i uzajamnost onoga što je komplementarno: naime ova dva opisa ili u široj slici – znanost i teologiju. Dodatnim razmatranjem epistemoloških kategorija i mogućnosti, definirao sam konstrukte modela: filozofija znanosti (kao neutralan prostor susreta teologije i znanosti); hibridni model paradigme; kritički realizam; načelo komplementarnosti i poimanje odnosa ontologije (ono što postoji), epistemologije (ono što možemo znati) i fenomenologije (ono čega smo svjesni – u konačnici, svijest sama).

Kako bih obrazložio ovaj odnos ontologije, epistemologije i fenomenologije – a koji je jako važan za ovaj rad i model, uveo sam neke varijacije u misaoni eksperiment. Cilj varijacija je ukazati kako postoji različito poimanje relevantnosti primarnih izvještaja a koje ovisi o sadržaju referentne točke, odnosno, o sadržaju u prostoriji. Tako u petoj varijaciji nemamo više super-računalo i dječaka Matiju kao autore primarnih izvještaja, nego imamo inženjera robotike i kazališnog kritičara. I sadržaj u prostoriji je promijenjen: sada se u prostoriji nalaze dva čovjeka koja razgovaraju. Ono što mi, budući smo izvan eksperimenta, znamo, a inženjer i kritičar ne znaju, jest da ova dva čovjeka unutar prostorije izvode jedan čin drame Čekajući Godoa. Naša intuicija je slijedeća: inženjer robotike će detaljno zapisati taj njihov razgovor, pokrete koje su napravili i izraze lica koje su imali – ali neće točno opisati i objasniti što se unutra točno dogodilo, naime, da je uprizoren jedan čin iz drame. S druge strane, kritičar možda neće uopće dati detaljan opis događaja i osoba unutar prostorije, ali će prepoznati dramu i možda samo napisati da se radi o uprizorenju tog i tog čina iz drame. Posljedično, i ova četiri znanstvenika koji trebaju sastaviti sekundarno izvješće, neće ponuditi cjeloviti opis sadržaja prostorije (jedan izvještaj će zanemariti važne detalje, a drugi izvještaj će zanemariti identitet sadržaja). U ovom slučaju, budući smo mi izvan eksperimenta i znamo sve detalje i činjenice, a ovisno o tome što nam je važnije (detalji ili identitet), dat ćemo prednost jednom ili drugom izvještaju – ovo se odnosi na pitanje relevantnosti unutar načela komplementarnosti. Ostaje još pitanje uzajamnosti, a ona se odnosi upravo na činjenicu da, ukoliko želimo u jednoj slici, u jednom izvještaju obuhvatiti sveukupnost stvarnosti, trebamo ujediniti oba opisa, oba pristupa: ujediniti ih unutar modela spojne razdjele. Na primjeru implicitne kristologije dodatno obrazlažem ovaj odnos ontologije (činjenice da je postojao Isus iz Nazareta), fenomenologije (činjenice da su ga različiti ljudi, različito vidjeli i razumjeli, naime, jedni kao jednog od proroka, drugi kao ugorzu vlastitog interesa, treći kao Sina Božjega, i to i prije uskrsnuća) i epistemologije (činjenice da su mu ljudi pristupali iz različitih perspektiva ograničeni vlastitom perspektivom). Tako se događa da Isus priča prispodobe, priče koji njegovi slušatelji slušaju, ali ne čuju ono što im on govori – bar ne svi. Isus čini određena djela koja njegovi suvremenici gledaju ali ne vide, ne razumiju što se događa, ne znaju što to znači, a znači da se približilo i da je došlo Kraljevstvo nebesko. Stoga postoji razlika između slušati i čuti, gledati i vidjeti – i ova razlika se jasno očituje u petoj varijaciji misaonog eksperimenta: inžinjer sluša riječi koje dva čovjeka izgovaraju ali ne čuje razgovor iz drame. On gleda dva čovjeka u prostoriji, ali ne vidi uprizorenje drame. S druge strane, kritičar i čuje i vidi dramu, gledajući i slušajući dva čovjeka koja u prostoriji razgovaraju.

Imajući ovo razlikovanje u vidu – naime, razliku između ontologije (slušati i gledati) i fenomenologije (čuti i vidjeti – razumjeti) koju posreduje epistemologija (kao perspektiva iz koje pristupamo onome što postoji), mogu postulirati epistemološku formulu modela spojne razdjele. Struktura modela izgleda kao struktura misaonog eksperimenta: RT – PI – SI – A/Č. Za formulu sam se morao više potruditi. Dosta potruditi, pa ovdje neću rekonstruirati taj postupak nego samo njegov rezultat. Ta formula se naslanja na strukturu modela, tako da i teologija i znanost postaju autori primarnih i sekundarnih izvještaja – točnije, kada je u pitanju znanost, onda Kuhnovim terminom „normalna znanost“ postaje autor primarnog izvještaja, a konkretna filozofija neke znanosti postaje autor sekundarnog izvještaja. Primarni i sekundarni izvještaji predstavljaju primarnu i sekundarnu fenomenologiju. Znanost nam daje uvid u detalje i predstavlja objektivizirajući opis stvarnosti. Ovaj opis je uvjetovan znanstvenom perspektivom, ili metodologijom te je fragmentiran. Zato ga filozofija znanosti treba, na temelju znanstvenih rezultata, uobličiti u jedan cjelovit sekundarni izvještaj. Teologija, s druge strane, pruža subjektivizirajući opis stvarnosti jer počinje od subjektivnog iskustva i završava, barem u slučaju katoličke teologije, dogmatskom kodifikacijom. Primarni izvještaji se odnose na religijsko iskustvo za teologiju i rezultate normalne znanosti za znanost. Sekundarni izvještaji se odnose na dogmu za teologiju i potvrđena teorija ili paradigma za znanost. Kada to stavimo skupa u jedinstven proces, onda taj proces započinje sa sumnjom (znanstvenom i religijskom) i završava paradigmom, odnosno, svjetonazorom. Vanjski rubovi formule pripadaju znanosti, a središte teologiji.  Unutar formule se na dva mjesta nalazi epistemologija i dva puta fenomenologija. E1 predstavlja metodološku sumnju i radnu hipotezu za znanost, a sumnju u istinitost postojećeg iskustva u teologiji. E2 predstavlja mogućnost transformacije sumnje u vjeru ili nevjeru u teologiji, a u znanosti mogućnost potvrđivanja ili nepotvrđivanja određene znanstvene hipoteze koja onda postaje znanstvena činjenica. P1 u kontekstu znanosti predstavlja postojeću znanstvenu teoriju, a u kontekstu teologije postojeće religiozno iskustvo u koje smo ili nismo inicirani. P2 predstavlja proširenje ontološki postojećeg svijeta kao Kraljevstva u kontekstu teologije, i kao disciplinarna matrica u kontekstu znanosti – kao relevantan znanstveni model predmeta znanstvenog istraživanja. Budući se ontologija (O) nalazi samo na jednom mjestu, ona predstavlja referentnu točku – ono što treba opisati i objasniti i što ujedno utemeljuje fenomenologiju koja ju, posredstvom epistemologije (vjere ili nevjere i hipoteze ili znanstvene činjenice) određuje i ograničava ili proširuje.

Za kraj samog rada sam prikazao tri pogleda na evoluciju: Daniel Dennett i njegov ateistički pogled, pogled Katoličke crkve i pogled teologije prirode Nielsa Henrika Gregersena. Budući mi je vrijeme pri kraju, neću detaljnije prikazivati ove različite ali i dosta slične poglede, nego ću prikazati kako bi mogla izgledati integracija ovih sekundarnih izvještaja. Ova integracija je moguća zato što i Dennett i Gregersen, a i ja kao katolički teolog, gledamo isti svijet, istu biološku raznolikost koja nas okružuje. Ona je potrebna jer taj svijet i tu biološku raznolikost vidimo različito. Stoga ga i različito opisujemo i različito objašnjavamo. Prirodne znanosti opisuju svijet, kao što to čine vjernici ili nevjernici utemeljeni u svojem vlastitom i osobnom iskustvu. Filozofija znanosti i teologija objašnjavaju (interpretiraju) svijet. Mene ovdje zanima integracija ovih različitih objašnjenja svijeta i biološke raznolikosti. Integracija izgleda ovako: postoje zajedničke točke (evolucija jest utemeljena i objašnjava biološku razinu stvarnosti; ukupna stvarnost je više od biološke stvarnosti i ukupnu stvarnost treba objasniti) ali i one točke koje čine razliku, a tiču se metafizičkih stavova. Kad je u pitanju evolucija onda uočavamo sličnosti između Dennettove ideje Prostora dizajna, prisilnog poteza i akumulacije dizajna s Gregersenovim idejama samorazvoja autopoietskih sustava, kanaliziranja evolucije i strukturne kauzalnosti ili tomističkom idejom primarne i sekundarne kauzalnosti. Dakle, integracija je moguća.

Perspektiva modela spojne razdjele u teologiji se odnosi na daljnje razvijanje epistemologije vjere koja bi bila utemeljena na Isusovoj majeutici i izgradnja teologije Kraljevstva u kontekstu sakramentalne strukture stvarnosti.