Predgovor knjige „Znanost i objava“ Luke Popova

Luka je svoju knjigu objavio u vlastitoj nakladi i knjiga se neće moći nigdje kupiti, ali svi koji želite knjigu javite se Luki (ili meni pa ću ja javiti njemu) kako biste svoj primjerak dobili besplatno. Ovdje donosim svoj predgovor Lukinoj knjizi za koju smatram da…pa vidite sami:

„Ova, obujmom mala ali zato sadržajem izrazito bogata knjižica koja se ističe jasnoćom, jednostavnošću i, usprkos ili možda upravo zahvaljujući tome, dubinom Lukinih uvida u odnos znanosti i religije, vjere ili objave, predstavlja must read literaturu. I to ne spominjem onako kolokvijalno jer je knjiga već obavljena pa, eto kao da reda-radi koristim ovaj slengovski izričaj, nego uistinu smatram važnim da svi koji imalo promišljaju ovaj odnos suvremene znanosti i svoje osobne (ne)vjere trebaju pročitati ovu knjižicu. Oni pak koje ova tema ili odnos ne zanima ili ju smatraju odveć teškom i zahtjevnom, trebaju pročitati ovu knjigu jer će ih zapaliti za temu ili će im pokazati da su i oni sami sposobni ozbiljno i kritički razmišljati o ovoj jako važnoj temi ili odnosu znanosti i vjere. A da je ova tema/odnos izrazito važna, dokazuju nebrojeni naslovi knjiga i članaka koje je (svjetska) akademska i znanstvena zajednica producirala posljednjih desetljeća. No, ne radi se tu smo o, nekada uistinu teško pristupačnim i razumljivim, akademsko-znanstvenim tekstovima, nego se danas mogu pronaći mnogobrojni popularni tekstovi, internetski portali i blogovi koji na jednostavan i razumljiv način govore o ovoj temi. Nažalost, u hrvatskoj idavačkoj stvarnosti nisam uspio pronaći knjigu sličnu ovoj – knjigu koja na ovakav način, a iz perspektive vjernika znanstvenika (ili znanstvenika vjernika), progovara o temi odnosa znanosti i (ne)vjere. Možda je to stoga jer smo kao društvo odveć prilagodili svoje oči, kratkotrajnu pažnju i zainteresirane poglede na ekrane s kojih kontinuirano upijamo bezbrojne, a često i bezvrijedne informacije, no, meni ima nešto posebno i važno/vrijedno u čitanju, a onda i tiskanju knjiga kao fizičkih predmeta koji mogu ili skupljati prašinu na policama naših dnevnih boravaka, ili pak mogu biti ozbiljno oruđe u rukama čovjeka koji i dalje svijet gleda s čuđenjem, pri čemu riskira da i sam postane čuđenje u svijetu.

U ovom predgovoru, budući mi je Luka iskazao povjerenje, osvrnuo bih se na tri pitanja ili perspektive ovog odnosa znanosti i vjere – pri čemu će jedno biti kritički usmjereno prema Lukinom razumijevanju komplementarnosti znanosti i vjere, dok druge dvije perspektive žele rasvijetiliti važno pitanje povjerenja naspram znanosti u kontekstu pandemijske krize u kojoj se posljednje dvije godine nalazimo, te prikazati moguće modele odnosa znanosti i vjere koji su artikulirani i jasno opisani i obrazloženi posljednjih šezdesetak godina.

Znanost i vjera, odnosno više religija u ovom smislu sustavnog pristupa stvarnosti, kao dva izrazito važna sustava koja čovjeku omogućavaju izgradnju vlastitog smislenog svijeta, iznimno su važna i nije potrebno dodatno objašnjavati njihvu važnost. Dostatno je samo osvrnuti se oko sebe, pogledati svijet, kulturu i društvo u kojem živimo i bit će nam jasno da upravo vjeri (religiji) i znanosti dugujemo zahvalnost za blagodati koje kao civilizacija uživamo. I upravo jer se radi o dva iznimno važna sustava, među njima (točnije, uvijek među ljudima – jer sustavi kao takvi donekle predstavljaju puka oruđa s kojima se možemo koristiti na ovaj ili onaj način) može doći do napetosti, sklada, integracije ili čak i neprijateljstva. Stoga su i oni znanstvenici i filozofi/teolozi koji akademski proučavaju narav, važnost i relacije ovih dvaju sustava, razvili više mogućih modela njihova uzajamnog odnosa. I upravo su navedene mogućnosti napetosti, sklada, integracije i neprijateljstva, najrašireniji mogući modeli odnosa znanosti i vjere. U svojem tekstu Luka spominje model sklada, odnosno, nezavisnosti (NOMA) koji inzistira na tome, kako je ispravno prenio, da znanost i vjera nemaju dodirnih točaka (ne istražuju isti predmet/objekt), te stoga niti mogu biti u nekakvom interaktivnijem odnosu. Znanost nam, u kontekstu ovog modela, omogućuje objektivni uvid u prirodu (zakone, mehanizme i uzročnosti), a vjera nam daje (subjektivno karakterizirane) moralne smjernice za življenje ispravnog života. Znanost nam odgovara na pitanje kako nešto radi, a vjera nam odgovara na pitanje zašto (radi čega) nešto uopće postoji. No, vidimo da ipak do interaktivnog odnosa znanosti i vjere učestalo dolazi, i to najčešće u formi sukoba. Tako nam se nameće ideja da znanstvena istina istiskuje onu vjersko-religijsku istinu (ili obrnuto) iz našeg društva. Stoga je to drugi mogući model odnosa znanosti i vjere: sukob. Ovaj model inzistira na tome da i znanost i vjera trebaju objasniti stvarnost, ali na taj način da istina jednog sustava isključuje istinu drugog. I ovaj model Luka spominje u svojem tekstu, a njega je najlakše prikazati (što Luka i čini) preko rasprave o evoluciji i stvaranju (kreacionizmu). Temeljna postavka ovog modela – i ljudi koji ga zastupaju – je ta da je istina samo jedna: ili je čovjek evoluiorao ili ga je Bog izravno stvorio.

Zanimljivo je kada se ovoj problematici mogućih modela odnosa znanaosti i vjere pristupi iz povijesne perspektive. U tom smislu se ovaj model sukoba realizira dosta kasno (tek nedavno iz naše točke gledišta), odnosno tek posljednjih 200tinjak godina. Povijesno, njemu je prethodio model integracije (ako je moguće, a donekle jest, govoriti o prirodnoj filozofiji kao preteči prirodne znanosti) kojega je karakterizirala sinteza ukupnosti ljudskoga znanja u sustave prirodne filozofije/teologije od kojih Luka učestalo spominje skolastičku sintezu (kao prestavnike te sinteze navodi Tomu Akvinskog i kardinala Bellarmina). Model integracije inzistira na povezivanju i isprepletanju znanstvenih i vjerskih istina u jedan koherentan sustav (sintezu), te je kao takav ponovno aktualiziran od sredine 20. st. nakon značajnih znanstvenih otkrića (kvantna mehanika, sintetska teorija evolucije…) koja su ponovno podsjetila znanstvenike na načelno ograničenje znanosti upravo znanstvenom metodologijom koju Luka u prvom dijelu ove knjige jednostavno i jasno prikazuje. Stoga samoj znanosti trebamo dodati nešto (nešto što nije ograničeno znanstvenom metodologijom) kako bismo objasnili ukupnost stvarnosti. U ovom kontekstu želim istaknuti mali kritički uvid kada je u pitanju Lukino razumijevanje komplementarnosti znanosti i vjere. Luka točno ističe da je komplementarnost upitna, s pozicije katoličkog pristupa ovom odnosu znanosti i vjere, unutar modela nezavisnosti i sukoba, no ona je nužno potrebna unutar modela integracije ili modela dijaloga kojeg ću naknadno i ukratko opisati. Komplementarnost se ne odnosi na pitanje predmeta/objekta istraživanja znanosti i vjere, koji bi bili različiti pa bismo ih stoga trebali držati (oba istraživanja) komplementarnima – jedan je svijet u kojem živimo i kojega trebamo opisati i objasniti. Komplementarnost se odnosi na problem perspektive i epistemoloških (polazišnih) točaka – o čemu je dosta prostora posvećeno u enciklici Fides et Ratio pape Ivana Pavla II. – kao i na problem metodološkog pluralizma na kojega je Luka ovdje samo ukazao preko kritike znanstvenog pozitivizma i metafizičkog naturalizma (koji nisu opravdani stavovi, za razliku od kritičkog realizma i metodološkog naturalizma koji su primjereniji, opravdaniji i ispravniji filozofski stavovi). Stoga je komplementarnost potrebna ukoliko želimo zadržati ispravno poimanje znanosti (utemeljeno na razumijevanju znanstvene metode) i relevantnost vjerskih uvjerenja i dogmatski kodificiranih okvira stvarnosti u kojoj živimo, mičemo se i jesmo. Samo na taj način možemo onda, danas u vremenu koje je bitno obilježeno sukobom kao temeljnim pristupom stvarnosti u kojoj živimo, integrirati znanstvena saznanja i rezultate s vjerskim uvjerenjima u jedan sveobuhvatan sustav ili paradigmu. Novu paradigmu za koju nas Luka na kraju knjige poziva da ju aktivno tražimo.

Još sam ovdje obećao ranije napisati samo par riječi o modelu dijaloga (kojega možemo opsati i kao kreativnu napetost između znanosti i vjere) kojega je Katolička crkva prihvatila kao svoj (ne)službeni stav naspram ovoga odnosa. Taj je stav sasvim jasno komuniciran kroz Fides et Ratio gdje se znanost (u formi ratio – racionalnosti) i vjera prikazuju slikom krila – potrebna su oba krila kako bismo stigli do našeg cilja (s jednim krilom bismo se samo vrtjeli u krug) – istine koja je jedna, ali kojoj možemo pristupiti na više načina (metodološki pluralizam). Dijalog znanosti i vjere treba biti sadržan u kreativnoj napetosti u temelju čega treba biti poštivanje opravdane (metodološke) autonomije i znanosti i vjere. Stoga je komplementarnost (dvoje koje daju jedan kompletan opis/objašnjenje) ovih dvaju krila/pristupa nužna kako bismo ostvarili cilj – spoznali istinu koja oslobađa. Ova ideja dijaloga je nadasve utemeljena i na slici ili metafori o dvije knjige koje podjednako za autora imaju Boga: prva knjiga u kojoj je Bog objavio svoj identitet i narav (Sveto pismo) i druga knjiga u kojoj možemo pronaći katalog Božjih stvorenja (priroda, stovreni svijet) koja slavu Božju kazuju. U tom smislu su te dvije knjige komplementarne (komplet), i u tom smislu idu skupa i sumjeravaju nas prema njihovu Autoru.

Ovdje također smatram važnim izreći nekoliko misli o pitanju povjerenja u znanost koja nam se svima nekritički kontinuirano nameće u ovim vremenima globalne pandemijske ugroze. Sa svih mogućih ekrana smo bombardirani zahtjevom da vjerujemo znanosti i znanstvenicima, da mislimo na druge. Lukina knjiga – u tom kontekstu – dolazi kao nužno kritičko otrežnjenje koje stvari stavlja na svoje mjesto. Znanost ne zahtjeva našu vjeru niti naše povjerenje. Znanost je, kao i sve ostalo što radimo, ljudska djelatnost koja je utemeljena na svojim aksiomatskim temeljima (dogmama) koje ne možemo izravno propitivati i odbacivati ili prihvaćati arbitrarno, no, bavljenje znanošću i implementacija znanstvenih rezultata (primjenjena znanost – tehnologija) podjednako je podložna (po)greškama, izvan-znanstvenim utjecajima te pukim svjetonazorskim odlukama i interpretacijama kao i svaka druga ljudska djelatnost. I u tome je velika vrijednost ove Lukine knjige – ona nas drsko, izravno i krajnje jasno podsjeća na ovu temeljnu istinu o znanosti i znanstvenicima. I znanost je samo ljudska djelatnost. I znanstvenici su samo ljudi.

Na kraju ovog predgvora mogu samo zaključiti da jasnoća teksta i njegova jednostavnost ukazuju na činjenicu da su teme o kojima možete čitati u ovoj knjizi, izrazito duboko promišljenje i proživljene od strane samog autora. Kao takve one mogu biti izvrstan poticaj svakom čitatelju za duboko, autentično i osobno promišljanje ali i proživljavanje sadržaja koji se nalazi na ovim stranicama. Ako nije osobno, nije važno, a ako nije važno, onda ne vrijedi. Ova knjiga vrijedi jer je upravo osobna – to svi koji poznaju Luku mogu potvrditi. A važna je zbog samog sadržaja koji je iznimno bitan u kontekstu suvremenog, post(?) pandemijskog društva unutar kojega se odnos vjere i znanosti često razumije ili shvaća isključivo preko nišana, odnosno u kontekstu modela sukoba. Kako bismo prevladali ovaj model i uputili se prema modelima dijaloga i integracije, potrebno je staviti stvari na svoje mjesto, što ova Lukina knjiga hrabro i odvažno čini. Jednostavnost i jasnoća ove knjige upravo su primjereni kontekstu u kojem se trenutno nalazimo – kada tražimo jasne i jednostavne (mogli bismo čak reći i lijepe) odgovore na bitna pitanja koja nas okružuju i izazivaju na istraživanje i promišljanje. Stoga ovu knjigu mogu mirne savjesti preporučiti svima – mladima i starima, vjernicima i nevjernicima, znanstvenicima i onima koji samo uživaju u primjenjenim znanstvenim spoznajama, rezultatima i saznanjima. Neka to uživanje u blagodatima koje nam znanost osigurava, bude kritički utemeljeno i opravdano.“