Biskup Uzinić i poziv svima

U jednom danu oko 400 komentara na moju FB objavu samo dokazuje ono što sam već više puta eksperimentalno dokazao sam sebi. Kada staviš na društvene mreže objavu koja se tiče nekog gorućeg društvenog pitanja koje od tebe kao virtualnog profila inzistira na zauzimanju strane, dobit ćeš veću vidljivost nego da staviš smiješni video s mačkama. Ili, ako si katolik kao ja, pa staviš neko goruće eklezijalno pitanje, pa čak i ako – a nekad i upravo zbog toga – ne zauzmeš jednu od mogućih strana, dobiješ vidljivost i engagement kakvu rijetko dobiješ. Ljudi komentiraju, iznose mišljenje, dijele uvrede i proglašavaju jedni druge, pa i tebe kao autora „provokativnog“ posta, ovim i onim etiketama. Tako je i ovog puta bilo s mojom kratkom objavom, da je pozivanje molitelja u katedralu na zajedničku molitvu pravi pastirski potez biskupa Uzinića. Dodatne bodove, uz zanimljive komentare i nekoliko mini rasprava na mojem FB profilu koje su ostale fine i umjerene, te uz nezanimljive komentare vrijeđanja mene osobno, Crkve, biskupa ili molitelja, ostvario sam tako što mi se više ljudi privatno javilo u inbox i na WhatsApp s dijagnozom da sam otpadnik od vjere, da sam zauzeo Uzinićevu stranu, a na uštrb jadnih molitelja koji se eto javno izlažu i bore za sve nas katolike u državi. Sve te to postavi u pitanje i u realnu opciju da jednostavno odustaneš od ljudi – ili od svoje prisutnosti na društvenim mrežama. A ja se još, ni sam ne znam zašto, ne odlučujem ni na jedno ni na drugo.

Zašto? Iskreno – nemam pojma. Sve me to pomalo umara i uznemiruje. A opet, svojim poslanjem smatram biti živahan i miran u ovakvim trenutcima, i moliti Boga da će bar netko od mnoštva koje komentira, vrijeđa se ili mi se izravno javlja, postaviti samome sebi ili meni pitanje koje će biti prvi korak ka ozdravljenju. Prvi korak na putu da se upozna istinu i u njoj ostane. Ako se jedan komentator na taj pothvat odluči, trenutni gubitak mira i osjećaj umora, mala je žrtva koju sam spreman opet podnijeti.

A ovaj „slučaj“ me naučio nečemu vrijednome. Naučio me je da se, kao prvo, mnogi ljudi ne žele uputiti na ovu avanturu koja obećava istinu na kraju puta, ali da su i oni ljudi i da – kao takvi – imaju pravo na glupost, pa čak i na zlobu. Kaže stara mudrost – možeš me natjerati u crkvu, ali me ne možeš natjerati moliti Boga. I to je točno. Svaki čovjek ima pravo, a rekao bih i svetu dužnost, da se ne moli Bogu ako ta molitva ne izvire iz autentičnog u(po)vjerenja. S druge strane i mi kao društvo (ili kao Crkva u ovom slučaju), imamo pravo tjerati ljude u Crkvu. Samo što to možemo napraviti na krivi i pravi način. Utjeha u svemu tome je da postoji i ona stara mudrost koja kaže da Bog krivim crtama piše pravo. Tako da je i nama dopušteno (barem implicitno) činiti nešto na krivi način – sve dotle dok imamo tu svijest da Bog stavlja točku na kraju rečenice, a ne mi. Ne upozorava nas Pavao bez veze da, mi koji mislimo da znamo, još ne znamo kako treba znati (1. kor, 8,2), nego nas s razlogom upozorava.

Drugu stvar koju sam naučio je da možda ljude uopće na zanima neki trezveni, miran i objektivizirani (znam da nitko od nas ne može biti do kraja objektivan, ali vjerujem da tome trebamo težiti jer se u tome zrcali savršenstvo Oca našeg na nebesima koji čini da kiša pada i po zlima i po dobrima) pogled na konkretnu situaciju. I to mi je ok isto. Ljudi žele biti dio stada – jer je toplije i sigurnije. Samo onda u tom slučaju trebaju barem pokušati biti iskreni prema samima sebi i, ako imaju imalo hrabrosti, prema drugima, pa bi i sebe i druge poštedjeli živaca, tipkovnice i tuge. Jer onda znaš da taj profil ne zanimaju niti istina, niti ono što je dobro za Crkvu/društvo, pa nećeš gubiti vrijeme na njega/nju. A on/ona neka slobodno ispoljava svoju frustraciju i nezadovoljstvo – jednostavno više ne obraćaš pažnju. Ali, jako je malo takvih koji su dovoljno hrabri da sebi i drugima to priznaju (da im je ugodnost stada vrjednija i važnija od naporne i teške potrage za istinom.

I na kraju, treća i najvažnija stvar koju sam naučio, tiče se onoga što se zove bias, a možemo to razumjeti kao neopravdanu i češće nesvjesnu predrasudu s kojom pristupamo svemu što nas okružuje. U ovom konkretnom slučaju je to uvjerenje da biskup Mate nije katolički biskup, ili da je biskup koji ne želi dobro Crkvi u Hrvatskoj. Ili, s druge strane, da su molitelji na trgovima ženomrsci, nekulturni seljaci i divljački nasilnici. U bilo kojem slučaju se radi o tome da, ovom prijedlogu biskupa da se krunica moli u katedrali a ne ispred nje, pristupamo iz jedne ili druge predrasude koju sebi – oni koji ovome prijedlogu tako pristupaju – nismo osvijestili kao krajnje neopravdanu. Djelujemo tako da potvrdimo svoj bias – svoju predrasudu koje nismo svjesni, ili barem nismo svjesni da nije opravdana – a ne da uočimo istinu u stvarnosti. Opet se vraćamo na prvu i drugu stvar kojoj me ovaj „slučaj“ naučio. Jako je malo ljudi koji bi izložili sami sebe kako bi bili u stanju pronaći istinu koja ih nadilazi. A samo to sam htio istaknuti svojom objavom – jako kratkim tekstom u kojem se, bez „čitanja srca“ (koje je stvarna karizma Duha Svetoga dana pojedincima) i imputiranja intencije ili nakane svrstavanja uz jednu ili drugu stranu – koja nipošto ne upućuje na moje zauzimanje strane. Jer sam htio smjerati na Crkvu i Krista. (Ef 5.32) Na otajstvo Crkve. Otajstvo koje nije u našim rukama, jer nije naše, ali otajstvo koje nam je povjereno (laicima i zaređenim službenicima, ne podjednako, ali potpuno) i za koje smo odgovorni. Svi. I biskup, i molitelji na javnim trgovima, i ja kao adekvatan teolog.  

A što to znači? To znači da je toliko potrebno u našoj Crkvi reanimirati katehezu i pouku svih koji se smatraju članovima Crkve, ovcama koje Pastir dobri izvodi na pašu i vraća sigurne u tor dok traži onu jednu izgubljenu ovcu. Ne mora nužno biti crna ovca. Može, možda, biti i crvena. Ponajprije zbog same Crkve, a onda i svijeta (100te ovce) u kojem Crkva vrši svoje poslanje. I možda bi upravo ova nova liturgijska godina, po završetku Jubilarne godine Nade, a potaknuta dodatno riječima pape Lava XIV na otvaranju konzistorija kardinala da se ohrabrimo opet u ruke i srca uzeti Lumen Gentium (dogmatsku konstituciju Drugog vatikanskog sabora o Crkvi) te poučavati jedni druge o otajstvu Crkve,  mogla biti prilika da napravimo upravo to – razmatramo otajstvo Crkve, malo dublje od ovih površnih podjela koje, uz izostanak minimuma hrabrosti da potražimo tu istinu koja oslobađa, i poučavamo jedni druge. Oni koji misle da znaju, da podučavaju one koji ne znaju da ne znaju. A i oni koji misle da znaju kako treba znati (iako možda ne znaju ono što treba znati), podučavaju one koji znaju što treba znati. Sve bi to trebala pratiti molitva – bilo javna i na trgu ili ulici, bilo skrivena od pogleda javnosti u katedralama ili u vlastitim sobama – i volja da se izađe iz komfora vlastite sigurnosti i topline stada (strane u „gorućim“ društveno-crkvenim temama) kako bi se upoznala istina koja oslobađa.

Stoga ovdje najavljujem zajedničko čitanje i razumijevanje (uz poučavanje) Konstitucije Lumen Gentium koje bih, sa svim ljudima dobre volje, pokrenuo u veljači. Stoga, ako te zanima nešto takvo, podijeli ovaj tekst i informaciju o ovom zajedničkom čitanju.

Stay tuned for more info – uskoro više informacija…