Postiš? #NećuHvala

Korizma je. Svi poste i svi se nečega, ovih 40 dana, odriču.

Istraživanja o odgodi zadovoljenja, počevši od Marshmallow eksperimenta Waltera Mischela, pokazala su da je sposobnost samokontrole u ranom djetinjstvu snažno povezana s kasnijim akademskim uspjehom, emocionalnom inteligencijom i životnim zadovoljstvom. Djeca koja su mogla duže čekati nagradu pokazala su bolju regulaciju emocija i veću otpornost na stres u odrasloj dobi. Sposobnost odgode zadovoljenja u predškolskoj dobi pozitivno utječe na kvalitetu školskog života i percepciju uspjeha kod učenika osnovne škole (članak). Osim toga, emocionalna inteligencija djeluje kao posrednik u tom odnosu, posebno kroz regulaciju emocija i njihovu primjenu u poboljšanju izvedbe. Ovi rezultati sugeriraju da rano razvijanje samokontrole i emocionalnih vještina može imati dugoročne pozitivne posljedice na akademski i osobni razvoj djece, naglašavajući važnost edukacijskih strategija koje potiču samoregulaciju i emocionalnu otpornost od najranije dobi.

O čemu se u ovim istraživanjima radi? Originalno istraživanje je proveo Walter Mischel sa suradnicima krajem 1960-ih i početkom 1970-ih na Sveučilištu Stanford. Mischel je testirao sposobnost odgode zadovoljenja kod djece u dobi od 3 do 5 godina. Djeca su bila ostavljena sama u sobi s jednim marshmallowom i rečeno im je da mogu: pojesti marshmallow odmah ili pričekati određeno vrijeme i dobiti dva marshmallowa kao nagradu. Kasnije praćenje djece pokazalo je da su djeca koja su mogla duže čekati (i pojesti dva bombona) imala bolji akademski uspjeh, višu emocionalnu inteligenciju, bolje socijalne vještine i općenito višu razinu životnog zadovoljstva u odrasloj dobi.

Eto. Ako se djeca mogu suzdržati od toga da odmah smažu jedan marshmallow kako bi kasnije dobila dva, možda i ti možeš postiti ovih 40 dana kako bi kasnije pojeo sve što se pojesti može. Ali nećeš? Dobro, i bolje.

Nalazimo se, kako rekoh na početku teksta, u korizmi: 40-dnevnoj pripremi katolika za Uskrs. I ako je tvoja korizma vrijeme u kojem dokazuješ sam sebi da ti to možeš – znajući da te kasnije (bilo da se radi o petku u 24:00h ili Velikoj suboti nakon bdijenja) čeka janjetina, sarma ili što treće – onda bolje reci #NećuHvala. Onda tvoja korizma nije vrijeme priprave za Uskrs, nego vrijeme u kojem ti potvrđuješ samoga sebe, svoje snage i snagu svoje volje. I svaka ti čast ako ustraješ i uspiješ u onome što si naumio, ali si u tom slučaju „promašio ceo fudbal“.

Danas sam (četvrtak, 13.3.2025.) bio na predavanju o postu koje je održao o. Zenjo Zastavni (grkokatolički svećenik) i po prvi puta čuo da su ljudi u prvoj Crkvi postili tako da jedan ili dva dana ne jedu kako bi novce koje bi potrošili za taj obrok(e) (ili hranu koju nisu pojeli) donirali onima koji nemaju što pojesti taj dan. I na taj bi način ispunili zapovijed ljubavi prema bližnjemu. Ovo se svakako može razumjeti tako, ali i kao socijalnu dimenziju posta. Postimo i tako hranimo Krista koji je bio gladan (Mt 25,42) iako ga nismo vidjeli gladna. A onda je uslijedilo pitanje o. Zenji o smislu posta pustinjaka. Nisam bio baš oduševljen odgovorom, pa me to potaklo na razmišljanje.

Jasno je da se duhovni smisao posta može uočiti i u njegovoj socijalnoj dimenziji (kao što je to bilo u prvoj Crkvi, pa i u Izraelu: Iz 58,6-7), ali se meni čini da nam upravo ova istraživanja na maloj djeci koju se pratilo onda tijekom života, mogu otvoriti oči za jednu dimenziju posta i korizme o kojoj možda nikada nismo razmišljali. A prije nego to napravim trebam podsjetiti sebe i vas koji ovo čitate, da korizma nije neko tmurno razdoblje naših života i da post nije kazna koju moramo žalosni podnositi (Mt 6,16). Korizma je, na neki način, modus vivendi kršćanina. Radosnog kršćanina koji živi svoju korizmu sve do Uskrsa. Pri tome bi trebao, naravno, postiti. Ne samo 40 dana, nego čitav život (ako je život kršćanina korizma, onda je post njegova glavna životna aktivnost). Korizma kao kršćanski modus vivendi (način života), a post kao forma blagovanja.

Ona djeca koja su uspjela suspregnuti svoju želju (i odgoditi zadovoljenje) da pojedu jedan marshmallow kako bi kasnije (iako nisu znali kada će to kasnije biti) mogli uživati u dva bombona, mogu biti slika onih kršćana (katolika) koji razumiju svoj život kao korizmu i koji – kao takvi – pogode loptu točno onako kako treba da zabiju spektakularan gol. Oni još uvijek imaju perspektivu temporalnosti i vječnosti. Vremenitosti i vječnosti. I spremni su živjeti svoju korizmu kako bi dočekali Uskrs. Jer, djeca koja su uspjela odgoditi zadovoljenje su izrasla u uspješnije, sretnije i zadovoljnije ljude – upravo zato jer se mogu suspregnuti i sačekati (ono što naši praroditelji Adam i Eva nisu mogli, jer su samoinicijativno posegnuli za onim jednim marshmallowom koji im je bio na dohvat ruke) da prođe neko vrijeme (u ovoj analogiji jedan čitav ljudski život) kako bi mogli uživati u dva bombona (kako bi spremni dočekali svoj uskrs). Korizma kao način života, post kao forma blagovanja.

A šta s onima katolicima koji pojedu taj ponuđeni bombon, jer radije biraju vrapca u ruci nego goluba na grani (zanimljiva je tu simbolika Mt 10, 31 kada su u pitanju vrapci i golub koji simbolizira Duha)? Ili onih katolika koji u petak u ponoć i minutu nadoknađuju taj dan izgubljeno? Jesu li oni slika ove djece koja nisu uspjela odgoditi zadovoljenje i tako postali nesretniji, neuspješniji i nezadovoljnije ljude? Zasigurno jesu, samo što to njihovo dosegnuto stanje traje vječno – iako oni toga nisu svjesni. Jer da jesu, kao što bi trebali biti, prihvatili bi svoju korizmu i svoj post. Nemoj biti takav.

Budi radostan katolik koji živi svoj život – korizmu i koji blaguje – posteći!