Ako vam se čini da se nalazimo, kada je u pitanju politika, u nekakvom začaranom krugu iz kojega nema izlaska, gdje ne vidimo svjetlo na kraju tunela – onda ste vjerojatno samo mali korak do apstinencije svojeg demokratskog prava: birati i biti biran. I sam sam tu negdje, nakon stravičnog iskustva na vlastitoj koži i „povijesti bolesti“ takozvanih desnih ili konzervativnih političkih opcija. Zašto je tome tako, zašto se nalazimo u ovome krugu (circulus vitiosus – i to ne samo u argumentativnom, nego i društvenom kontekstu) iz kojega naizgled nema izlaza, je i sadržaj ovoga teksta poprilično pesimistične atmosfere.
Nekakva odokativna analiza uzroka i razloga trenutne političke kaljuže koja se perpetuira (ima svoju strukturu i obrasce ponašanja koji se redovito ponavljaju ciklički) ukazuje na trokut odnosa birača (svih nas punoljetnih građana), političara koje biramo i medija koji nam plasiraju informacije i slike (posredstvom skupocjenih PR agencija) o političarima koje preprodaju na, još uvijek crnom tržištu. Krug se tako, kada se trenutnom političkom stanju analitički pristupi, pretvara u trokut pri čemu se kut ili stranica koja bi označavala građane (birače) smanjuje proporcionalno snazi kruga i duljini vremenskog trajanja cikličkog ponavljanja istih obrazaca (toga smo posebno svjesni na takozvanoj desnoj ili konzervativnoj političkoj sceni), bilo da se radi o predizbornom ili postizbornom vremenu. I vjerujem da smo svi svjesni ove očigledne činjenice – naime, smanjenja udjela građana koji svoje demokratsko pravo da mogu birati i biti birani koriste – koju nam mediji posreduju u svojim predizbornim i postizbornim analizama. Ljudi pomalo ali sigurno gube interes, ali i povjerenje u politiku i političare. Sasvim razumljivo i opravdano. Mediji, s druge strane žive od politike i političara (ali i od ljudi koji su bliski političarima), a političari žive – nažalost – od laži koje prodaju građanima (biračima) posredstvom medija. Te su laži fino upakirane od strane PR agencija u slatkorječive a isprazne fraze koje iskaču s portala i novinskih stupaca, te nas svakodnevno podsjećaju za koga trebamo glasati, a ne za što (u smislu javnih politika) trebamo glasati, preko televizijskih ekrana. Zbog uloge medija (a nadasve interneta i društvenih mreža), prosječnom političaru je važnije što se o njemu u medijima (i na internetu) o njemu govori ili piše, nego spoznaja kako ljudi uistinu žive i koje su promjene nužne kako bi društvo bilo pravednije. Jasno nam je svima da je politika postala volja za moći (već odavno) koja se ispoljava ili bilda svoje mišiće preko naručenih i masno plaćenih istraživanja javnog mnijenja – prezentiranih upravo preko i posredstvom medija. I sve je ovo dovelo do toga da je u politici postalo važnije tko govori ili predlaže nešto, nego to što se govori ili predlaže. Osoba je postala važnija više nego ikada prije – ali je to postala na jedan krajnje iskrivljen i dijaboličan način. Što to znači?
Svima koji imamo određene simpatije prema takozvanom desnom ili konzervativnom političkom spektru (u pogledu političke ideologije), središnjost ljudske osobe u kontekstu politike je krajnje neupitna – kao što nas i uči socijalni nauk Crkve. Čitavo političko djelovanje bi trebalo biti usmjereno ostvarivanju svih potencijala ljudske osobe, čitave osobe i svake osobe u toj političkoj zajednici. To je jednostavno drugi način da kažemo da je politika briga za opće dobro (a opće dobro, u konačnici, jest osoba, odnosno, dobro osobe – o tome možete čitati OVDJE). No, kada se u kontekstu politike kao volje za moći u središte stavi ljudska osoba, onda je to do kraja iskrivljen pristup ovom načelu općeg dobra i nipošto se ne može opravdati. Jer u tom slučaju politika jednostavno služi kao jedna od poluga stjecanja moći, a briga za opće dobro postaje prazna floskula ili smokvin list za interesne skupine i ostanak (ili dolazak) na vlasti. U tom slučaju je važno tko govori ili predlaže neke javne politke, a sadržaj govora ili prijedloga postaje kranje irelevantan. Na taj način je i kod nas osoba (političar) postala u središtu politike kao takve. Imamo lica kao maske (osobe) iza čega ne postoji nikakav relevantan a stalan sadržaj. Danas se govori jedno, sutra drugo – jer nije bitno što se govori, nego je bitno da onaj tko govori bude predstavljen javnosti kao osoba koja želi političku moć, odnosno, tu fotelju koja je napravljena baš za njega ili nju.
A u takvom kontekstu, kada nije bitno što se govori nego tko govori, događa se da dvojica ili dvije govore isto – ali fotelja je samo jedna. Volja za moći ne računa na podjelu plijena, nego želi sve za sebe. Pa onda imamo, u Hrvatskoj, mnoge političare koji govore isto, pa čak i pripadaju istom političkom spektru, a ne mogu zajedno artikulirati to što govore – jer to što govore nije važno. Važni su oni ili one kao osobe. A na putu prema političkoj moći simboliziranoj tom famoznom foteljom, druga je osoba (političar koji možda i govori isto što govoriš i ti) prepreka i neprijatelj, a ne saveznik ili pomoć. Druga osoba (drugi političar) koja govori isto što i ti bi mogao biti saveznik i pomoć ako te zanima briga za opće dobro. Ali tebe, kao prosječnog političara, zanima moć, zanima te fotelja. Zato i ne možeš sjesti sa osobom koja ponavlja ono što ti govoriš (ili obrnuto) jer fotelja je jedna, a vas je dvoje. Netko je višak. Netko je nepotreban (gdje dvojica misle isto, jedan ili ne misli, ili je krajnje nepotreban). Takva je perspektiva osobe (političara) i takvoj osobi se daje središnje mjesto u političkom kontekstu koji se samo-definira kao volja za moć. Da tome nije tako, naši bi političari mogli surađivati oko prijedloga javnih politika – pogotovo kada govore ili zastupaju isto. A vidimo da se to ne događa, nego se stvaraju osobni amoziteti između političara.
A da je drugačiji svijet i drugačija politika moguća, govori nam Sveto pismo. Ranije sam spomenuo da, ako dvojica misle isto, jedan ili ne misli, ili je nepotreban. Isto tako, u kontekstu politike kao volje za moć, druga osoba je suparnik, neprijatelj i prepreka, iako se zalažemo i govorimo za isto (primjerice za iste se vrijednosti zalažemo). Dodatan problem za mene, da ne kažem sablazan, jesu političari (osobe) koji se predstavljaju kao katolici i veliki ili manji vjernici. Zastupaju svi iste stavove (načela i vrijednosti socijalnog nauka Crkve) a ne mogu stati u istu rečenicu ili zajedno pokrenuti neku inicijativu. Takve ljude zovem političari-wannabe-katolici. Ima ih more u našoj političkoj bari i kaljuži. I njih ne zanima opće dobro niti pravednije društvo – njih samo zanima da mediji prenesu sliku njih kao katolika u politici. Jer, da ih zanima opće dobro i pravednije društvo, surađivali bi i zajedno bi se borili da svima u Hrvatskoj bude bolje. Ne bi bilo važno tko je u kojoj stranci, nego bi bilo važno podržati ono što je dostojno i pravedno, pravo i spasonosno.
Zamislite da katolici iz Mosta, podrže ono što katolici iz HDZ-a ili Domovinskog pokreta, predlože (a što je, naravno, u skladu s SNC-om). Zamislite isto da katolici iz HDZ-a podrže prijedlog katolika iz Mosta ili DP-a. Tada bismo se mogli izravno uvjeriti da je tim ljudima stalo do općeg dobra, a ne samo do fotelje. No, svi smo svjesni da naša imaginacija (sposobnost da zamišljamo) nije toliko jaka, jer u konačnici – kako kaže i papa Franjo – stvarnost je važnija od ideje (pri čemu ovdje stvarnost predstavlja politika kao volja za moći, a ideja je politika kao briga za opće dobro). No, takav svijet u kojem možemo zamisliti te ideje i ideale, jest moguć. Pogledajte samo na koji način Pavao govori protiv koga nam se boriti (pa i u političkom smislu ako hoćete) u Ef 6,12. Pogledajte što nam Isus govori o dvojici koja bi trebala ili mogla misliti (moliti) isto u Mt 18,20.
I dok smo u ovoj surovoj stvarnosti, u kojoj nam nije bitan sadržaj političkog govora (artikulacija javnih politika) nego nam je bitniji političar sam, kao što je i on sam sebi bitniji dok mu je sadržaj govora drugog političara nebitan, ne vidim svjetlo na kraju tunela niti mogućnost izlaska iz ovog začaranog i krutog kruga. Sve dok se na ovom području nešto ne dogodi, mi ćemo kao društvo biti paralizirani, jer ćemo ponavljati obrasce ponašanja u kojima je važnija osoba od onoga što ona zastupa. Jer, ako mi je važnije ono što osoba zastupa, i utvrdim da zastupamo isto, ta će mi osoba biti saveznik i pomoć. Dok političari ne počnu tako gledati jedni na druge, i slušati jedni druge kako bi utvrdili o čemu se slažu, nema nam pomoći.
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 