Kritički izazov razumijevanju općeg dobra.

Tekst predavanja na međunarodnom znanstvenom simpoziju „Ekonomska perspektiva općeg dobra“ kojega je u Splitu organizirala udruga DoCeSt.

U suvremenim zapadnim društvima postoji jedan veliki problem pored kojega učestalo prolazimo bez obraćanja pozornosti i pažnje.  I ovaj nedostatak pozornosti i pažnje dovodi nas u probleme iz kojih se onda  ne znamo izvući, jer kada shvatimo da smo u tom problemu, često je prekasno da djelujemo. Ponašamo se tako da, ili ne želimo, ili nemamo hrabrosti jasno artuikulirati taj veliki problem, a on se bitno tiče komunikacije kao takve. Mi često ne obraćamo pažnju na očiglednu činjenicu da se ne razumijemo kada govorimo jedni s drugima. Jedan razlog može biti taj što mi u stvari ne govorimo jedni s drugima, nego samo tražimo potvrdu svojega mišljenja. Takozvane eho-chamber, pogotovo u kontekstu društvenih mreža na koje smo prenijeli komunikaciju i razgovore s drugima, nisu tu da stvarno razgovaramo jedni s drugima, nego da potvrdimo svoje unaprijed zadano mišljenje. Ako kojim slučajem naletimo na nekoga tko to mišljenje ne potvrđuje, uvijek postoji opcija un-follow ili block. Kultura otkazivanja (cancel culture) je samo najjasnija ekspozicija ovoga problema. Ako želimo biti fini, onda kažemo da smo samo politički korektni. A jasno je mnogima da u takvom kontekstu – kontekstu političke korektnosti i kulture otkazivanja – istina postaje kolateralna žrtva. Pa se možemo pitati, skupa s Pilatom – što je istina, i ne dobiti nikakav odgovor. Tj, odgovor je upravo šutnja koja nas prisiljava da poslušamo, da čujemo i tako razumijemo da je za razgovor potrebno šutjeti i slušati, a ne samo govoriti.

Drugi razlog ovom problemu može biti taj što mi govorimo jedni pored drugih. I to stvarno može izgledati kao razgovor, kao dijalog. Pogledajte samo televizijske programe koji prate ili komentiraju dnevno-političke događaje. Ljudi, novinari i analitičari govore jedni mimo, pored drugih. U ovoj formi razgovora potrebno je samo jasno izreći svoje mišljenje (u stvari, nema tu mišljenja nego praznih parola i jeftinih slogana), kako bi onda gledatelji mogli slobodno i strasno navijati za onoga tko ga je izgovorio, a s kojim se oni slažu. Pa iako ima formu razgovora, ovakav oblik komunikacije samo dodatno učvršćuje našu volju za potvrđivanjem vlastitih stavova i mišljenja.

Konačno, može se dogoditi i stvarna, prava komunikacija, odnosno, razgovor s drugima, gdje se događa razmjena ideja, mišljenja i stavova. Mislim da se ova forma prvenstveno veže uz akademski svijet znanosti i strukturirane potrage za istinom. No, posljednjih godina i ovo „sveto akademsko tlo“ postaje žrtvom kulture oktazivanja i političke korektnosti. Pogledajmo samo posljednje dvije pandemijske godine kakav smo kao društvo uspostavili odnos prema znanosti i akademskim slobodama.

I sve ovo do sada želi reći samo jednu bitnu stvar, a ta stvar je ništa drugo doli artikulacija ovog velikog problema kojega možemo uočiti u naslovu ovog predavanja. I cijelo ovo predavanje želi posvetiti pažnju i pozornost samo na ovaj problem. A taj problem glasi: mislimo li i razumijemo li isto kada o nečemu razgovaramo? Ovdje je u pitanju opće dobro. Kada kažemo opće dobro, mislimo li svi na isto, ili postoje razlike u našem razumijevanju tog pojma, odnosno, sintagme. Ono što ja ovdje zastupam, jest potreba kritičkog pristupa ovom pitanju ili problemu, sve kako bismo se u konačnici mogli sporazumjeti i razumjeti jedni druge.

Ovaj simpozij i njegov sadržaj želi upravo u kritički odnos postaviti dvije znanstvene discipline – s jedne strane imamo ekonomiju kao društvenu znanost, a s druge strane socijalni nauk Crkve kao teološku disciplinu unutar moralne teologije. Ono što njih povezuje jest upravo opće dobro – opće dobro koje je jedno od temeljnih načela ili principa socijalnog nauka Crkve, i opće dobro koje bi trebalo biti (barem deklarativno) cilj ekonomije i gospodarskih aktivnosti pojedinca i društva u cjelini. Imamo dakle opće dobro kao polazište (u socijalnoj teologiji) i kao cilj (u ekonomiji). S druge strane i unutar teologije možemo govoriti, i govorimo, o ekonomiji: spasenja ili objave. Kao što etimologija riječi (οἰκονόμος = oikos + nomos) otkriva, ekonomija se bavi načinom kako urediti (norma) vlastito gospodarstvo (kuću). Ako čitav svijet – stvorenje – razumijemo kao Božje gospodarstvo ili kuću, onda se povijest spasenja može vidjeti kao ekonomija, a u kontekstu čega govorimo o rasporedbi milosti koja ukljućuje i ekonomiju (rasporedbu) ovjave.

Ali, što je to opće dobro? Važan dio ovog predavanja – njegovog sadržaja i smisla kojega inherentno posjeduje – jesu pretpostavke s kojima ulazimo uopće u razgovor. Često se dogodi da upravo pretpostavke – jer su nam samorazumljive i očigledne – postanu kamen spoticanja u pokušaju komunikacije i sporazumijevanja. Mi u razgovor ulazimo s različitim pretpostavkama, a jedna od važnijih je ona koja se odnosi na to da onaj drugi s kojim razgovaram razumije moje pretpostavke ili da pretpostavljamo isto. No to češće nije tako, pa upravo prvim činom komunikacije, našim pretpostavkama, mi samu komunikaciju onemogućavamo. Stoga je uvijek dobro pretpostavke jasno artikultirati i izreći ih pa da vidimo prihvaća li ih sugovornik ili ne. Stoga je ovdje potrebno reći što mislimo po pojmom „opće dobro“. Prvo što nam, vjerojatno, pada na pamet, jesu ovi pojmovi ovdje navedeni: priroda, živa bića, umjetnost/kultura, javni servis, sloboda, i tako dalje. Možda bi netko od vas imao drugačiji popis sadržaja tog pojma. I zato je važno ove pretpostavke jasno izreći, a ne pretpostaviti njihovo razumijevanje od strane sugovornika i onda ih prešutjeti. Kao početna teološka pretpostavka, opće dobro je definirano kao „skup svih uvjeta društvenoga života koji čovjeku omogućuju punije i nesmetanije usavršavanje njegove osobnosti.“ No, ova definincija – izvorno se nalazi u Mater et magistra Ivana 23., koju je citirao Drugi vatikanski koncil u Gaudium et spes – je tijekom povijesti rasla i razvijala se kako bi obuhvatila danas ono što karakterizira cjeloviti i održivi razvoj kojega pronalazimo u enciklici Laudato si Pape Franje koji također govori i o zajedničkom domu. Ova definincija je dakle, teološka pretpostavka s kojom, vjerujem nitko nema problema – u smislu da ju je moguće lako razumjeti i prihvatiti kao polazišnu pretpostavku koja ne obvezuje samo Crkvu ili vjernike, nego ju mogu prihvatiti i drugi.

S time na umu, sada želim postaviti nekoliko kritičkih uvida koji se tiču našeg razumijevanja općeg dobra. U svakodnevnom, kolokvijalnom govoru nije lako razlučiti između općeg dobra i javnog dobra. Nekako nam je jasno da se ne radi o sinonimima, odnosno, istoznačnicma, ali se svakako događa da se značenje i sadržaj jednoga i drugoga preklapaju. Neko javno dobro može biti opće dobro i obrnuto, ali i neko opće dobro ne može biti javno dobro. Jezikom logike bismo rekli da je opće dobro pojam logički šireg opsega, a javno dobro pojam užeg opsega. Opće dobro je univerzalan a javno dobro partikularan pojam. Stoga među njima postoji bitna razlika: javno dobro prvenstveno je usmjereno društvenoj pravednosti jer se radi o „stvari“ koja ili uređuje ili obogaćuje život jedne političke zajednice (države). Javno dobro je ono što, bilo zbog svoje naravi/prirode, bilo zbog javne namjene, potpada pod poseban pravni režim, i kao takvo se može razlikovati od slučaja do slučaja, odnosno, od države do države. Opće dobro je pak univerzalno i usmjereno prije moralnim nego društvenim kategorijama. Ono je usmjereno onomu što je dobro, a ne nužno pravedno (jer ono što je pravedno ne mora ujedno biti i dobro – iako teži tome). Ali uglavnom držimo da je javno dobro primjena ili zakonska regulacija općeg dobra.

Stoga se opće dobro može vidjeti kao javno dobro. I moja teza je da se upravo o ovome radi kada govorimo o općem dobru – općenito ili uopćeno. Tada mislimo na ona dobra koja država ili zakon propisuje i stavlja ih u posebnu kategoriju (primjerice, plaćanje PDV-a, zdravstveni i obrazovni sustav – pa i same zgrade različih ustanova, zatim prirodni parkovi i šume, plaže i cestovna infrastruktura…) koja onemogućuje privatno vlasništvo nad njima. Tada opće dobro definira zajednički interes jedne političke zajednice ili države, a ono se samo definira – tj, njegova upotreba i društveno ophođenje – javnim politikama. Ako mislimo na institucije i ustanove, onda govorimo o javnom sektoru, a sve skupa proizlazi iz strukture pluralnih društvenih odnosa, interesa i demokratskog načina odlučivanja. Tada konkretiziramo opće dobro – činimo ga partikularnim javnim dobrom jedne države, a u svrhu postizanja društvene pravednosti.

No, opće dobro u svojoj naravi nije to – nije javno dobro koje je ovisno o političkoj volji jednoga društva. Ono je univerzalno, objektivno i neovisno o svakoj zajednici, društvu ili državi. Kako bi ukazao na puno značenje općžeg dobra, moram se okrenuti metafizici i pitati: kako opće dobro izgleda iz perspektive metafizike. I ovaj okret će biti prvi kritički moment kada je u pitanju naše uopćeno razumijevanje općeg dobra.

Kada je metafizika općeg dobra u pitanju, onda se nužno u razgovor mora dovesti zajednica (community) čije opće dobro ono jest. Ovo za trenutak može izgledati kao da upravo radim grešku poistovjećivanja općeg dobra s javnim, odnosno, zajedničkim (zajedničarskim) dobrom, no to je samo trenutni dojam. Filozofija općeg dobra, kada traga za korijenom ovog koncepta i sadržaja kojega on predstavlja, upućuje nas na transcendentni obzor dobra kao takvoga. Ovaj transcendentni obzor govori da ni korijen a niti sadržaj, onaj prvi ili istinski sadržaj pojma općeg dobra, nije moguće potpuno i sasvim ograničiti unutar granica ovoga svijeta, a kamoli jedne zajednice, društva ili države. Ono dobro koje je opće dobro (dobro za sve) je transcendentno dobro, dobro samo ili dobro u sebi, dobro koje se može definirati bez ikakva odnosa, odnosno, samim sobom. A upravo je to jedna od definicija Boga (ipsum esse). Stoga je upravo Bog, kako to definira Toma Akvinski, opće dobro koje je cilj i svrha svega što postoji. Ovakvo poimanje općeg dobra, kao krajnjeg cilja kojemu je sve usmjereno, prihvaća i Crkva te u tom kontekstu govori o primarnosti osobe kao konačnog sadržaja općeg dobra. No u povijesti, a nadasve i danas, se dogodio odmak od ovog autentičnog pomianja korjena i sadržaja općeg dobra, tako da imamo moderne teorije i koncepcije koje stavljaju naglasak na društvene i političke uvjete pod kojima pojedinac može ostvariti svoje osobne interese i ciljeve. Danas tako više ne govorimo o Bogu ili o samoj osobi (čovjeku koji ima urođeno i neotuđivo dostojanstvo) kao općem dobru, nego govorimo o društvenim uvjetima koje treba osigurati država, odnosno, šira društvena zajednica. I ovo se, kako smo mogli čuti ranije, odnosi na onu teološku pretpostavku koju prihvaća i sekularizirani svijet. I upravo je ta pretpostavka razlog ovoga predavanja i kritičkog promišljanja našeg uopćenog razumijevanja općeg dobra. Želim ukazati da se tada prvenstveno radi o javnom, a ne općem dobru. A razlog zašto se ovdje na slajdu nalazi i citat iz Djela apostolskih, je upravo taj što se o općem dobru ne može govoriti bez zajednice čije je ono dobro. Ovdje tako imamo citat koji kaže da je prvoj Crkvi sve bilo zajedničko (and had all things common). Upravo je Crkva ta zajednica koja ima transcendentni karakter, budući da ona nije ograničena svijetom u kojem vrši svoje polanje – niti sadržajno, niti protežno – pa je kao takva prirodni kontekst unutar kojega je moguć govor o općem, a ne samo javnom dobru. Pa iako papa Franjo inzistira na tome da je stvarnost važnija od ideala, u onom što slijedi želio bih upozoriti na moguće rupture ili pukotine u nastojanju da posjedujemo jedno zajedničko poimanje ili razumijevanje općeg dobra. To ne znači da komunikacija nije moguća, nego samo da mi u Crkvi i iz Crkve moramo biti oprezni kako nebismo opće dobro (koje je Bog, u konačnici), sveli na javno, odnosno, parcijalno dobro.

Kao što sam rekao, papa Franjo inzistira na prednosti stvarnosti pred idealom što je obilježeno njegovim pastoralnim pristupom gotovo svakoj temi ili problemu s kojim se u svojem pontifikatu bavi. No, ovdje moramo biti oprezni jer odvajanje idela od stvarnosti i davanje prednosti stvarnosti u kojoj se trenutno nalazimo – a ta stvarnost je obilježena, i papa to s pravom naglašava, odvajanjem morala od ekonomije i gospodarstva – dovodi do potvrde same stvarnosti i odustajanja od idela. A to papa nipošto ne želi, barem koliko sam ja razumio širu sliku njegovog pontifikata. Stoga je potrebno ukazati kako je moguće pastoralno pristupati društvenim područjima, poput ekonomije, politike, kulture i ostalih javnih dobara, i uspostaviti autentičnu komunikaciju (a to je ona u kojoj se ljudi sporazumijevaju i razumijevaju jedni druge) sa sekularnim svijetom, a u istom trenutku ne pristati na redukcionizam općeg na javno dobro. Kako bismo to bili u mogućnosti, potrebno je postati svjestan i prihvatiti ovaj odmak ili pomak od moralnlih vrijednosti i ideala prema pragmatičnosti materijalnog blagostanja. Papa je krajnje svjestan kako je materijalno blagostanje ambivalentno (jer teško će bogataš u Kraljevstvo – Mt 19,23) i kako je suvremeni mentalitet bitno obilježen moralnim relativizmom, konzumerizmom i individualizmom, tako da uvijek kada stigne, papa govori o potrebi i nužnosti osobnog obraćenja. Sada želim ukratko opisati kontekst unutar kojega je potrebno komunicirati opće dobro sekulariziranom svijetu u sekulariziranoj ekonomiji koja je odvojena od moralnih vrijednosti.

A taj novi kontekst je obilježen kategorijom nesporazuma koji se može eliminirati samo iskrenim i otvorenim dijalogom i razgovorom. I to razgovorom o neopravdanosti redukcionizma u bilo kojoj formi ili na bilo kojem području – nasuprot opravdanja redukcionizma inzistirajmo na cjelovitom, holističkom pristupu čovjeku, kulturi, društvu i svijetu koji nas okružuje. Zatim je tu relativizam koji povezan s individualizmom možda najjasnije obilježava naše vrijeme, mentalitet suvremene kulture, društva i čovjeka. Nasuprot relativizmu i individualizmu trebamo inzistirati na autentičnom pluralizmu i komunitarnoj naravi čovjeka („Nije dobro da čovjek bude sam“ Post 2,18) koja se ponajprije očituje u obitelji koja jest temeljna jedinica društva (nije to pojedinac). Nesporazum se događa i u razgovoru o sekularizaciji i sekularizmu – koji, iako se čine sličnim pojmovima, ne označavaju istu stvar. Dok je, kako je to koncizno analizirao Željko Mardešić, sekularizacija nužan proces kako bi religija imala prostor djelovanja u javnosti obilježenoj pluralnošću, sekularizam jest iskljuvljenje tog procesa, iskrivljenje koje želi religiju odstraniti iz javne sfere društvenog života. I konačno, jedna od posljednjih formi ovog mogućeg nesporazuma je poimanje naravi politike i političkog djelovanja. Dok je suvremeni svijet prihvatio politiku kao Ničeovsku „volju za moći“, Crkva kroz učiteljstvo pape Franje inzistira na razumijevanju politike kao čina služenja javnom (a u stvari općem) dobru političke zajednice ili države. Sve ove forme i elementi nesporazuma jasno se reflektiraju na poimanje općeg dobra – bilo da se radi o redukciji općeg dobra na javno dobro, čime se samo relativizira i niječe mu se univerzalni karakter, bilo da se nastoji isključiti iz debate i akademskog istraživanja religiozne konotacije obćeg dobra (koje se artikulira kroz samoga Boga, kako je to ukazao Toma Akvinski, ili kroz narav i naravni zakon u naučavanju Crkve), bilo da se u konačnici želi nametnuti taj redukcionistički i od religijskog sadržaja ispražnjen koncept općeg dobra kao pukog javnog dobra.

No, ovaj novi kontekst je također obilježen i iskrivljenim koncepcijama ili pogrešnim shvaćanjem, i to: ljudskih prava za koje danas smatramo da mogu evoluirati, što nam onda daje pravo da proširujemo sam koncept temeljnih ljudskih prava pomovima koji su logički nekonzistentni (poput ženskih ljudskih prava, ili prava manjina); ili negiranja prirodnog ili naravnog zakona jer nije politički korekno govoriti o nekim unaprijed zadanim – prirodnim – ograničenjima i definicijama čovjeka ili određenih društvenih instituta poput spola i braka; poimanja socijalne pravde kojoj je u temelju volja ili želja pojedinca, ili njegovo osjećajno samodefiniranje; ili pak na kraju negiranje istine i njeno iskrivljenje.

Riječima međunarodne teološke komisije „nepovezano s moralnim osjećajem vrijednosti, koji nadilazi partikularne interese, umnožavanje postupaka i pravnih propisa vodi u blato, koje, kad se sve kaže i učini, služi samo interesima najmoćnijih. Iznad svega, dolazi do izražaja tendencija reinterpretacije ljudskih prava, odvajajući ih od etičke i racionalne dimenzije koja čini njihov temelj i cilj, u korist čistog utilitarnog legalizma.“ U ovom kontekstu unutar kojega je govor o objektivnim vrednotama i univerzalnosti općeg dobra postao problematičan ili možda čak i nedopušten, definitivno imamo komunikacijskih problema i poteškoća koje razgovor i dijalog čine opterećenim i otežanim, ako ne i nemogućim. Stoga ova teološka komisija govori o katoličkom razumijevanju općeg dobra na dvije razine. Prva razina u sebi uključuje onaj transcendentni obzor i sadržaj samoga pojma (a to je osobni Bog, Bog koji je osoba, pa je u toj i po toj Božanskoj osobi u sadržaj općeg dobra uključena i svaka druga osoba, naime, čovjek). Na drugoj se razini nalazi (kao sadržaj i definicija općeg dobra) ono dobro koje politička zajednica sama za sebe i u sebi, definira – naime javna dobra koja su posebnim zakonom regulirana i koja su pod posebnom pažnjom same države.

Stoga se država, pa ni pojedina zajednica ili društvo, ne može postaviti kao nositelj konačnog značenja i odlučujući faktor definiranja sadržaja općeg dobra. Država ili neki drugi (među)narodni entitet ne može svima nametnuti globalnu ideologiju i tako unijeti Kraljevstvo Božje u granice ovoga svijeta. Razlog tomu je činjenica da opće dobro prethodi svakoj državi, svakoj međunarodnoj organizaciji i svakom pojedincu. Ono je, Kantovim riječima, transcendental – apriorni uvjet i pojedinca i zajednice i političke zajednice. Ako nešto prethodi nečemu, onda ga to nešto ne može definirati nego samo uočiti, prepoznati i prihvatiti. Ili odbaciti, nakon uočavanja i prepoznavanja. Pa ako u obzir uzmemo odmak ili pomak koji se dogodio, a korjene mu možemo pratiti sve tamo do prosvjetiteljstva, onda ovo odbacivanje možemo protumačiti kao pobunu protiv objektivnih moralnih vrijdnosti, univerzanosti općeg dobra i vrijednosti naravnog zakona.

I dok mi je razumljiv takav pobunjenički stav sekularnoga svijeta, manje mi se čini razumljivim inzistiranje Crkve na općem dobru, ali prema kriterijima, definicijama i određenjima općeg dobra koje svijet postavlja na zajednički stol. Kako bih to ilustrirao, ovdje ću se samo prigodno pozabaviti brojevima koji se odnose na spominjanje i korištenje pojma općeg dobra sukladno definiciji iz Gaudium et spes, a koje se nalazi u socijalim enckilikama.

Rerum novarum se uzima kao prva socijalna enciklika (1891) i u njoj se pojam nalazi 5 puta. Teoretska podloga je, budući nema eksplicitne definicije i određenja pojma općeg dobra, tomizam.

U Mater et magistra (1961) se nalazi definicija koju ponavlja GS, a tu se pojam nalazi već 27 puta.

Enciklika Centesimus annus je objavljena 100 godina nakon RN (1991) i sadrži 14 navoda pojma općeg dobra.

Enciklika Benedikta 16, Deus caritas est iz 2005. godine samo dva puta spominje opće dobro, a enciklika Laudato si pape Franje iz 2015. godine čak 60, uz to što Franjo ovdje koristi i druge izričaje, a koji se odnose na isto poimanje općeg dobra, poput zajedničkog doma (common home) 13 puta.

Ovi brojevi, barem se meni tako čini, ukazuju na određeni trend ili usmjerenje socijalnog nauka Crkve, pa je razumljivo da je upravo papa Franjo rekorder u korištenju pojma koji je jasno definiran i sadržajno određen u kontekstu socijalnog nauka Crkve. Ono što može biti problematično, jest površno čitanje socijalnih enciklika poput enciklike Laudato si, koje može stvoriti dojam (a koji je pojačan medijski krivom interpretacijom učiteljstva pape Franje) približavanja Crkve svijetu u pogledu određenja i definiranja općeg dobra. No, istinsko čitanje enciklika i razumijevanje učiteljstva pape Franje – koje je bitno obilježeno primatom pastoralnog pristupa – nipošto ne može dovesti u zabludu koja bi označavala redukciju općeg na javno dobro i ukidanje tranecendentnog karaktera općeg dobra.

U tom kontekstu završavam ovu prezentaciju citatom iz Kompendija socijalnog nauka Crkve koji kaže da „opće dobro društva nije samo sebi svrha; ima vrijednost samo u odnosu na postizanje krajnjih ciljeva osobe i općeg općeg dobra cjelokupnog stvorenja. Bog je krajnji cilj svojih stvorenja i bez razloga opće dobro ne smije biti lišeno svoje transcendentne dimenzije.“

Pitanje koje se nameće, a koje se nalazi u naslovu ovoga predavanja je: je li moguće zajedničko razumijevanje pojma općeg dobra Crkve i sekularnog svijeta?

To je pitanje koje moramo odgovoriti svatko za sebe, pa tek onda možemo početi razgovarati – razgovarati bez pretpostavki koje nisu jasno artikulirane i izrečene.