Ovdje donosim neka vlastita promišljanja na poticajna pitanja Luke Tripala, intervju koji je Luka objavio u njihovom župnom listiću što hoće reći da ima izrazito aktivnih župa u našoj mjesnoj Crkvi – i zato se uvijek spremno odazovem na bilo kakav poziv koji dolazi iz ili od župne zajednice. Hvala Luki što me smatra vrijednim njegovih konciznih pitanja.
Luka: Prva svrha koju je preda se postavio Drugi vatikanski sabor bila je »osnaživati kršćanski život među vjernicima«, svjedoči nam prva od njegovih konstitucija, »Sacrosanctum concilium«. Je li se taj naum uspio ostvariti u našim obiteljima?
Bruno: Kako kojima… mislim na obitelji. U mojoj obitelji (nuklearnoj ili užoj, ali i široj) nastojimo ostvariti i učiniti stvarnim taj naum i poziv. I vidim dosta obitelji koje se trude podjednako na tom području. I sve su te obitelji s kojima dijelimo radosti i nade, žalosti i tjeskobe, da aludiram na meni iznimno drag drugi dokument (nije SC nego GS) Koncila, posvećene kontinuiranom radu na samima sebi (svaki član obitelji za sebe i obitelj kao temeljna jedinica društva) kako bi bili sposobni izvršiti taj naum. Osnaživati kršćanski život među vjernicima se odvija jedino i isključivo dijeleći taj život, a to nije ništa drugo nego euharistija. Biti okupljen oko Prisutnog Krista koji nam se daruje i tako nas samima čini sposobnima da budemo dar jedni drugima. Prvo u obitelji – muž je dar ženi i žena je da mužu, a djeca su dar njima kao jednome tijelu. A onda i čitavome svijetu: profesionalno biti dar kolegama i šefovima (ili zaposlenicima) na poslu; biti dar prijateljima u svakidašnjim brigama i životnim nedaćama; biti dar gdje god jesmo i kome god jesmo poslani. Zašto biti dar? Pa zato jer su ljudi zahvalni kada prime (a pogotovo nezasluženi) dar. A grčka riječ za zahvalnost (biti zahvalan, zahvaljivati) se kaže euharistein – euharistija. Obitelj koja sebe vidi kao euharistiju (čin zahvaljivanja) ostvaruje taj naum i osnažuje kršćanski život među vjernicima (ali i nevjernicima koji će teško ostati ravnodušni na svjedočenje i zahvaljivanje takve obitelji).
Luka: Sabor je tom liturgijskom konstitucijom Crkvi naložio i trud oko toga da »osjećaj za župnu zajednicu cvjeta«. No sve više ljudi svoje župe promatra kao ustanove nego kao zajednice. Kako se postaviti prema tom trendu?
Bruno: Osjećaj za župnu zajednicu je poprilično apstraktna sintagma. Pogotovo u današnjem kontekstu, gotovo sekularne župne zajednice. Ovaj pojam sekularne župne zajednice sam ovdje prvi put spomenuo i ne sjećam se da sam ga igdje primijetio. I on uistinu zvuči kao oksimoron. Ali ja volim takve izraze koji nas na prvu šokiraju, pa kada dođemo sebi (Lk 22,32) postavljaju stvari u autentičnu perspektivu i daju stvarima istinsko značenje. Kako župna zajednica može biti sekularna? Odvojena od Crkve? Pa može tako što sami sebe, kao članovi župne zajednice, odvojimo od svetoga. A sveto se događa u sakramentima Crkve. Kada nam župa postane administrativna ispostava, ili ured u koji dolazimo po raznovrsne potvrde (sa župnim pečatom, dakako, jer bez pečata se ne računa), onda smo sekularizirali župu. Ona je u tom trenutku postala ispražnjena svoje snage i sadržaja (2. Tim 3,5) svetoga koje u njoj možemo pronaći. Stoga se sasvim mirno može govoriti o sekularnim župama. Kako se usprotiviti tome i postaviti se prema tom trendu? Zahvaljivanjem, odnosno, euharistijom. A euharistija u našem mentalitetu nužno za sobom povlači još jedan, odnosno, dva sakramenta: krštenje i ispovijed. Moramo se spomenuti svojeg krštenja – što ono znači za mene, što znači za druge s kojima skupa sačinjavamo župnu zajednicu? Što to znači da sam ja i moj župnik, i moj biskup, ali i onaj tip koji nije uzoran kršćanin, koji je možda kriminalac ili lažov, što to znači da smo svi mi u jedan krst kršteni? Nismo li onda svi na istoj ravni? Nemamo li isto dostojanstvo djece Božje? Ne sačinjavamo li svi zajedno župnu zajednicu? To je prvo i temeljno pitanje koje trebamo sebi postaviti ako se želimo adekvatno postaviti prema tom trendu. Drugi sakrament je ispovijed. Što to znači? To znači da smo svi u istoj kaši. Svi smo nemoći, grešni i svi potrebujemo milosti Božje. I ja, i moj župnik, i naš biskup, i onaj tip za kojega znam da vara ženu i onda dođe na sv. Misu i čita molitvu vjernika. Svi smo u istom loncu i svi propadamo ako ne tražimo milost. I upravo je to ispovijed – tražiti milost od Gospodina. Priznati se grešnikom i grešniku (ali preko tog grešnika Gospodinu) priznati svoje grijehe. I preko tog grešnika zadobiti milost („…Neka ti po služenju Crkve on udijeli oproštenje i mir, i ja te odriješujem od grijeha tvojih…) kako bismo mogli biti zahvalni. E, ako smo zahvalni na ispovijedi i krštenju koje se odnosi na nas same, onda bismo trebali biti zahvalni i za krštenje i ispovijed drugih grešnika – upravo onih grešnika koji skupa s nama sačinjavaju jednu župnu zajednicu… I eto nam strategije ili načina kako se postaviti prema ovom trendu sekularizacije župnih zajednica. I tada ćemo uistinu početi razumijevati i živjeti župe kao zajednice, a ne kao ustanove ili administrativne ispostave.
Luka: Posljednji su iz niza ekumenskih sabora izdvojile i promjene u govoru o obitelji i braku. Dogmatska konstitucija »Lumen gentium« tako među ostalim progovara o »posebnom daru« supružnika u Božjem narodu. Koliko su muževi i žene danas uopće svjesni vlastita mjesta u crkvenom nauku?
Bruno: Mislim da, načelno i generalno, supružnici uopće nisu svjesni vlastita mjesta u crkvenom nauku, ali ni ove činjenice darovanosti – prvo jedno drugome, a onda i Crkvi, pa posredno i tamo gdje se to još uvijek vrednuje, društvu. Većina mojih prijatelja koji su oženjeni, ne razumijevaju sebe kao dar svojoj ženi. Vjerojatno je tako i kada su u pitanju moje prijateljice koje su u braku. Nismo svjesni ove dimenzije dara. Zašto? Pa zato jer je dar besplatan, a nije vrijedno ono što ne košta. Barem je takva percepcija prosječnog građanina danas, pa čak, nažalost, i prosječnog katolika. Vrijednost se nečega definira novcem koji je potreban kako bi se to nešto posjedovalo. A razumjeti sebe kao (besplatan) dar drugome, umanjuje moju „vrijednost na tržištu“. Pa zato „normalni“ ljudi ni nisu svjesni svojega autentičnog mjesta i posebnosti dara kojega mogu predati drugome. U tom kontekstu su oni koji pristaju na to da budu dar jedno drugome, a onda i Crkvi i društvu, „nenormalni“. Zato „normalni“ ljudi ne žele biti tuđi posjed, ali žele posjedovati druge – tu prvenstveno mislim na mnoge supružnike koji imaju takvu percepciju braka. Ali ujedno ne žele biti ni dar drugome jer je to bezvrijedno. I kako se sad izvući iz ove dvostruke logike koja nas udavljava od autentičnog razumijevanja sebe samoga, braka i obitelji te mjesta i uloge braka i obitelji u nauku Crkve? Mislim da nam je Pavao dao jasne smjernice, samo ih trebamo ponoviti i jasno artikulirati danas u crkveno-javnom prostoru. Prva smjernica se odnosi na logiku posjedovanja. Pavao nam kaže da je on postao sužanj Krista (sužanj = sluga, vlasništvo) koji živi u njemu i po kojem sam Pavao živi (Fil 1,9 i Gal 2,20). Mi moramo postati Kristovo vlasništvu, ne da mi posjedujemo druge, nego da Krist posjeduje nas. Tada možemo biti dar jedni drugima i tada se možemo osloboditi logike posjedovanja. I sam taj čin nas uvodi u logiku dara, darovanosti. Kao što je Krist, koji je Božija svojina, postao dar Božji za nas, i mi možemo, kada postanemo Kristova svojina (a to se događa u krštenju i ispovijedi), postati dar (euharistija) jedni drugima. I tada ćemo postati svjesni vlastita mjesta u Crkvi.
Luka: Važnost slobode naučavanja Crkve osobito je istakla saborska deklaracija »Dignitatis humanae«, koja sve vjernika poziva na upoznavanje, navješćivanje i branjenje Istine, istovremeno ih upozoravajući da izbjegavaju sredstva »protivna evanđeoskomu duhu«. Jesu li se slična »sredstva« uvukla i u naše zajednice?
Bruno: Jesu. Nažalost. Svjedoci smo tome svakodnevno. Ali to ne treba biti ništa čudno ili iznenađujuće. Pa to se događa, ne samo od kada je Crkva ustanovljena kao hijerarhijska institucija, nego od samog trenutka utjelovljenja. Ta sredstva protivna evanđeoskom duhu uvučena su u same temelje kršćanstva. Pogledajte samo prispodobu u kojoj Krist Petra naziva Sotonom (Mt 16,23). Tog prvaka apostolskog i prvoga papu, sam Krist naziva Sotonom, i to upravo u trenutku kada je taj isti Petar posvjedočio autentičan Kristov identitet. A ako sveti Petar nije imun na sredstva protivna evanđeoskom duhu, nitko od nas nije. I koliko se god mi, s pravom, borili protiv tih sredstava koji Crkvi prijete izvan same Crkve, toliko se više moramo boriti protiv tih sredstava unutar Crkve, a maksimalno unutar samih sebe. Svaki puta kada ja pristanem na grijeh (a događa se češće nego sam spreman javno posvjedočiti), dajem tim sredstvima prostora unutar Crkve. Svaki puta kada brat tvoj pogriješi, otvara se i stvara prostor za djelovanje tih sredstava unutar Crkve. Jasno je da se tu trebaju jasno razdvojiti razine odgovornosti i utjecaja – nije isto ako tim sredstvima u Crkvi da prostora jedan krajnje anonimni laik ili kardinal – ali sve to skupa, svaki moj grijeh, otvara prostor sredstvima protivnima evanđelju i ranjava svetu Crkvu koja jest Mistično Tijelo Kristovo. To znači da se borba odvija na više razina – osobnoj, zajedničarskoj, eklezijalnoj ali i društvenoj budući živimo u globaliziranome svijetu koji je do kraja povezan i sve je, tako reći, transparentno i vidljivo. Zato svatko od nas nosi odgovornost za svoja djela – toj odgovornosti je upravo temelj jednako dostojanstvo svakog krštenika, ali različito u svojem mogućem utjecaju na druge što onda povlači različite razine odgovornosti za ono što mislimo, govorimo, činimo ili propuštamo činiti.
Luka: Manje je poznato da je Drugi vatikanski sabor u dekretu »Apostolicam actuositatem« istaknuo i važnost apostolskoga poslanja djece i mladih. O mladima uvelike ovise pokreti Crkve u Hrvata, no na njima se i sve bolnije očituju sve promjene u svijetu oko nas. Što bi roditelje trebalo voditi u kršćanskom odgoju za takav svijet?
Bruno: Mladi i djeca su izvrstan lakmus papir. Na njima se sve vidi i sve je transparentno. Oni nisu dovoljno iskvareni pa da mogu sakriti svoje stvarno stanje. Tu sposobnost stječu, nažalost, s godinama. Zato su djeca i mladi važni. Na njima možemo vidjeti gdje smo pogriješili i što smo napravili krivo. I kao roditelji i kao Crkva. I onda je pitanje nas samih kako se nositi s tom činjenicom – naime s time da ih lako čitamo i postanemo svjesni svojih grešaka. I onda mnogi, podjednako i roditelji i odgovorni u Crkvi, nemaju snage prihvatiti svoje greške, pa kreću u jednu avanturu čiji je cilj nijekanje grešaka i nijekanje realnog stanja u kojem se mladi i djeca nalaze. A stvarnost je važnija od ideje – upozorava nas papa Franjo. Stoga moramo biti, za početak, dovoljno hrabri da prihvatimo svoje greške. Kada samo napravili taj veliki korak, onda nam slijedi još veći, a to je suočavanje s tim greškama – a to znači, ne rad prvenstveno na djeci i mladima, nego rad na samome sebi. Naprosto kako te greške više ne bismo ponavljali. E, onda se tu otvara prostor rasta – uzajamnog, i nas i djece i mladih – i tek tada može Božja milost podržati naš odgoj za svijet koji jest takav kakav jest. Strašan je i opasan. Ali, Fil 4,13.
Luka: Jedan od najvažnijih izraza Sabora jest »ljudska obitelj«. No njezino dobro pastoralna konstitucija »Gaudium et spes« predstavlja neodvojivim od jedinstva »obitelji Božje«. Zašto su župe važne za jedinstvo ljudi u Crkvi i izvan nje?
Bruno: Da. Mislim da u našoj kršćanskoj, katoličkoj svijesti još uvijek nisu dobro sjele te ideje Drugog Vatikanskog Koncila. Te ideje o obiteljima koje su sve obitelji (i onda se može govoriti o krajnjem jedinstvu) ali koje sačinjavaju različiti sastavni elementi ili članovi. Ljudska obitelj je naprosto čovječanstvo kao takvo, i članovi te obitelji su svi ljudi koji su ikada ili koliko god dugo, živjeli. Aktualna ljudska obitelj broji preko osam milijardi članova. Koliko je to bogatstvo. Ali i odgovornost. S druge strane imamo Božju obitelj koja jest jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva. Imamo mi i drugih Božjih obitelji koje su nastale temeljem preljuba – inače mi je slika prijeljuba jedna od dražih u Starom zavjetu. Ali kada u kontekstu kršćanstva govorimo o Božoj obitelji, onda govorimo o Crkvi. Crkva je krvlju vezana uz ljudsku obitelj. Ljudska obitelj, na neki način rađa Crkvu (iz Krvi i Vode) u onome trenutku kada je Duh Božji lebdio nad vodama (i krvlju) i tako posvetio ono što je proizašlo iz ljudske obitelji. Krv je tu slika euharistije (zajedništva i zahvalnosti), a voda je slika krštenja. Mi ne možemo odijeliti te dvije obitelji. Prva (šira) obitelj „rađa“ drugu (užu) koja je tu da posveti i posvećuje prvu. Zato je na neki način župa čitav svijet u malome – sastoji se od ljudske i Božje obitelji određene nekim provizornim teritorijem. Pripadnici Božje obitelji su svi kršteni, a pripadnici ljudske obitelji su oni koji će tek biti kršteni i tako postati članovi župne zajednice (obitelji). Zašto su župe važne je zanimljivo pitanje. Naravno da župe nisu važne u smislu o kojem sam ranije govorio – župe su kao administrativna sjedišta krajnje nevažne. One su važne zbog euharistije i krštenja – zbog zajedništva kojega ta dva sakramenta izgrađuju i uprisutnjuju. U tom smislu nema važnije stvari (ni za Crkvu, ali ni za društvo) od župe, jer tu se događa jedinstvo i zajedništvo – prvo ljudi među sobom, ali kako ti ljudi nisu povezani samo naravnim ili interesno-društvenim svezama, jer župa nije i ne bi smjela biti udruga, stranka ili klub čitatelja, nego su povezani Duhom Svetim što znači da se tu događa jedinstvo i zajedništvo čovjeka i njegovog Boga Stvoritelja i Otkupitelja. A mi ljudi smo nepotpuni bez ova dva jedinstva i zajedništva. Nismo potpuno čovjek (jedinstvo) ali ni osoba (zajedništvo) ako smo sami izolirani jedni od drugih i od Drugoga.
Luka: Dok je općepoznata saborska izjava kako je euharistija izvor i vrhunac kršćanskoga života, rijetko se navodi i njezin odraz u riječima dogmatske konstitucije »Dei Verbum« kako se »smijemo nadati novom poletu duhovnoga života na temelju povećanoga čašćenja Božje riječi«. Kako Sveto pismo udomaćiti u »kućnoj Crkvi«?
Bruno: Da, i ti me sad tu pitaš o Božjoj riječi, a mi još nismo do kraja razumjeli i prihvatili to da je euharistija izvor i vrhunac naših života. Mnogi katolici ne razumiju ovu jasno izraženu istinu. S euharistijom sve počinje (kada je u pitanju život vjernika) i k euharistiji sve vodi. Mi postajemo članovi Crkve krštenjem, ali jedno s Kristom postajemo tek u euharistiji, tek blagujući i zahvaljujući na Žrtvi koju je On podnio za nas. E, kada toga postanemo svjesni i kada to prihvatimo kao svoja polazišta, onda će i sve ostalo sjesti na svoje mjesto. Dogodit će se, da se tako izrazim, transupstancijacija naših života, odnosa s drugim ljudima i odnosa prema samome Kristu i Crkvi. A gdje ćemo tada moći upoznati Krista – upravo u Pismima. Tako da će se novi polet duhovnog života na temelju povećanog čašćenja Božje riječi dogoditi praktički sam od sebe, kao posljedica ispravnog odnosa prema euharistiji. A kućna Crkva postoji tamo gdje postoji zahvalnost i darivanje (euharistija) osoba koje žive u toj kući, odnosno, članova obitelji. A na tom mjestu su onda stvari već na svojem mjestu pa se Pisma po defoltu nalaze udomaćeno u svakom članu obitelji i u središtu te obitelji ili kućne Crkve. A ako se netko sa svojom obitelji još uvijek ne nalazi tamo/tu, onda bih preporučio za početak svjesno i savjesno pohađanje nedjeljne sv. Mise – čitava obitelj zajedno – i na njoj slušanje Božije riječi uz nastojanje na zajedničkoj obiteljskoj i svakodnevenoj molitvi. Ta dva mala koraka su prvi koraci prema udomaćivanju Pisma u kućnoj Crkvi.
Luka: Obitelj je prva škola društvenih krjeposti, no za ostvarenje toga poslanja potrebna joj je pomoć cijeloga društva, ističe saborska deklaracija »Gravissimum educationis«. Gdje župna zajednica može izići u susret svojim obiteljima?
Bruno: Odnos pojedinaca ili pojedinačnih obitelji i župne zajednice je uzajaman. Pojedinci i obitelji izgrađuju, na neki način (sačinjavaju) župnu zajednicu. A župna zajednica osigurava siguran i stabilan prostor rasta i razvoja pojedinca i obitelji. Tako da na neki način obitelji i župa utječu jedno na drugo. I tamo gdje župa uistinu jest zajednica vjernika okupljenih Kristovim Duhom i u njegovo Ime, ovaj odnos postaje krajnje plodonosan. I to se ne vidi samo po pitanju odgoja (u vjeri) mlađih naraštaja – jer tu župa stvarno može mnogo doprinijeti obitelji, nego na svakom području života. Župa tada stvarno postane Mistično Tijelo Kristovo gdje se Glava brine o svakom udu pojedinačno, ali i za čitavo tijelo – da bude zdravo, lijepo, dobro i funkcionalno. Onda takav odnos prožima i župni karitas, i katehezu, a pastoral jednostavno cvate jer ljudi svoju župu doživljavaju upravo – svojom. Možda mali primjer naše župe UBDM Kaštel Lukšić, gdje župa osigurava kateheze za sve dobne skupine djece (do krizme, ovaj iskorak nakon krizme još trebamo napraviti); pruža podršku i potporu brakovima kroz kateheze o teologiji tijela i bračnom zajedništvu; brine o marginaliziranima kroz župni karitas… I vrata župe su otvorena svima tako da se svaki njen član osijeća, to je bar moj dojam, kao dobrodošao i vrijedan član jedne veće i šire obitelji – župne zajednice.
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 