Pogledajte ovaj video izvadak iz humoristične serije “Uvijek je sunčano u Philadelphiji”. Iako se radi o humorističnoj seriji, sami sadržaj ovog video klipa može biti ozbiljan kandidat za stvarnost, za istiniti razgovor, nažalost.
Jako volim loše stvari koje su jako dobro napravljene, pa kao takve (kao moralno loše) ukazuju na ono (moralno) dobro kojemu se postavljaju kao opreka ili čin izrugivanja. Čitav svoj neki svjesni život zamjećujem takve paradokse onih loših stvari koje govore istinu o dobrim stvarima. I češće bih zamjetio da su te (moralno) loše stvari napravljene bolje (stručnije, kvalitetnije) od dobrih stvari. Valjda je takva naravi kreativnosti. Ako joj se maknu granice ona postaje bolja. Ako joj se postavi jasan cilj, usmjerenje i ograničenja, postaje lošija, ograničena. Iako ne mora biti. Možda samo u ovom našem izvrnutom svijetu jest tako.
Razlog ovih zbunjujući riječi je dojam kojega imam posljednjih nekoliko godina, a tiču se „kontroverzi“ oko učiteljstva pape Franje. Pogotovo me „brine“ razumijevanje njegovog načela stvarnosti koja je važnija od ideje. Neko površno čitanje tog načela (koje se inače nalazi u Evangelii gaudium) može izgledati upravo kao ovaj video isječak gore – isječak nečega lošega što je tako dobro napravljeno. Mislim da upravo ovaj video pokazuje kako se ovo načelo (kao i mnoge druge stvari koje papa čini, govori i objavljuje) može jako krivo shvatiti i kao takvo nanijeti neprocjenjivu štetu. Pogledajte video. I primjenite na njega načelo stvarnosti važnije od ideje. Stvarnosti u kojoj se nalazimo, stvarnosti kulture i civilizacije u kojoj živimo. Stavite to i shvatite to kao važnije od ideje. Ideju, nasuprot te i takve stvarnosti, razumite kao ono što bismo trebali biti (idea = ideal). Bog nas voli upravo ovakve kakvi jesmo. On nas je ovakvima napravio. Zašto bismo gledali u nekakvu ideju i išli prema njoj.
Zaključno. Vjerujem da nema nikakvog (teološkog) problema s ovim načelom, kao ni s drugim stvarima koje papa Franjo priča, piše i čini. Ali, postoji ogromni problem da se recepcija toga što papa priča, piše i čini, odvija u jednom kontekstu u kojem je ovaj video istinit, stvarni događaj. Njegov sadržaj jest mjerodavan da procjenjuje stvarnost. Na jednom mjestu don Bosco govori svojima da nije dovoljno ljubiti djecu u oratoriju. Oni to moraju znati (da su ljubljeni). Isto tako, nije dovoljno iznijeti istine vjere svijetu. Svijet mora znati da su to istine vjere. S jedne strane se radi o načinu, a s druge strane o Duhu. To znači da nije dovoljno prenijeti nešto, nego moramo paziti na način na koji to prenosimo i Duh u kojem prenosimo. Meni se čini da i jedna i druga strana bitno ovise o kontekstu. A suvremeni kontekst, naša stvarnost koja je važnija od ideje, je takav kakav je opisan i prikazan u ovom videu. Zato mi se jako upitnim čini način i Duh u kojem papa Franjo prenosi istine vjere – kako ih komunicira u svojem govoru, dokumentima i simboličkim gestama i radnjama. Nadam se da sam u krivu.
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 
Jedan odgovor na “Loše stvari”
[…] Prva činjenica koju treba istaknuti je pastoralna narav i usmjerenje pontifikata pape Franje. Mogli bismo reći da to nije ništa novo, jer se Crkva jasno opredijelila na 2. Vatikanskom saboru za izrazito pastoralni pristup samoj sebi i svijetu u kojem vrši svoje poslanje. To znači da, metodološki, stavljamo dogmatska pitanja po strani kako bismo se usmjerili konkretnim ljudima, društvima i crkvenim zajednicama i situacijama u kojima se ti ljudi nalaze. No, ovakav pristup i usmjerenje, koji je svoga pravoga zagovornika dobio tek i upravo u papi Franji, zbunjuje mnoge ljude, dobre katolike koji pronalaze izazovnim potpuno i do kraja stati iza Pape i svega što on čini i govori. Zašto je tome tako, možete pročitati OVDJE, no, ostaje činjenica da je ova pastoralna usmjerenost Crkve nakon Sabora, u najmanju ruku ambivalentna i da ju se može protumačiti i pozitivno (na čemu papa Franjo inzistira) i negativno (čije su negativne posljedice nastojali ublažiti sv. Ivan Pavao II. i Benedikt XVI.). Tim više što i danas vrijedi pravilo lex orandi – lex credendi – lex vivendi (liturgija – dogma – život, bi bio moj slobodni prijevod), a gdje svjedočimo tomu da se fokusiramo samo na život iz perspektive stvarnosti koja je važnija od ideje. […]
Sviđa mi seSviđa mi se