Evangelizacija: kratki uvod

„Evangelizacija u pravom smislu sastoji se od izričitog navještaja spasenjskih tajni Kristovih i njegove poruke, jer Bog hoće da se svi ljudi spase i da dođu do spoznaje istine.“( Dokumenti 121) Taj pravi smisao svoje ostvarenje pronalazi u misijskim djelatnostima Crkve koje se sastoje od navještanja Božje Riječi uvijek konkretnom čovjeku i njegovoj kulturi, preobražavajući kako pojedinca, tako i dotičnu kulturu. Uže shvaćanje pojma ‘evangelizacija’ se svodi na krštavanje nekrštenih (misije) i propovijedanje (homilije). Prema tome, evangeliziran je svatko tko je primio krštenje, te sluša propovijed, no to je, kako je već rečeno, uže shvaćanje evangelizacije. „Kroz svoje evangelizatorsko poslanje Crkva želi ne samo navijestiti nego djelatno uprisutniti u određenoj povijesnoj situaciji Isusove riječi i djela te tako potaknuti zaživljavanje stvarnih dinamika preobrazbe i oslobođenja u svim dimenzijama ljudskog života u povijesti.“(N. Bižaca) Do/unijeti Evanđelje u centar ljudskog života glavni je smisao evangelizacije.

Evangelizacije nema bez ljudi koji svojim svjedočenjem, življenjem po riječi Božjoj, ostvaruju Božji narod. Kršćansku svakodnevnicu treba prožimati kršćanski mentalitet – ljubav prema čovjeku i prema Bogu. Svjedočanstvo vjernika u zajednici je prvi navještaj vjere koju ispovijedaju, te se taj navještaj mora produbiti, protumačiti sustavnim propovijedanjem, osobnim razgovorima te filozofsko – teološkim raspravama.

Uz pojam evangelizacije veže se i inkulturacija. Pojam i pokret inkulturacije nastao je polovicom prošloga stoljeća kao posljedica potrebe prilagođavanja katoličkog nauka u misijama. „Inkulturacija je teološki pojam koji je utemeljen na vjeri da se Bog objavio čovjeku i stalno se objavljuje, i to tako da ga čovjek može shvatiti i prihvatiti.“(L. Nemet)

Crkva navješta evanđelje ljudima koji nisu upoznali Krista, a preko ljudi evanđelje dospjeva u svakodnevicu mijenjajući tako iz srži kulturu i pojedinca. Navještati evanđelje ne znači samo upoznati ljude s Radosnom vijesti, već preobraziti čovjeka, učiniti ga novim. Stoga su dobri plodovi evangelizacije i inkulturacije nov način života prožet Evanđeljem. Crkva je ta koja evangelizira, a ne biskupi, papa ili obični kršćani. Svi su pozvani odazvati se procesu evangelizacije. Inkulturacija počinje kod običnih vjernika koji svojim (su)životom s ljudima nevjernicima daju primjere kršćanskog načina života. Tomu se priključuju teolozi koji produbljuju sam proces, te na kraju Crkva priznaje ili odbacuje plodove inkulturacije. Svaka inkulturacija, koja želi biti uspješna i donijeti obilje plodova, mora poštovati određene kulturne tekovine i kulturu samu. To poštivanje i priznavanje ipak ne smije priječiti evangelizaciju da loše strane pojedine kulture ne uoči i nakraju odbaci. Kultura kojoj je navještena Božja Riječ ne gubi ništa, a puno dobija. U tradicionalnim kulturama, sačuvane vrednote su polazišta za inkulturaciju vjere kojom evanđelje prožima kulturu, te je dovodi do potpunog razvoja.  „Misionari evanđelja donose Krista kulturama kao apsolutnu novost i neprestano nadilaze granice svake kulture“.( Dokumenti 121)

Cijeli proces evangelizacije i inkulturacije treba biti otvoren poticajima Duha Svetoga od kojeg crpi snagu i koji je glavni činitelj u evangelizaciji. Evangelizacija također mora biti ukorjenjena u molitvi cijeloga Božijeg puka, jer je i sam Isus molio za jedinstvo svih ljudi.

„Sve što smo upravo rekli mogli bismo ovako sažeti: važno je da se evangelizira kultura i kulture čovjeka, ali ne dekorativno, površinski lakirano, nego životno do samih korijena, u bogatom i širokom smislu što ga ti izrazi imaju u Gaudium et spes, polazeći uvijek od osobe i vraćajući se uvijek k odnosima među osobama i odnosu s Bogom.“( Evangelii nuntiandi)