Postoji jedna Platonova slika koja mi se čini iznimno prikladnom za razumijevanje velikoga zaokreta koji se u katoličkom promišljanju o spasenju, ekumenizmu i međureligijskom dijalogu dogodio tijekom Drugoga vatikanskog sabora. Riječ je, naravno, o alegoriji špilje. O ljudima koji su od rođenja okovani u dubini špilje okrenuti prema zidu na kojemu vide samo sjene predmeta koji se nalaze iza njih. Oni svoje iskustvo stvarnosti temelje na onome što vide i čuju, a ono što vide i čuju za njih postaje cijeli svijet. Ako tu sliku prevedemo u jezik suvremenoga odnosa prema vjeri, mogli bismo u prvoj prostoriji špilje prepoznati ateistički svijet, odnosno, ljude koji promatraju sjene stvarnosti i nastoje ih objasniti vlastitim razumom, pa čak i znanstvenom metodom, uvjereni da im za objašnjenje svijeta nije potrebna hipoteza Boga. Njihov svijet je jednostavan, jednodimenzionalan (ma koliko njihova znanost bila kompleksna) i plošan. Nema dubine, nema mističnoga, nema neizrecivoga. Samo ono što je predočeno i opisano matematičkim formulama. Samo ono što je dostupno znanstvenoj metodi koja ne računa s onime što ne može izvagati, izmjeriti ili ponoviti u eksperimentu kako bi dobila potvrdu ili negaciju svoje radne hipoteze koja, naravno, isključuje sve nadnaravno. I tu problem nije u samoj znanosti, jer istina koju znanost spoznaje ne može protusloviti istini koju Bog objavljuje, nego u tome što se znanstveno objašnjenje procesa ponekad pretvara u cjelovito objašnjenje cjelovite stvarnosti. Čovjek tada vidi sjene, opisuje njihove pravilnosti i zakonitosti, ali ne postavlja više pitanje izvora svjetla. Sjene su sve što postoji, jer nam metoda ne dopušta uopće hipotezu svjetlosti i njenog izvora. U takvom svijetu ipak nisu svi ljudi jednaki, tj. nemaju svi jednak odnos prema sjenama. Neki se pitaju od kuda dolaze i zašto prolaze te sjene na zidu kojega cijeli život gledaju. Ali postoje i oni ljudi koji su se zadovoljili svojim stečenim znanjem i perspektivom sjenovitog svijeta jer je predvidljiv, miran i plošan – ne zahtijeva od njih nemir i potragu za nečim stvarnim. Postoje tako ljudi koji Boga svjesno odbacuju i zadovoljavaju se samo sjenama, ali postoje i oni koji iskreno traže istinu, koji se iskreno piraju je li to sve što život nudi, ljudi koji ne uspijevaju doći do spoznaje Boga kojega možda iskreno traže ne znajući da traže Njega, ali istodobno nastoje živjeti prema glasu savjesti kojega svaki čovjek pronalazi u dubini svojeg bića. Naravno, mnogi – jer uopće apriori odbacuju mogućnost dubine u svojem svijetu u svojem biću – nikada ne zastanu, utišaju se kako bi mogli čuti taj gotovo sramežljivi ali postojani glas unutar svojeg bića. A upravo je savjest u kršćanskom razumijevanju ono mjesto u čovjeku na kojemu se može prepoznati trag Božjega zakona, budući da upravo savjest čovjeku govori što je dobro koje treba činiti, upozorava ga na zlo koje treba izbjegavati i nakon počinjenoga zla rađa osjećaj krivnje. Takav čovjek možda nije sposoban imenovati Onoga čiji glas čuje, ali to još ne znači da je taj glas prestao govoriti. Upravo će ovdje Drugi vatikanski sabor napraviti važan korak jer neće više promatrati samo činjenicu da čovjek nije izvan vidljive pripadnosti Crkvi, nego će pitati što se u njemu samome događa, što traži, čemu se nada, prema čemu usmjerava svoj život i kako odgovara na istinu koju mu je moguće spoznati. Lumen gentium zato govori o onima koji bez vlastite krivnje ne poznaju Evanđelje i Crkvu, a ipak iskreno traže Boga i nastoje vršiti njegovu volju kako je spoznaju kroz zahtjeve savjesti. Manjina, moramo priznati, ali ipak vjerujem da takvi ljudi postoje.
No Platonova špilja ne završava na zidu i sjenama. Iza okovanih ljudi postoji druga prostorija, a u njoj ljudi koji nose predmete ispred vatre, tako da njihove sjene padaju na zid koji promatraju oni prvi. U ovoj analogiji upravo tu možemo smjestiti religioznoga čovjeka koji je spoznao da stvarnost nadilazi ono što se neposredno vidi, čuje i mjeri. On više ne živi samo među sjenama, nego je otkrio oganj iz kojega dolazi svjetlo koje ih omogućuje i stvarne predmete koji uzrokuju sjene na zidu. Tu se mogu naći ljudi različitih religijskih tradicija, monoteisti, ali u određenom smislu i politeisti, jer pitanje koje me ovdje zanima nije još punina objave, nego činjenica da je čovjek sposoban doći do spoznaje Stvoritelja i usmjeriti svoj život prema transcendentnom temeljem svojih naravnih, racionalnih sposobnosti. Prirodnim svjetlom razuma svaki čovjek može doći do utemeljenog i opravdanog uvjerenja da Bog postoji. Čovjek je po svojoj prirodi religiozno biće, a religija je – kako je i sam Dennett više puta govorio – prirodna pojava. Ovaj svijet ljudi koji su u ovoj drugoj prostoriji je već svijet religiozne (naravne) spoznaje, ali još nije svijet punine. Oni znaju da postoji izvor stvarnosti, ali još ne vide Sunce, nego su očarani ognjem koji im omogućuje vidjeti u špilji. Ovo je svijet, kako sam ranije rekao, svijet religioznoga čovjeka, neovisno je li njegova religija prirodna (naravna, animistička) ili je ipak utemeljena na kakvoj-takvoj objavi ili objavama kakve imamo u monoteističkim religijama knjige ili politeističkim religijama Istoka. Ovi ljudi prepoznaju Stvoritelja preko stvorene stvarnosti, priznaju svoj svijet stvorenim i klanjaju se ognju koji omogućuje izvor jedne dublje spoznaje koja izmiče znanstvenoj metodi. No, oni još nisu dionici punine jer su ograničeni špiljom koja ih okružuje. Zato nam Platonova špilja pruža i treću razinu svijeta, onoga svijeta izvan špilje koji nije ograničen ljudskim sposobnostima i prirodom, a koji predstavlja puninu objave u smislu ovoga teksta i njegove namjere da prikaže zaokret u katoličkom razumijevanju odnosa prema drugim religijama. Ta treća razina svijeta se odnosi na kršćanstvo. I u tom svijetu imamo slobodne ljude koji žive u slobodi djece Božje, jer svi koji su kršteni u Krista, novo su stvorenje i postaju djeca Božja. Radi se o ontološkoj razlici naspram ljudi koji su i dalje ograničeni i zatočeni u špilji. Ti ljudi (kršćani) žive na danjem svjetlu koje obasjava čitav njihov život i čini sve transparentnim. No, i među njima ima blagih razlika, jer, dok jedni još uvijek nisu podigli svoje oči kako bi izravno gledali u Krista prisutna i nazočna posred njihovog svijeta, jer Ga gledaju posredno preko odraza vode krštenja ali nisu podignute glave da ga vide i prepoznaju u sakramentima (nadasve euharistije koja je Krist sam nazočan i prisutan u svijetu), drugi uživaju u Njegovoj blizini i izravnom pogledu. Naravno, ovdje govorim o razlici između protestanata (koji su sami među sobom jedna heterogena skupina i ima ih koji su bliže i koji su dalje od podizanja pogleda) i katolika i pravoslavnih koji imaju puninu Crkve i sakramenata, iako zbog različitog razumijevanja uloge (čast ili jurisdikcija) Petrovog nasljednika još uvijek nisu potpuno jedno. U ovoj slici i razumijevanju Platonove špilje i ove treće razine stvarnosti, Sunce je Krist. On nije samo još jedna informacija o Bogu, još jedan predmet religijskoga znanja niti samo najviši stupanj moralnosti, nego je punina Božje objave i mjesto u kojemu čovjek konačno razumije ono prema čemu su ga vodili svi prethodni tragovi. Kršćanin zato nije čovjek koji je jednostavno dobio još jednu religijsku interpretaciju svijeta, nego čovjek koji je po vjeri uveden u novi odnos s Kristom, a po krštenju preporođen kao novo stvorenje. Tu se onda može razumjeti i razlika između punine Katoličke Crkve i drugih kršćanskih zajednica. Neki kršćani gledaju prema Kristu neposredno, ali kroz određeni odraz njegove punine; drugi, osobito Crkve Istoka, čuvaju iznimno snažnu sakramentalnu i apostolsku stvarnost, premda nisu u punom zajedništvu s Rimskom Crkvom. Katolička tvrdnja stoga nije da izvan nje ne postoji nikakva istina, nikakva milost ili nikakav odnos s Kristom. Naprotiv, sam Koncil govori o stvarnim elementima posvećenja i istine koji postoje izvan vidljive strukture Katoličke Crkve. Ali istodobno ostaje tvrdnja da punina Crkve Kristove, u smislu svih elemenata koje je Krist ustanovio, postoji samo u Katoličkoj Crkvi.
I upravo tu dolazimo do pravoga zaokreta Drugoga vatikanskog sabora. Zaokret nije u tome da je Crkva odjednom napustila tvrdnju da je Krist jedini Spasitelj ili da je Crkva njegovo tijelo i jedino sredstvo spasenja, nego u tome što je počela drukčije gledati početnu situaciju čovjeka koji se nalazi izvan njezinih vidljivih granica. Mogli bismo reći da su saborski oci, u ovoj našoj slici, ponovno pogledali prema početku Platonove špilje i postavili pitanje koje se odnosi na prvu prostoriju u špilji, a koje se pita što ako i u špilji postoji nešto što čovjeka može pokrenuti prema izlasku? Što ako sjene nisu samo prepreka nego mogu, u određenom smislu, postati početak pitanja i potrage? Što ako savjest, potraga za istinom, razum, znanstvena spoznaja, religiozno iskustvo i iskrena potraga za Bogom nisu sami po sebi punina, ali mogu predstavljati stvarne tragove koji čovjeka vode prema njoj? Koji ga vode prema izlazu iz špilje, na danje svjetlo. To je upravo ono što Lumen gentium prepoznaje kada govori da ono dobro i istinito što se nalazi među onima koji još nisu došli do izričite spoznaje Boga može biti shvaćeno kao priprava za Evanđelje. I tu se zapravo događa temeljna promjena perspektive. Umjesto da se najprije gleda na ono što čovjek nema, počinje se gledati na ono što je u njemu već prisutno kao trag istine koji ga može potaknuti na put izlaska. Umjesto da se špilja promatra samo kao prostor zablude, pita se može li u njoj postojati nešto što čovjeka vodi prema svjetlu. To, međutim, nikako ne znači da su sve religije jednake, da je svaka istina jednako vrijedna ili da je Krist samo jedna od mogućih manifestacija Boga. Naprotiv, Nostra aetate izrijekom potvrđuje da Crkva u drugim religijama prepoznaje određena dobra, duhovne i moralne vrijednosti, ali istodobno ispovijeda Krista kao jedini put, istinu i život, u kojemu čovjek nalazi puninu religioznoga života. Isto tako, Dignitatis humanae polazi od toga da čovjek ima dužnost tražiti istinu, osobito religijsku istinu (puninu koje pronalazi jedinu u Katoličkoj crkvi), i da je treba tražiti slobodno, kroz poučavanje, komunikaciju i dijalog, bez prisile. Zato ekumenizam i međureligijski dijalog nakon Koncila ne znače napuštanje istine, nego drukčiji način njezina svjedočenja. Crkva ulazi u razgovor s onima koji se nalaze u različitim prostorima špilje zato što vjeruje da je svaka istina, ukoliko je istina, od Boga i da istina istini ne može protusloviti. Punina je i dalje izvan špilje, Sunce je i dalje Krist, a Crkva je i dalje jedino mjesto u kojemu se nalazi punina sredstava spasenja. Ali sada Crkva bolje vidi i one putove kojima čovjek, možda i nesvjestan njihova konačnog izvora, može biti vođen prema tom Suncu. I upravo zato dogma „izvan Crkve nema spasenja“ ne treba biti shvaćena kao zid koji zatvara pogled prema onima izvan Crkve, nego kao tvrdnja da se svako spasenje, bilo ono čovjeku poznato ili nepoznato, događa po Kristu i u odnosu prema njegovoj Crkvi. Čovjek koji je još u špilji možda ne vidi Sunce, ali pitanje je što će učiniti kada se pred njim otvori put prema izlazu. Tu počinje evangelizacija, tu počinje dijalog i tu počinje ono što je možda najdublji doprinos Drugoga vatikanskog sabora, odnosno ovaj zaokret koji traži prepoznavanje tragova istine u čovjeku koji još nije vidio puninu, ne zato da bismo puninu relativizirali, nego upravo zato da bismo razumjeli kojim putem čovjeka do nje možemo dovesti. Zaokret koji prestaje govoriti anatema sit (prokleti, isključeni su…) i počinje govoriti o tome da sunčeva svjetlost (Krist i njegova Crkva) prodire do najudaljenijih kutova špilje i ništa joj ne može ostati skriveno. Jer i tamo gdje ta svjetlost jedva dopire, ona ipak jest prisutna (kao savjest) i kao takva može potaknuti čovjeka na izlazak. Onda je na tom čovjeku i nama (Crkvi) da se odvaži na avanturu izlaska i da se odvažimo na pruženu ruku kako bismo čovjeka izvukli na danje svjetlo. Uistinu izvan Crkve nema spasenja, jer spasenje je Krist čija svjetlost prosvjetljuje svakog čovjeka (Iv 1,9).
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 