Često mi se događa, posljednjih nekoliko godina, da me mnogi ljudi krivo razumiju, da me krivo i nepravedno optuže da sam ovakav ili onakav, pa i da me mnogi ogovaraju, omalovažavaju i ne poštuju. I to ne samo oni koji me ne poznaju, nego i oni koji su mi bliski – koje mogu nazvati stvarnim prijateljima – pa sve do vlastite krvi.
U takvim situacijama uglavnom ostanem miran i s osmjehom na licu prihvatim krivo razumijevanje, nepravednu optužbu, nekakvu laž, omalovažavanje i izraz nepoštovanja. Rijetko reagiram na prvu. Pustim da se film odvrti do kraja, ako treba. A onda, ako bude prilike, vremena i volje s druge strane, u miru i primjereno, razgovaram s tom osobom i uglavnom rezultat bude pomirujući. Samo jedan primjer. Prije nekog vremena sam bio u jednom krugu katoličkih obitelji okupljenih oko jednog svećenika koji se pastoralno skrbio za tu zajednicu. Razgovarali smo o svemu i svačemu, te je tih par dana bilo stvarno odlično ispunjeno smislenim razgovorima, razmjenom iskustava i uzajamnog podržavanja. No, onda je došla tema obiteljske molitve, s posebnim naglaskom o pitanju treba li djecu tjerati da mole s roditeljima. Svatko je iznosio svoje iskustvo, svoje mišljenje i svoje stavove. Ja sam rekao da naša djeca uopće nemaju izbora. Moliti se mora. U crkvu se ići mora. I tako neke ostale stvari koje jednostavno nisu opcionalne. Nakon kratke rasprave i plodne razmjene, zaključio je taj svećenik da sam ja obiteljski nasilnik. Jer tjeram djecu da mole svaki dan obiteljsku krunicu. Gospinu. S time se većina složila. I ja sam to prihvatio kao takvo. Nije mi smetalo njegovo i njihovo mišljenje.
No, u tom procesu – kao i u nešto recentnijim događajima o kojima ovdje nema smisla pisati – shvatio sam da je to sve skupa povrijedilo moju obitelj, moju suprugu i djecu. Oni su patili jer je moj ugled i reputacija bila deklarirana nasilničkom. I nije tu njima bio problem zbog toga što će netko reći ili misliti – jer nisu uopće takvi, nego im je bio problem taj što ja pristajem na takvu vrstu etikete i poniženja. Jer sam ja njima muž i otac. Onda su oni počeli ulaziti u rasprave (žučne i s povišenim tonovima) kako bi zaštitili moj ugled. I stvarno im hvala na tome. Govori to mnogo o njima. No, to nije poanta priče. Poanta priče ima mnogo više veze s ekskomunikacijom Bratstva SSPX, jer upravo čitam propovijed Davida Pagliaranija s obreda posvećenja novih biskupa. Tamo, u jednom dijelu propovijedi, Generalni poglavar Bratstva govori da uočavaju poniženja Svetog oca, a preko njega i čitave Crkve. Uočavate sada paralelu i analogiju s mojim „slučajem“?
U svojem opravdanju ovog shizmatičkog čina, Bratstvo jednostavno postupa kao vjerna žena ili odana djeca svojega oca. Oni žele zaštiti ugled i reputaciju Pape i Crkve. Vide što se događa i kako svijet – polako ali ustrajno – rastače Nauk sve do gotovo neprepoznatljivosti. Žele reći nešto, dignuti svoj glas i obraniti čast svojega Oca i svoje Majke. Žele sačuvati i obraniti ugled, reputaciju i čast Nauka i Tradicije. Pape. Crkve. I zato ih potpuno razumijem, kao što sam razumio i svoju ženu i djecu u ovoj epizodi koju sam ovdje podijelio sa svima vama. Ali ih zato i ne podržavam, kao što sam to nastojao objasniti i svojoj ženi i djeci.
Ako sam ja tu bio prisutan, i ako sam odlučio (ne)reagirati na uvrede i etiketiranja – onda postoji razlog. A taj razlog su moja žena i djeca shvatili i prihvatili tek nakon našeg razgovora. Ipak, ova epizoda je pokazala – kao što je to i mogući slučaj s Bratstvom SSPX naspram Pape i Crkve – da me moja žena i djeca vole i da ne žele da se o meni ružno govori. No, pokazala je i da moja žena i djeca misle da sam slab. Jer se samo slabić povlači nasuprot nasilnika koji te nepravedno etiketira. Samo se slabić ne suprotstavlja nasilničkom ponašanju, nego se povlači i ne uzvraća udarac. U većini slučajeva ovo je puna istina. No ne sasvim i ne u potpuno svim slučajevima. Nekada, kada čovjek ima dovoljno utakmica u nogama, jednostavno shvatiš da ne možeš ispravljati krive drine kod drugih ljudi. Prihvatiš ih kao takve i zavoliš ih – iako ti čine, objektivno, štetu. Okreneš drugi obraz. Ponudiš i donju haljinu. Propješačiš dodatni kilometar s njima. Jer u tom se postupku onda otvara prilika za razgovor. Taj kilometar bude duži ako tijekom putovanja vlada neugodna šutnja. Pa je onda upravo takav pristup ovakvim situacijama izvrsna prilika da se nešto kaže. Mirne glave. Promišljeno i bez emocionalnog uloga. Tada shvatiš da se na vatru ne dodaje ulje. Mislim da je to neka životna mudrost koju kao mlađi nisam imao. Jer se i sam sjećam trenutka kada je moj otac bio ponižen, i nije mi bilo jasno zašto pristaje na to i zašto ne uzvrati. Sada mi je jasno. Potpuno jasno. I zato sada ni sam ne uzvraćam, nego prihvaćam.
No, i to nekada nije opravdano – jer se ne tiče samo mene, nego se tiče nas (u ovom slučaju i moje žene i djece). Zato je potrebno – bilo nakon nekog vremena, bilo odmah – iskomunicirati razloge nedjelovanja. Jer stvarno možeš ispati slabić i papak. Onaj koji zažmiri na nasilno ponašanje i jednostavno pobjegne. Ja nisam bježao – i to su razumjeli svi u tom trenutku. Samo sam odlučio ne djelovati uvredom (ili opravdanjem) na uvredu. Jer sada razumijem svojeg oca kojega sam, mogu to reći, tada – sa svojih 16tak godina – mrzio jer nije tražio pravdu za sebe i druge (mene uključujući). Sada, u ovim godinama (a toliko je otprilike i on imao kada se to dogodilo) bih isto tako reagirao. Ne bih.
I to ne znači da sam slab, ili da sam kukavica. Volim si utvarati da to znači da sam mudar i razuman. Da to znači da sam jak, jer me nečije mišljenje ne može poljuljati ili umanjiti moju vrijednost. To su shvatili tada i moja žena i djeca.
Možda to shvate i ovi u Bratstvu SSPX? Možda shvate da je Papa toliko snažan da ga svijet ne može uzdrmati. Da mu ništa ne znači mišljenje svijeta, ili etikete koje mu svijet nabija na čelo. Možda shvate da vrata paklena neće nadvladati Crkvu. Kristovu zaručnicu. Da se i Crkva i Papa mogu sami obraniti – sebe i svoju čast i ugled, svoju reputaciju. Da možda postoji razlog zašto i Bog dopušta ovo što se događa – iste stvari zbog kojih Bratstvo nije sretno s Crkvom i Papom, su stvari zbog kojih ni sam nisam sretan s Crkvom i Papom. Ali vjerujem da postoji razlog. Vjerujem da su i Papa i Crkva toliko snažni da im ovo ništa ne šteti. Ali me boli vidjeti i Papu i Crkvu ovakvu. Razdire me – kao što je mišljenje drugih ljudi da im je otac obiteljski nasilnik, razdiralo i moju ženu i moju djecu (jer ih je to činilo žrtvama nasilja – u očima drugih) – ali ipak odlučujem ne djelovati.
Pitanje je samo računa li Papa i Crkva na to kako izgledaju u očima svoje djece. Vjerujem da računa. I moramo pristati na ovo vrijeme krize (prijelomno vrijeme koje trebamo pretrpjeti kako bismo mogli donijeti odluku) kako bismo bili poučeni od strane Crkve i Pape, da nam objasne razloge svojeg ne postupanja (prema suvremenim hereticima kojih iz dana u dan ima sve više i više). Stoga se nadam i vjerujem da će uskoro početi plodan dijalog Pape s Bratstvom, i da će u tom obiteljskom razgovoru Bratstvo shvatiti neke stvari i razloge, ali i da će ojačati svoju vjeru i povjerenje u Svetoga oca, Crkvu i samoga Boga, u konačnici. Otajstvo je to veliko. I ja smjeram na Krista i na Crkvu. Nek nam se Bog svima smiluje.
Maranatha!
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 