Kao razočaranome Hajdukovcu, još uvijek mi se u primozgu s vremena na vrijeme ukaže melodija i stih jedne od najzanimljivijih navijačkih pjesama. Govori o bidnome Stipi koje doša pivat, a ne da bi se tuka. No, Stipin problem je bio taj da nikako nije mogao pogoditi svoj outfit da bude u skladu s tribinom za koju je u švercera kupio kartu. Prvi puta je došao, kao i svaki iskreni navijač Hajduka, sav u bilo, ali mu je švercer prodao kartu za jug – oko njega modro gledalište cijelo. Dogodi se. Zato se Stipe pripremio drugi puta i došao na Polju u plavoj majici. Otišao istome šverceru, jer koja je vjerojatnost da mu drugi put proda krivu kartu, kartu za krivu tribinu. Šta je sigurno, sigurno. No, nije pomoglo. Oko njega cijelo gledalište bijelo. Tako da je bidan Stipe, ni kriv ni dužan, dvaput popio dobre batine (on je bio jedan, njih je bilo trista…ubiše Stipu…).
Da nije komično, bilo bi tragično, ali je komično jer je fiktivno. A da imamo situaciju u kojoj ovakav scenariji nije fiktivan nego stvaran, onda bi stvarno bilo tragično. Jer nam ova pjesma pokazuje kako je važno i vrijedno biti usklađen – u izvanjskoj pojavnosti – s onime gdje si i tko si. Možda bi netko kreativniji od mene – kume, tu mislim na tebe – mogao opjevati dvojicu Mata koji su posljednjih tjedan ili nešto više dana, blago uzburkali konzervativno-katoličku scenu u Hrvatskoj. Naravno, riječ je o jednom biskupu koji nas, čini se, više ne može iznenaditi sa bojom svojega dresa (ili s kartom koju je nabavio u švercera?), i – s druge strane – jednom PR konzultantu, politički komentator, kolumnist i konzervativni aktivist te desničarskoj vedeti (♥). Da, sve to skupa u jednoj osobi. I upravo je jedna njegova kolumna u Večernjem listu, a u kojoj se osvrće – i to komunikacijski i sadržajno sasvim adekvatno – na biskupa, svojeg imenjaka, bila povod blagog komešanja. Jer su odmah skočili dežurni teolozi, i nazovi teolozi, oplesti po Mati laiku koji ne zna što govori. Pa on je komunikacijski stručnjak koji surađuje s omraženim i opskurnim političarima – sigurno je njegova motivacija upravo politikantske naravi. Pa kako može jedan takav (neupućen) laik prozivati „nadbiskupa Katoličke Crkve ni manje ni više za manjak vjere!?“ u nevjerici će uskliknuti kolega Marko. Mate, Mate!
Samo sažeto i kratko – o čemu se tu radi:
Biskup Mate, već dugi niz omiljen biskup Crkve u hrvatskim lijevo-mainstream medijima, izjavi da je kršćanstvo samo jedna od (vrijednosnih) ponuda u sekularnom svijetu – što je sasvim točno i neupitno – te da sintagma Hrvat-Katolik nije baš poželjna ni za Domovinu ni za Crkvu, što je isto u potpunosti točno (pa nismo Srbi), i u konačnici da se prava društvena promjena događa prvenstveno osobnim obraćenjem Hrvata-Katolika, jer i dalje vrijedi ona patristička: oprosti mi Bože, jer sam Hrvat.
Onda je desničarska vedeta (♥) Mijić, već dugi niz PR savjetnik i politički komentator ognjištarskih nazora i neupućeni laik, napisao kolumnu u kojoj je gotovo heretično blago i s razumijevanjem naveo šahovske poteze koji biskupa pokazuju kao socijalnog radnika željnog političke karijere (a kada se to dogodi, možda budu i surađivali? Nikad ne reci nikad!). U toj je kolumni istaknuo prostu teološku činjenicu da kršćanstvo nije samo jedna od (vrijednosnih) ponuda – nego je jedina prava, ispravna ponuda – te dodatno činjenicu da je upravo katolička vjera sačuvala Domovinu i nacionalni identitet (jer upravo zato nismo Srbi), i u konačnici je naglasio da se prava društvena promjena događa promjenom javnog mnijenja koje se onda reflektira na izborima (čovjek je profi tu, i zna o čemu govori).
I na kraju su jedan teolog i jedan nazovi teolog opleli po neupućenom laiku koji mrzi slobodu (facepalm ikona, jer ne znam kako drugačije komentirati opis MM kao osobe koja mrzi slobodu) i ne razumije Nauk Crkve jer nikada nije pročitao niti jednu encikliku ili bilo koji dokument Drugog vatikanskog koncila, pa su mu stručno i ručno održali predavanje kako biskup Katoličke crkve jest katolik, jer to potvrđuju drugi, sada pokojni, katolici teolozi i sociolozi.
Na sve je to, u stvari na samu kolumnu neupućenog laika MM-a, reagirao biskup Mate citirajući Magnifica humanitas kako bi ukazao na žalosnu činjenicu zaborava Drugoga vatikanskog sabora.
I što sad? Treba snimiti navijačku pjesmu! Jer očigledno postoje navijači koji drukaju za jednoga, a protiv drugoga, i za drugoga, a protiv prvoga Mate. Mate, Mate.
A je li moguće reći da su oba u pravu? Pa jest, jer sam upravo to ranije rekao. I što onda to znači za ovu situaciju? Pa znači, rekao bih, da smo kao društvo podijeljeni na sjever i jug, na bijele i plave. Tko od toga profitira? Šverceri. Tko izvlači deblji kraj? Mate. Koji Mate? Pa oba. Ali na različite načine. Prvi Mate (biskup) više ne zna na koju tribinu doći – u stvari, on zna, ali se zbuni, pa onda izgleda nekoherentan i nejasan. Da ne pišem ono što sam već napisao, ovdje prenosim svoj raniji tekst koji objašnjava problem biskupa Mate i tribine na kojima se zatekne u krivome dresu:
Problemi s biskupom nastaju zbog činjenice da nije svaki biskup otok za sebe. Njegovo poslanje i služba se ne vrši u zrakopraznom prostoru, nego u prostoru ispunjenom vjerom onih koji vjeruju i nevjerom onih koji ne vjeruju. Ponekad mi se čini da biskup toga ne bude svjestan, pa mu se češće dogodi da propovijeda o njihovoj nevjeri, a govori homiliju ljudima – vjernicima – koji s njime su-slave Euharistiju. S druge strane govori o vjeri u raznim intervjuima, a obraća se ljudima koji ne vjeruju i koji ga ne mogu razumjeti u hermeneutičkom ključu ortodoksne a zrele vjere.
Drugi Mate, neupućeni laik i desničarska vedeta (♥), zna na koju tribinu dolazi (ne radi se o Hajduku nego o KK Zadru) i koju boju dresa oblači na dan utakmice (Mate, oprosti mi ali ne znam koja je boja Tornada, a ne da mi se googlati sada), ali možda tu i tamo zaboravi na nešto što bih nazvao pravovjernom pretpostavkom. I sam imam problema s time (pravovjernom pretpostavkom), jer kada čitam intervjue ili čak nekada (protekli pontifikat je bio pravo vježbalište) službene crkvene dokumente visokih i najviših prelata, često pretpostavim krivovjerje, herezu ili otpad od vjere. Ne pretpostavim ortodoksiju. Pravovjerje. Stoga sam se trebao učiti i trenirati da budem barem malo bolji, blagonaklon, u dobroj vjeri pristupati nečemu što dolazi iz Crkve, a može se protumačiti ovako ili onako. Možda je bolje pretpostaviti pravovjerje pa protumačiti to ovako, radije, nego onako.
Sve u svemu, zadnjih godina uviđam da je to možda i najveći problem Crkve naših dana. Toliko je tih nejasnih i zbunjujućih poruka preko intervjua, službenih dokumenata, katastrofalnih nedjeljnih propovijedi, pastoralne inertnosti i katehetske indiferentnosti da smo jednostavno zaboravili da je Crkva u svojim temeljima pravovjerna. Da je Kristova. I da ju vrata pakla neće nadvladati. Ispili smo pelin i žuč, a na dnu je ostao med. Čaša nam je zato sada poluprazna. Ništa ne valja. Nigdje nema istine, nigdje nema vjere. I ne može nas nitko kriviti. Pijemo već desetljeće i kusur taj gorki pelin i tu žuč s kojom se naslađuje osuđeni svijet – uživa u tome. Nama je to grozno. Ne vidimo svjetlo na kraju tunela, jer ne vidimo kraj tunela. Umorili smo se. Trku nismo završili, a snažno se čuvamo vjere. Da ju ne bismo izgubili. A čeka nas med. Samo trebamo nastaviti piti. Postaviti pretpostavku pravovjerja i skočiti u čašu.
Znam da je teško, ali drugog puta nema.
I za kraj, samo kratko objašnjenje što mislim pod pretpostavkom pravovjernosti? Pa i biskup Mate, kao i teolog Marko i nazovi teolog neDrago, svi oni inzistiraju na Drugom vatikanskom koncilu kao utemeljujućem događaju suvremenog kršćanstva (katoličanstva). I on to i jest. Ali mi se čini da i oni zanemaruju pretpostavku pravovjernosti tog Koncila, pa se samo kače na uživanje svijeta izvan Crkve kojemu je Crkva pozvana služiti (a svijet uživa u grijehu, pa ako idemo služiti tom i takvom svijetu, onda podržavamo njihovo uživanje u grijehu). Jer moramo postati ponovno relevantni, moramo (se) (do)dvoriti svijet(u) kako bismo mogli i mi uživati u medu koji nas u ovoj polupraznoj čaši čeka na njenome dnu. A dna nikada.
„Vjerujemo da ta jedina prava religija postoji u katoličkoj i apostolskoj Crkvi, kojoj je Gospodin Isus povjerio zadaću da je raširi među sve ljude“ – vjerovali ili ne, ovo je KLJUČ za razumijevanje Drugog vatikanskog koncila i svih dokumenata i pastoralne promjene koja je na Koncilu nastupila. BRAVA se nalazi samo dvije rečenice nakon ove rečenice u prvom broju deklaracije Dignitatis humanae o slobodi vjerovanja, a ona glasi: „A svi su ljudi dužni tragati za istinom – osobito u onom što se odnosi na Boga i na njegovu Crkvu – te je, pošto je upoznaju, prihvate i ostanu joj vjerni.“ Problem je što ova brava uglavnom više ne postoji, jer gotovo sve ljude ne zanima nikakva dužnost. Oni samo hoće prava i slobodu. Nisu oni dužni nikome, jer su sami svoj pakao (nisu to drugi, kako je ateist Sartre umišljao) i svoja osuda. Problem je što, neki od nas još uvijek guramo ključ u nepostojeću bravu, a od brave koja više ne postoji stvaramo vrata koja ne vode u ovčinjak. Time postajemo najamnici koji ulaze, doduše, kroz vrata, ali jer ta vrata više nemaju bravu koju naš ključ otvara, ona ne vode u ovčinjak. Vrata vode u pustinju i mi postajemo stota ovca. Izgubljeni.
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 