Objavljena je prva socijalna enciklika. Objavio ju je papa Lav. Danas. Na današnji dan. Prije 135 godina. Objavio ju je papa Lav 13. Govori o novim stvarima. Danas s nestrpljenjem iščekujemo prvu socijalnu encikliku koja bi se, prema mnogim najavama, trebala baviti novijim stvarima. Objavit će ju papa Lav 14. Stoga je i dostojno i pravedno, a ujedno i pravo i spasonosno, da složim ovaj tekst u kojem donosim sadržajnu analizu enciklike o novim stvarima (Rerum novarum) kako bih pripremio teren za razumijevanje enciklike o novijim stvarima (neki kažu da će nositi naziv Magnifica humanitas), odnosno, kako bih njen sadržaj (sadržaj RN) pokušao prevesti i prilagoditi suvremenom kontekstu – veličanstvenom čovještvu. Pa krenimo.
Tako se odmah moram osvrnuti na prvu rečenicu enciklike, jer mi se čini da se ona sasvim jednostavno može samo prepisati bez puno objašnjenja, i govoriti će sama za sebe. Točnije, govorit će sama o ovome našemu danas, samo možda u obrnutom smjeru. Ta rečenica glasi: Živa želja za prevratom koja je već odavna počela uzbuđivati narode morala je, naravno, kad-tad prijeći s političkog na srodno gospodarsko područje. Ne možemo pobjeći od snažnog dojma da ova rečenica opisuje našu situaciju. Osjetimo želju za prevratom. Promjenom. Papa Franjo je govorio da se tu ne radi o promjeni epohe, nego o epohi promjene. Sve teče. Pantha rei. Sve je fluidno. Uvijek novo ažuriranje. Nema ništa stalno. Samo što je sada ovaj prijelaz usmjeren iz gospodarstva prema politici. Jer smo svjesni – nadam se – da multinacionalne kompanije, a nadasve big tech kompanije sve snažnije i izravnije oblikuju političku svijest, strukturu i procese. Upliću se u izbore. Omogućuju vidljivost i cenzuru. Žele prevrat. Zaborav čovjeka. Nadilaženje čovjeka. Sve je trans, pa tako i čovjek mora biti transhuman. Jer je sve fluidno. Sve teče. Razvija se od majmuna do kiborga. Počinjemo s čimpanzom na drvetu, završavamo s čipom na mozgu. U mozgu. Spoj bića temeljenog na ugljiku i sustava utemeljenog na siliciju. Rezultat ovoga prevrata je veličanstveno čovještvo? Ne vjerujem, a nadam se da ne vjeruje ni Lav 14. koji je to već u više navrata jasno i javno posvjedočio. Samo je jedan stalan, nepromijenjen i vječan lik ili oblik veličanstvenog čovještva – Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek.
Idemo dalje s novim stvarima. Uzrokom. Kaže trinaesti Lav, da je uzrok ove težnje za prevratom, s jedne strane nečuveni napredak (kako proročanski za naše vrijeme!), a s druge nepremostivi jaz između bogatih i siromašnih (ima li išta nova pod suncem?), i da smo zbog toga pred mogućom provalom sukoba. Ovo je doslovno sadržaj druge rečenice enciklike. A tako jasno i precizno opisuje naše vrijeme. Proročanski. I sada je palica u rukama četrnaestog Lava koji, čini se, nastavlja istim smjerom i istim ritmom kao papa Franjo govoriti o važnosti ograničenja ekonomije koja ubija. Napredak koji omogućuje skalabilan rast čineći tako izravno ovaj jaz između bogatih i siromašnih još širim, dubljim, nepremostivijim. Tako se rak – koji kao jedina stvar u prirodi skalabilno i neograničeno raste – utiskuje sve dublje i šire u društveno tkivo razarajući – doslovno, izjedajući ga – iznutra. Metastazira. Slobodnim tržištem (big data kapitalizam). Ljudskim odnosima (politička i društvena polarizacija). Virtualnim stvarnostima (ultra-procesuirana informacija). Gdje je tu veličanstveno čovještvo? Nadam se da će ga papa Lav 14. pronaći i predstaviti gradu i svijetu.
Sljedeća – treća – rečenica iz novih stvari, a koja može biti jasan putokaz novijim stvarima, kaže – parafrazirano, naravno – onu poznatu narodnu izreku o babi koja se češlja dok selo gori. Kaže da danas nema pitanja kojim bi se ljudi više bavili. Što je to veličanstveno čovještvo? Što je to čovještvo? Što je čovjek? Hoćemo li se praviti Englezima, kao što je to činio jedan Rimljanin kad je pitao Isusa što je to istina? Hoćemo li biti nijemi? Ili ćemo postaviti pitanje, a odgovor nam je pred očima? Što je to istina – pitao je Pilat Isusa – a odgovor stoji, očigledno (što znači očima gledajući), pred njime. Mi se pitamo što je je to čovjek, a ne znamo odgovoriti ni što je to žena. Ili znamo, ali šutimo. Pravimo se Englezima? Je li to stvarno, a ovdje mislim na pitanje što je to čovjek, pitanje iznad svakog pitanja? Pitanje kojim bismo se najviše trebali baviti? Mislim da jest. I, ma koliko odgovor bio bolno samo-očit i očigledno jednostavan (a woman is adult human female), dužni smo jasno ga artikulirati i proklamirati. Razglasiti ga svijetu i gradu. Utvrditi granice i stalnost antropologije. Adekvatne antropologije. Antropologije koja jasno govori što je to čovjek. A papa augustinac zna da nema (od)govora o čovjeku bez (od)govora o Bogu. A to znači da nema adekvatne antropologije bez adekvatne teologije. Jer nema slike bez originala. Ako niječemo original, onda smo samo loša kopija ili privid (simulacrum). Nismo slika (Imago). Možda i počinjemo, ili smo nekada počeli kao original (Imago Dei) a ne kao čimpanza, ali sigurno završavamo kao falša kopija spremljena sigurno, barem do slijedećeg ažuriranja, u trash ikoni monitora. Jer živimo copy-paste živote. Bez izvornosti. Bez utemeljenosti. Bez originalnosti. Papa nam mora pokazati do to možda nije sva, ili do kraja, istina o nama. Mora nam pokazati da još uvijek negdje postoji, i pozvati nas da pronađemo to veličanstveno čovještvo originalnosti, ukorijenjenosti i izvornosti. Zato su me oduševile njegove prve riječi, jer su prve riječi važne i vrijedne – to vam svaki otac ili majka znaju. Jer su njegove prve riječi bile izvorne. Bile su Kristove. Bile su originalne.
Takve riječi suzbijaju kriva mišljenja – što je sadržaj četvrte rečenice upućene novim stvarima, a vidimo da su njima započele i novije stvari. Suzbiti kriva mišljenja. Kako to anakrono zvuči. Jer, tko je papa da kaže kako kriva mišljenja uopće postoje, a kamo li da ih želi suzbiti. Pa to je nečuveno. Skandalozno. Drugačije. Ne pripada ovome suvremenom vremenu, novom i novijem vremenu veličanstvenog čovještva. Bolja je dvoznačnost na koju smo navikli, a koja nikoga ne osuđuje niti želi bilo što suzbiti. Neka cvjeta tisuću cvjetova. Kako možemo utvrditi da je neki cvijet krivi cvijet, kada svaki cvijet svijetu donosi novost, drugost, neponovljivost? Kako možemo reći da je ovo krivo, a ovo pravo mišljenje? Zar postoji neka mjera krivoga i pravoga? Neka skala ili metar? Onoga što jest da jest, a onoga što nije, da nije? Što je čovjek? Postoji li istina? Kako izaći iz Matrixa? Kaže Lav koji je pisao novim stvarima, da je upravo motiviran ovakvim pitanjima odlučio napisati encikliku i tako otvoriti put razvijanju onoga što danas nazivamo najbolje čuvanom tajnom Crkve. Tajnom toliko dobro čuvanom da ni mnogi biskupi za nju ne znaju – socijalnim naukom Crkve. Pa je namjera Lava koji piše o novijim stvarima u kojima se moramo, izgleda, dobrano potruditi kako bismo pronašli veličanstvenu čovječnost, učiniti tu tajnu – opet tajnom, ali sada javnom. A znamo kako javne tajne skončaju – tako što postanu trač. Svi pričaju o njima, a nitko nije uvjeren u njihovu istinitost. I dok je dobro da svi pričaju o njima, ipak nije dobro da nitko nije uvjeren u njihovu istinitost. Zato se nadam da će papa Lav 14. javno posvjedočiti kako je on pravi vjernik, uvjeren u istinitost tajne koju objavljuje svijetu, čineći ju javnom, dostupnom i transparentnom. Dapače, nadam se da će ju učiniti utemeljujućom za veličanstvenu čovječnost koju će nam pokazati i prikazati. Jer nas upravo ta tajna može izvući iz Matrixa u kojem bogataši imaju kapital, a radnici su bez posjeda.
U našem slučaju, u slučaju novijih stvari, bogataši u Matrixu su njegovi kreatori i vlasnici – big tech kompanije koje posjeduju softvere, a nama – jadnim radnicima, ovaj puta ipak s nekakvim minimalnim posjedom koji je prije alat nego li nekakva vrijednost – pripadaju, i to kao privatno vlasništvo, pametni telefoni kojima su nužna stalna, i češće pozadinska ažuriranja kako bismo obavljali svoj rad kojim isplaćujemo svoje dragocjeno vlasništvo kupljeno ipak nenamjenskim kreditom. Mi smo zaposlenici rudnika, ili ako hoćete, zatvorenici u Matrixu čiji je posao ili osuda rudariti osobne podatke koje izručujemo vlasnicima uz dodatak osobne pažnje koju ultra-procesuiranim informacijama rapidno trošimo i smanjujemo. Pažnja nam je kratkog fitilja. Izručujemo se mogućoj pogibelji da zaboravimo veličanstvenost koje smo dio ili koju ostvarujemo svojim čovještvom. Ima li ga više uopće? Možda, ali se može naći u manjoj rupici od one o kojoj Damir, a ne papa Urban pjeva.
Kako bilo da bilo, jasno – u tome se svi slažu – ljudima se najnižeg staleža mora pomoći brzo i prikladno, jer je upravo njihov položaj, bez njihove krivnje, najvećim dijelom bijedan i nevoljan.
Ovom rečenicom počinje drugi broj (ukupno je to deseta rečenica) enciklike o novim stvarima, i jasno govori što je potrebno napraviti. Brzo i prikladno pomoći bijednim ljudima da pronađu i obnove (jer Bogu je sve moguće) svoje veličanstveno čovještvo. Nadam se da papa Lav 14. neće kasniti. Maranatha!
Ovaj tekst nije trebao biti ovakav. Moja početna ideja je bila da na ovaj dan (15. svibnja) napišem kratki osvrt i sadržajnu analizu na prvu socijalnu encikliku, a kao uvod u, nadam se, ubrzo objavljenu prvu encikliku pape Lava 14. No, dogodilo se to da ste morali pročitati ovo – ni sam ne znam što je točno to. Pišući ovaj sadržaj mi se po glavi mota misao da „prepišem“ čitav Rerum novarum na način koji je ovdje u ovom tekstu ostvaren. Mislim da to nije dobra ideja, jer radi samo ovoga teksta sam ostao budan do 1 sat u noći (previše zbog obveza koje me sutra čekaju), pa ću smatrati ipak to dobrom idejom ukoliko od vas dođe daljnji poticaj. Jer ovih deset rečenica na koje sam se u ovom tekstu osvrnuo su stvarno bile iscrpljujuće, ali opet nekako lagane i tečne. Protočne – jer danas sve teče. Pa me zanima što vi kažete. Ima li vam tekst smisla? Je li razumljiv? Biste li čitali sljedećih deset rečenica iz Rerum novarum na ovaj način? Kao razgovor novih i novijih stvari – razgovor koji želi prepoznati veličanstvenost čovještva. Ako da, molim vas da ostavite komentar, javite mi se na bilo koji način (tu na blogu imate broj i mail, a preživljavam i na društvenim mrežama – dovoljno je upisati ime i prezime i pronaći ćete me – na Facebooku, Linkedinu i Xu). Ako ne, šutite. Znat ću što mi je činiti.
Hvala vam.
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 