Prva godina pontifikata pape Lava je izrazito uspješna, osobito ako se uzme u obzir činjenica da su prve godine svakoga pontifikata u pravilu među najzahtjevnijima. Svaki novi papa nalazi se pred zadatkom koji od njega traži da, s jedne strane mora na određeni način uspostaviti vlastiti identitet i stil papinstva, a s druge strane ne smije ostaviti dojam diskontinuiteta ili svojevrsnoga prekida s prethodnim pontifikatom. Pristup pape Lava bi se stoga mogao opisati sintagmom osjetljive ravnoteže, jer je u ovih godinu dana pokazao iznimnu zrelost i crkvenu mudrost, i rekao bih da je taj prijelaz odradio mnogo smirenije, prirodnije i odmjerenije nego što je to bio slučaj nakon pontifikata Benedikta XVI. i izbora pape Franje. Ova tranzicija, koja još uvijek nije do kraja završena jer se pravi karakter svakoga pontifikata ipak oblikuje tijekom prvih nekoliko godina, prošla je bez većih potresa, unutarnjih lomova ili dramatičnih javnih sukoba. To ne znači da unutar Crkve ne postoje ozbiljna pitanja i napetosti, nego prije svega da je Lav vrlo svjesno odlučio ne upravljati Crkvom kroz stalnu proizvodnju događaja i medijskih impulsa, nego kroz strpljivo oblikovanje ozračja povjerenja, stabilnosti i jasnoće. Čini mi se da je vrlo mudro pustio da vrijeme odradi svoj dio posla, te je ovu prvu godinu iskoristio ponajprije kako bi oko sebe okupio ljude od osobnoga povjerenja i postupno formirao strukturu suradnika koja odgovara njegovu razumijevanju služenja Petrovoj službi. Upravo zato još uvijek možda ne možemo u potpunosti govoriti o jasno profiliranom stilu njegova papinstva, ali ono što se u ovih godinu dana nazire djeluje izrazito ohrabrujuće. Rekao bih da će njegov pontifikat biti osjetno mirniji i stabilniji od Franjina, a to se već sada vidi u njegovu načinu govora i javnoga nastupa. Papa Lav ne govori impulzivno, ne osjeća potrebu odgovoriti odmah na svako pitanje koje mu se postavi, osobito ne u spontanosti avionskih konferencija za medije, i upravo je u toj suzdržanosti vidljiva jedna duboka unutarnja disciplina. Kada govori, govori odmjereno. Kada nešto iznosi javno, vidi se da je prethodno promišljeno i vagano. Zato mislim da je upravo riječ odmjerenost najbolji opis njegove prve godine pontifikata. No ta odmjerenost nije hladna administrativna suzdržanost niti diplomatska neodređenost. Jok. Njegova odmjerenost je mjera koja proizlazi iz jasnoga kristocentričnog usmjerenja. Krist je očito središte njegova pogleda, govora i razumijevanja Crkve, i moram priznati da je to za mene osobno veliko osvježenje. Nakon godina u kojima se često stjecao dojam da je naglasak prije svega na procesu, dinamici ili društvenim temama, kod Lava se ponovno osjeća da sve polazi od Krista i prema Kristu vodi.
Stoga bi točan opis pape Lava, barem u ovom početnom razdoblju njegova pontifikata, bio onaj koji govori da se ovdje radi se o uravnoteženoj i odmjerenoj otvorenosti prema dijalogu. Ali otvorenosti koja vrlo jasno zna s kojim sadržajem i iz kojih uvjerenja ulazi u taj dijalog. Upravo je ta kombinacija jasnoće i mirnoće ono što njegov pontifikat već sada čini specifičnim. Ne stječe se dojam da papa Lav želi neprestano objašnjavati ili braniti katolički nauk, kao da je riječ o nečemu problematičnom ili zastarjelom, nego ga jednostavno iznosi – jasno, smireno i bez kompleksa. I upravo je to, po mojem sudu, jedna od najvećih razlika u odnosu na prethodno razdoblje. Jer kada netko govori iz sigurnosti vlastitoga identiteta i vjere, tada nema potrebe za dramatizacijom ni stalnim redefiniranjem vlastitih pozicija. U tom smislu Lav djeluje kao papa koji razumije da autentičan dijalog ne pretpostavlja relativizaciju sadržaja, nego upravo suprotno, budući da zahtjeva jasnoću vlastitoga polazišta. Možda to i nije osobito teško ostvariti nakon Franjina pontifikata, tijekom kojega, barem prema mojem dojmu, ta dimenzija odmjerenosti i unutarnje ravnoteže nije uvijek bila dovoljno prisutna. No upravo zato danas mnogima djeluje osvježavajuće kada papa ne proizvodi nejasnoće, nego smirenost; ne stvara dodatnu konfuziju, nego postupno vraća osjećaj unutarnjega reda. Zato vjerujem da nas očekuju vrlo zanimljive godine njegova, nadam se dugoga, pontifikata. Posebno zato što imam dojam da će Lav biti papa koji će se više fokusirati na samu Crkvu, na njezin unutarnji život, identitet i obnovu, nego na stalnu prisutnost u globalnim političkim i medijskim procesima. A upravo se tu nalaze i najveći izazovi. Mislim da je Franjin pontifikat ostavio iza sebe niz otvorenih pitanja, napetosti i nejasnoća koje se više ne mogu jednostavno ignorirati, nego ih je potrebno razriješiti na crkveno mudar, strpljiv i doktrinarno jasan način. Zato me papina mirnoća zapravo umiruje, jer ostavlja dojam čovjeka koji zna što želi postići, koji razumije ozbiljnost trenutka i koji nema potrebu reagirati impulzivno kako bi ostavio medijski dojam aktivnosti. Ta polaganost nije znak njegove slabosti ili straha, već je znak kontrole i svijesti o odgovornosti koju nosi Petrova služba.
Ono što nas sada čeka, već na ljeto, je prvi ispit njegove smirenosti, jasnoće i crkvenosti. Jedno od prvih ozbiljnijih iskušenja već se nazire u mogućnosti posvećenja četvorice biskupa od strane Bratstva SSPX bez papine suglasnosti i blagoslova. Čini se da bi upravo tu moglo doći do novoga i vrlo ozbiljnoga loma crkvenoga jedinstva, što bi za Lava bio prvi veliki izazov koji zahtijeva istodobno jasnoću i mudrost. No čak i u tom pitanju imam dojam da neće reagirati ishitreno, nego će pokušati djelovati na način koji ostavlja prostor za zacjeljenje i povratak jedinstvu. Što se pak tiče odnosa prema sekularnom društvu, čini mi se da je papa Lav vrlo svjestan kako problem sekularizacije nije prvenstveno vanjski problem Crkve, nego prije svega unutarnji problem njezina svjedočanstva. Jer sekularni čovjek Zapada nije nastao izvan povijesti Crkve, nego je velikim dijelom riječ o ljudima koji su nekoć pripadali životu Crkve, njezinu sakramentalnom i duhovnom prostoru, ali su postupno izgubili osjećaj da u Crkvi pronalaze jasnoću, smisao i autentično svjedočanstvo. Upravo zato vjerujem da Lav ne će pokušavati odgovoriti sekularizmu prvenstveno novim strategijama prilagodbe, nego obnovom vjerodostojnosti same Crkve. A ta vjerodostojnost ne proizlazi iz agresivnosti ni iz povlađivanja duhu vremena, nego iz jasnoće, svetosti, reda i mirne sigurnosti vlastitoga identiteta. Zato mislim da bi upravo njegova odmjerenost, postupnost i kristocentričnost mogle postati temelj jedne tihe, ali duboke obnove crkvenoga života u godinama koje dolaze.
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 