Čovjek kupi prekrasnu ogradu. Plati za nju velike pare. Postavi ogradu na svoj balkon. Oboja ju u boju koja mu se sviđa. Jednokratna investicija za cijeli život? Ma kakvi. Ako tu ogradu razumije kao jednokratnu investiciju za cijeli život, onda će se ubrzo duboko razočarati. Zašto? Pa zato jer će – tijekom proteka vremena i djelovanja vremenskih i atmosferskih uvjeta – ograda propasti. Možda neće odmah za godinu ili dvije, ali za sedam ili deset godina, sigurno hoće. Zub vremena će ju nagristi i ona više neće biti niti lijepa niti sigurna. Predstavljat će izvor opasnosti.
Isto je i sa sakramentima služenja (ženidba i sveti red). Ako je to jednokratna investicija za cijeli život, onda će se svi uključeni u slavljenje tih sakramenata, duboko razočarati. Jer će s protekom vremena taj sakrament blijediti, propadati, korodirati – baš kao i ograda. Ljudi koji su slavili te sakramente postat će nesigurni i neugodni – izgubit će svoju ljepotu i radost. Postat će ruševina velika.
Zato je važno da preko slike koju Chesterton koristi kada govori o konzervatizmu i zdravom odnosu prema tradiciji, razumijemo što je potrebno napraviti kako se to ne bi dogodilo. Kako se ograda ne bi urušila i kako bi ljudi ostali sigurni, ugodni, lijepi i radosni.
A Chesterton kaže da se svaki čovjek sa prekrasnom željeznom ogradom mora dobro namučiti kako bi ta ograda ostala takva (kakva jest u trenutku kupovine i postavljanja na balkon), odnosno, da bi ostala prekrasna, sigurna i lijepa. Mora ju (idealno bi bilo svake godine) s vremena na vrijeme brusiti – što je bolno i za njega i za ogradu, kada bi ograda mogla bilo što osjećati – stoga se ovdje misli samo simbolički – pa ju mora proći zaštitnim sredstvom protiv hrđe i korozije, pa onda i obojati novom bojom (iako to uvijek može biti ista nijansa određene boje). Dakle, samo ako ju ne razumije kao jednokratnu investiciju za cijeli život, ta ograda može biti jednokratna investicija za cijeli život. Samo ako ju ne pusti „zubu vremena“ i ako uloži svoje vrijeme i svoj napor, može u vremenu uživati u uvijek istoj ogradi.
Isto je i s ova dva sakramenta. Djevojka i mladić, kada postanu muž i žena, mogu misliti da su se „osigurali“ za cijeli život. Mogu misliti da je njihov sakramentalni brak jednokratna investicija za cijeli život. Mladić koji se odluči zarediti za svećenika isto tako može misliti da se „osigurao“ za cijeli život i da je sakramentalni pečat jednokratna investicija za cijeli život. No, i taj brak, kao i to svećeništvo – ako se u njih ne ulažu vrijeme i napor – s vremenom mogu samo propadati i kopniti, te kao takvi postati nesigurno i neugodno mjesto za život. Ako se u njih – kao što je to slučaj s ogradom – ne ulaže osobno vrijeme i osobni napor, oni prestaju biti jednokratna investicija za cijeli život i postaju izvor nesreće u životu. Tek kada se potrudimo (uložimo osobno vrijeme i osobni napor kako bi sakrament bio isti kao na početku, u trenutku sklapanja i slavljenja) možemo očekivati da naš odnos bude ono što je određen da bude – jednokratna investicija za cijeli život.
Jer je u naravi ljudskih odnosa, a nadasve sakramenata koji ontološki mijenjaju čovjeka – kao što je to slučaj sa ženidbom i svetim redom – da s vremenom propadaju, baš kao prekrasna ograda. Ono što je počelo kao ushit osobne spoznaje da je ona za njega, i on za nju – ili u slučaju svećenika, da je spreman odgovoriti na Njegov poziv sasvim slobodno i radosno – tijekom proteka vremena i izloženosti vremenskim, atmosferskim i nepogodnim uvjetima, polagano ali sigurno korodira iz ljubavi u naviku. A tijekom vremena, navika postaje dužnost. A dužnost obveza. A svaka obveza na neki način izvanjski prisiljava na određeno ponašanje bez dublje osobne ukorijenjenosti i volje. Tako svećenički život, kao i bračno zajedništvo, postaje obveza i dužnost koje su sasvim izvanjski nametnute. I tada, naravno, postanu mjesto ugnjetavanja, mjesto nesigurnosti i mjesto koje je ljepota i radost napustila uzdignuta nosa.
Da se to ne bi dogodilo, potrebno je ulagati sebe u kontinuirano slavljenje sakramenta kojega smo dionici. Potrebno je, s vremena na vrijeme, odraditi bolne zahvate – brusiti svoje odnose, skidati nataložene slojeve i izlagati se jedno drugome (bračni supružnici jedno drugome, svećenik svojoj braći i svojem biskupu) do kraja ranjivi i otvoreni. Potrebno je uvijek iznova obnavljati ono sakramentalno „da“ kako bi radost naša bila potpuna. Premazati odnose isključivošću i drugim zaštitnim sredstvima. U konačnici, potrebno je isto tako staviti i novu boju – iako to može i treba biti uvijek ista nijansa iste boje – kako se radost osobnog susreta ne bi ugasila u brigama i životnim nedaćama koje su uvijek tu. Potrebno je obratiti pažnju, izdvojiti vrijeme i uložiti sebe u odnos. S vremena na vrijeme, ali uporno. Bez odgode i sa osmjehom na licu. Održavati ogradu prekrasnom, sigurnom i lijepom.
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 