Živimo, čini mi se, u svojevrsnoj Heraklitovoj noćnoj mori, u prostoru u kojem se njegova maksima πάντα ῥεῖ više ne razumijeva kao opis dinamičnosti stvarnosti, nego kao ontološka presuda svemu što bi htjelo biti stabilno, trajno i pouzdano. Pa je tako i s onime što nazivamo identitetom, zajednicom ili istinom. Jer ako doista sve teče, ako ništa ne ostaje, tada se i čovjek nužno počinje razumijevati kao fluidna točka u beskonačnom procesu bez čvrstog uporišta, a svijet kao prostor stalne tranzicije u kojem se ne može govoriti o konačnim oblicima nego samo o privremenim konfiguracijama s jasno naznačenim rokom trajanja na etiketi. I doista, ako tom heraklitovskom uvidu pridružimo i starozavjetnu intuiciju iz Knjiga Propovjednika, naime, činjenicu da sve ima svoje vrijeme i svaki posao pod nebom svoje doba, tada dobivamo okvir koji se danas gotovo bez ostatka pretvorio u dominantnu perspektivu kroz koju promatramo ne samo prirodne procese, nego i društvene strukture, političke institucije, kulturne obrasce i čak osobne odnose. No problem, barem kako ga ja vidim, ne leži u samoj činjenici promjene, nego u radikalizaciji te perspektive do mjere u kojoj svaka stabilnost postaje sumnjiva, svaka trajnost ideološki kompromitirana, a svaka struktura percipirana kao potencijalni oblik nasilja nad slobodom individue. Upravo se tijekom posljednjih sedamdesetak godina dogodio proces koji se može opisati kao sustavna dekonstrukcija gotovo svih tradicionalno stabilnih struktura. Od obitelji kao temeljne zajednice, preko sela i grada kao konkretnih oblika društvenog života lokalne zajednice, pa sve do nacije, kulture, biološkog identiteta i čak znanstvenih činjenica koje su nekada pretendirale na objektivnost, tako da danas živimo u svijetu u kojem stabilna struktura više nije pravilo nego iznimka. I to iznimka koja često izaziva nelagodu kod suvremenog čovjeka naviknutog na stalnu promjenjivost i ideološke narative koji tu promjenjivost predstavljaju kao jedini autentični oblik postojanja. U takvom kontekstu nije teško razumjeti zašto se i istina počinje doživljavati kao konstrukcija, smisao kao privremeni dogovor ograničenog obzora, a identitet kao projekt koji se neprestano iznova definira, redefinira i samo-definira. Jer ako ništa nije unaprijed (za)dano, tada je sve podložno reinterpretaciji, a ako je sve podložno reinterpretaciji, tada više ne postoji ništa što bi moglo poslužiti kao čvrsto uporište za ljudsko postojanje.
Ključni trenutak tog procesa, barem iz moje perspektive, može se prepoznati u filozofskom zaokretu koji je artikulirao Jacques Derrida svojim odbacivanjem onoga što je nazvao „metafizikom prisutnosti“, pri čemu se ne radi samo o jednoj teorijskoj gesti unutar filozofije jezika, nego o bitnoj promjeni načina na koji razumijemo odnos između znaka i simbola nasuprot stvarnosti i istini. Jer ako se jezik reducira na sustav znakova koji ne mogu uprisutniti ono na što upućuju, nego samo beskonačno odgađaju značenje kroz igru razlika, tada postaje gotovo neizbježno zaključiti da istina kao prisutnost, kao nešto što se može stvarno i osobno susresti, više nije dostupna, nego da je uvijek već posredovana, fragmentirana i u konačnici nedohvatljiva. Takav pogled ima dalekosežne posljedice koje nadilaze akademske rasprave i ulaze u samo tkivo kulture, znanosti, umjetnosti i religije. Jednom kada se prihvati da nam je simbol nepotreban, i kada ostanemo samo sa znakom koji ne može (do)nositi prisutnost, tada se i stvarnost počinje doživljavati kao mreža referenci bez središta. Upravo tu, međutim, dolazi do jedne, po mom sudu, dramatične podudarnosti jer gotovo paralelno s tim filozofskim razvojem događa se Drugi vatikanski koncil koji donosi liturgijsku obnovu čiji su učinci, htjeli mi to priznati ili ne, uključivali i određenu dekonstrukciju sakramentalnog razumijevanja. Barem na razini recepcije među vjernicima. Kada danas statistike pokazuju da jedva nešto više od polovice katolika u zapadnom svijetu vjeruje u stvarnu prisutnost u euharistiji, tada se ne može izbjeći pitanje nije li i unutar same Crkve došlo do pomaka od simboličkog prema znakovnom razumijevanju sakramenata, gdje simbol – u svom izvornom značenju simbalein, koje označava spajanje, sastavljanje, uprisutnjenje onoga što nije neposredno vidljivo – ustupa mjesto znaku koji upućuje, ali ne čini prisutnim. A upravo je ta razlika presudna jer znak može funkcionirati unutar dekonstruktivističkog okvira kao element igre značenja, dok simbol pretpostavlja ontološku dubinu i mogućnost stvarnog susreta s onim što nadilazi vidljivo. Kada se simbol izgubi, svijet ostaje bez unutarnje kohezije, bez sposobnosti da povezuje vidljivo i nevidljivo, materijalno i duhovno, povijesno i vječno, te se nužno raspada u niz nepovezanih fragmenata koji više ne tvore cjelinu, nego samo privremene konfiguracije bez trajnog smisla.
Ipak, unatoč toj širokoj i dubokoj dekonstrukciji koja je temeljna i prevladavajuća dinamika suvremenog svijeta i društva, čini mi se da se na horizontu mogu nazrijeti i određene klice otpora, točnije strukture koje, premda često marginalizirane, ipak prkose općoj protočnosti i svjedoče o mogućnosti drugačijeg načina postojanja. A jedan od najočitijih primjera toga nalazim upravo unutar Crkve, gdje se, osobito među mlađim generacijama, može primijetiti svojevrsni povratak tradicionalnoj liturgiji, kojega ne trebamo razumjeti kao nostalgiju za prošlošću, nego kao potraga za stabilnošću, za formom i strukturom koja nije proizvoljna, nego primljena i (za)dana. Može se primjeriti povratak obredu (strukturi) koji ne ovisi o kreativnosti pojedinca, nego o vjernosti predaji. Taj trend, koliko god bio ograničen, govori da postoji duboka ljudska potreba za strukturom koja nije rezultat stalne rekonstrukcije, nego prostor u kojem se može prebivati bez straha od neprestane promjene. I upravo zato liturgija – pa čak i u obliku Novus ordo – može biti doživljena kao mjesto sigurnosti. Kao struktura koja nadilazi individualne interpretacije i pruža osjećaj pripadnosti nečemu većem i trajnijem od nas samih. Govorim to i iz osobnog iskustva, jer gdje god da se nađem u svijetu, mogu ući u crkvu i prepoznati isti temeljni obrazac i strukturu, istu logiku slavlja, istu usmjerenost prema nečemu što nije proizvod ljudske volje, nego dar koji se prima. I upravo u toj prepoznatljivosti nalazim ono što bih nazvao konkretnom metafizikom prisutnosti, odnosno, strukturom te prisutnosti. Zato mi se čini da Crkva, unatoč svim svojim slabostima i unutarnjim napetostima, ostaje jedno od rijetkih mjesta otpora dominantnim dekonstruktivističkim tendencijama, jer ona još uvijek čuva strukturu koja nije reducibilna na znak, nego funkcionira kao simbol u punom smislu riječi – kao prostor u kojem se vidljivo i nevidljivo susreću i tvore nešto Jedno. Ako je to doista tako, tada njezina uloga nije samo očuvanje vlastitog identiteta, nego i pružanje mogućnosti svijetu da ponovno otkrije izgubljenu dimenziju stvarnosti, onu u kojoj struktura nije neprijatelj slobode, nego njezin (pred)uvjet, i u kojoj stabilnost nije negacija života, nego njegov temelj. A to, u konačnici, znači da pitanje strukture u dekonstruiranom svijetu nije samo teorijsko pitanje, nego egzistencijalni izazov koji traži odgovor u konkretnim oblicima života koji još uvijek imaju snagu povezivati, uprisutnjivati i davati smisao onome što bi inače ostalo raspršeno u beskonačnom toku.
Zato je Crkva možda i jedino mjesto otpora suvremenim pogubnim ideologijama. Zato je ona jedina struktura u dekonstruiranom svijetu koja može ovaj svijet otkupiti. Privesti punini. Učiniti jednim, cjelovitim. Zato je bitno da Crkva ostane Crkva. Da ostane zbor sazvanih koja je jasno strukturirana – hijerarhijski i sakramentalno – pri čemu sakramenti jesu simboli a ne tek puki znakovi. Extra ecclesia nulla sallus.
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 