Ispovijed s asfalta

Polazeći od šire slike u kojoj se današnja Crkva sve više susreće s različitim kulturnim izrazima i stilovima komunikacije, pitanje kako vrednovati jednu pjesmu poput Ispovijed s asfalta autora don Željka Lovrića, otvara puno više od obične rasprave o glazbi. Ona zapravo pokazuje koliko su vjernici često podijeljeni oko ovakvih fenomena. Posebno kada se evanđeoska poruka izrazi na način koji izlazi iz ustaljenih okvira. Upravo zato nije čudno da su me mnogi, tražeći komentar ove pjesme i spota, nagovarali da prihvatim njihovo viđenje i svećenika i njegove pjesme. Jedni su bili gotovo krajnje negativni naspram onoga što su vidjeli i čuli. Oni smatraju da takav izričajni stil nije primjeren jednome svećeniku. Posebno im smeta vizualni prikaz u spotu koji jednog svećenika portretira kao mračnog lika, a moglo bi se reći i kao sugestivno okultnog lika. Drugi su, s druge strane, oduševljeni  i pjesmom i svećenikom. Ističu poruku pjesme i sadržaj intervjua koje je don Željko dao nakon što su mediji pokazali značajan interes za njega i njegovu pjesmu. Zbog takve podijeljenosti potrebno je postaviti stvari na svoje mjesto, a da bismo to mogli napraviti trebamo napraviti prvi korak koji je u stvari korak unatrag. Treba se podsjetiti i priznati da se o ukusima ne raspravlja. To vrijedi za svaku umjetničku formu, a posebno za glazbu. Ono što je nekome lijepo (a lijepo je dobro, jedno i istinito), drugome može biti odbojno. I obrnuto. Zato osobni dojam ne može biti opće mjerilo. To je česta kategorijalna pogreška, pa je uvijek dobro ponoviti ovaj jasan metodološki zahtjev koji smjera jasno odijeliti ono što je osobno i subjektivno od onoga što je objektivno i normativno. Ljudi često svoje osobne preferencije pretvore u normu za sve. A to je greška, kada sebe postavljamo kao mjerilo prikladnosti određenog glazbenog izraza za katolički život općenito. Crkva, barem na razini učiteljstva, ne propisuje koji je glazbeni stil ispravan ili koji je pogrešan. Ne postoji lista dopuštenih i nedopuštenih žanrova i glazbenih izričaja. Crkva tu ostavlja prostor osobne slobode i odgovornosti – slobode i odgovornosti koja izrasta iz mnogih kontekstualnih uvjetovanosti koje tijekom godina formiraju glazbeni ukus pojedinog katolika. Pojedinci mogu imati različita mišljena i glazbene ukuse. Biskupi, svećenici ili teolozi mogu iznositi svoje stavove. Ali to su i dalje samo mišljenja. Ona ne obvezuju sve vjernike, u stvari ne obvezuju nikoga.

Netko može reći da mu hip-hop ili rap nisu primjereni, kao što meni, primjerice, nisu primjereni. Može reći da mu se ne sviđaju. To je potpuno legitimno. Ali taj sud vrijedi samo za njega – u ovom slučaju, za mene. Ne može moje mišljenje i moj glazbeni ukus postati univerzalan. To bi bilo strašno. Nitko od nas nije mjerilo za druge. Ta Krist je! Upravo zato prvi korak znači osloboditi se potrebe da vlastiti ukus postane norma. Tek tada možemo ići dalje. I tek tada možemo uočiti da se pri tome ne radi o relativizmu, nego o zdravom i nužnom pluralizmu. Jer, svijet bi bio žalost da ne postoji ovoliko bogatstvo glazbenih izričaja – i Crkva ih sve prihvaća kao moguće forme slavljenja Boga (naravno, na različitim stupnjevima tog slavljenja, jer jasna je razlika između sekularne i sakralne, a onda i duhovne i liturgijske glazbe).

Drugi korak odnosi se na sadržaj pjesme. To je važnija razina. Treba slušati što pjesma govori. Treba slušati kako to govori. U ovom slučaju tekst pjesme je pravovjeran. Ne odstupa od temeljnih istina vjere i jasno komunicira evanđeoske vrijednosti. Prenosi jasnu evanđeosku poruku. To je ključna stvar. S glazbene strane, pjesma pripada svom žanru. Ona slijedi pravila hip-hopa i rapa, pa melodijska forma odgovara zakonitostima žanra kojem pripada. Ovo znači da pjesma, promatrana iznutra, ne odstupa ni u doktrinarnom ni u estetskom smislu od onoga što se može očekivati od jednog inkulturiranog izraza vjere, te stoga može biti doživljena kao autentična i uvjerljiva onima koji su već uronjeni u taj glazbeni svijet i izričaj. Zato će biti razumljiva onima koji vole taj stil. Drugima možda neće. Ali to ne znači da je manje vrijedna. Ja sam pjesmu poslušao tri puta po prvi puta. Prvo sam poslušao pjesmu bez gledanja spota, fokusirajući se samo na melodiju i riječi pjesme. U tom prvom slušanju me je pjesma oduševila, iako mi ovaj glazbeni izričaj nije blizak niti drag. Zatim sam pogledao spot ali bez zvuka. Pri takvom gledanju spota možemo biti pažljiviji na sam vizualni izričaj koji mi je ostavio neka pitanja otvorenima jer sam pokušavao povezati to što vidim s onime što sam prethodno čuo. I nekako mi se činilo tmurnim i mračnim. Da sam pogledao prvo spot, a onda poslušao tekst i melodiju pjesme, vjerojatno bih imao drugačiji doživljaj same pjesme – bio bi mračniji, a ovako je nekako neutralan ostao jer sam znao da riječi pjesme posreduju evanđeoski pogled na tmurnu stvarnost u kojoj živimo. Na kraju sam treći puta pogledao i poslušao pjesmu u njenoj cjelini. Tek tada se vidi kako se svi elementi povezuju i kako daju pravu sliku ili interpretaciju same pjesme. A meni je ta pjesma odlična – iako nisam ljubitelj tog glazbenog stila.

I sada dolazim do onog mjesta, čini mi se, u kojem se katolici dijele na one koji kritiziraju i one koji hvale ovu pjesmu i svećenika koji ju je napisao i doveo u život. Upravo na ovom drugom korak (vizualne prezentacije glazbenog spota) mnogi nalaze razlog za odbacivanje pjesme kao takve, smatrajući neprikladnim i neprimjerenim da se svećenik pojavljuje u estetskom vizualnom okviru koji odudara od uobičajenih predodžbi svećeničkog identiteta, osobito kada taj okvir uključuje elemente tame, urbanog ambijenta i simbolike koja može biti višeznačna. Takav prikaz svakako odudara od naših očekivanja kada razmišljamo o svećenicima. Ljudi imaju određenu sliku svećenika koja se ovdje gotovo bitno mijenja. To može izazvati nelagodu, ali pravi problem nastaje kada se zbog toga odbacuje cijelo djelo. To nije opravdano.

Ovdje nam može pomoći pojam inkulturacije jer može biti ključ za jedno dublje razumijevanje, ne samo ove pjesme, nego općenito pristupa umjetnosti. Evanđelje se treba naviještati svim ljudima posredstvom njihovih kultura – jer inače ne bi mogli razumjeti ono što im je navješteno. To znači da Evanđelje mora ući u različite kulture, utjeloviti se, odnosno, inkulturirati se – postati dio kulture i prihvatiti forme i izričaje kako bi ljudima bilo razumljivo. Kada uđe u neku kulturu, Evanđelje preuzima njezin jezik, odnosno, govori jezikom te kulture. Jer, ako se Evanđelje doista želi utjeloviti u konkretne kulturne forme i izričaje, tada to utjelovljenje mora zahvatiti ne samo sadržaj, nego i stil, estetiku i simbolički jezik određene kulture, pa se u tom smislu može reći da je ovdje riječ o dosljednom pokušaju prevođenja evanđeoske poruke u jezik hip-hopa. I to na svim razinama – tekstualnoj, glazbenoj i vizualnoj – što nužno uključuje i preuzimanje određenih estetskih kodova koji toj kulturi pripadaju, a koji izvana mogu djelovati strano ili čak problematično. To uključuje riječi, glazbu i slike. Hip-hop ima svoj jezik. Ima svoju estetiku. Ima svoje simbole. Ako se Evanđelje prenosi kroz taj stil, onda onaj koji ga prenosi mora koristiti te elemente. Inače ne bi bilo razumljivo onima kojima je upućeno. Zato neki elementi mogu djelovati mračno. Ali oni pripadaju tom kulturnom izrazu. Ne moraju imati nužno negativno značenje.

U tom smislu, ova se pjesma može gledati kao pokušaj inkulturacije. I to na svim razinama. Tekstualnoj, glazbenoj i vizualnoj. I upravo zato je zanimljiva, jer može poslužiti kao primjer. Može biti case study kroz kojega se može učiti. Može se vidjeti što funkcionira. Može se vidjeti što izaziva otpor. Ako se bude mirno i odmjereno pratilo, može se uočiti kako se evanđeoska poruka može približiti onim skupinama koje su inače udaljene od tradicionalnih oblika crkvenog izražavanja, i to je teološki vrijedno i važno napraviti. Ovakav pristup može doprijeti do ljudi koji su inače daleko od Crkve. Možda nikada ne bi slušali klasičnu duhovnu glazbu. Možda ne bi ušli u crkvu i možda nikada ne bi čuli Dobru vijest. Ali ovakav sadržaj im može biti blizak. Može ih otvoriti i potaknuti da dalje traže. Može ih potaknuti na razmišljanje. Zato ovu pjesmu smatram važnim evangelizacijskim momentom u našoj mjesnoj Crkvi. To ne znači da je sve savršeno jer uvijek postoji prostor za raspravu, kritičke stavove i razmjenu mišljenja. Uvijek postoji prostor za poboljšanje. Ali to ne opravdava odbacivanje koje je utemeljeno na osobnom osjećaju i glazbenom ukusu. Posebno ne kada je sadržaj u skladu s vjerom. Zato se može reći da je riječ o dobroj stvari koja na zanimljiv način spaja vjeru i suvremenu kulturu. Čak i onima kojima taj stil nije blizak kažem da vrijedi pristupiti otvoreno i u dobroj vjeri ovoj pjesmi i sličnim crkvenim nastojanjima. Vrijedi poslušati pjesmu više puta (ja jesam i opet ću). Vrijedi pogledati spot (ja jesam i opet ću). Vrijedi pokušati razumjeti namjeru u dobroj vjeri. Tek tada se vidi cjelina. Tada postaje jasno da se ne radi samo o glazbi. Radi se o pokušaju da se Evanđelje izrazi jezikom današnjeg čovjeka.