Charlie Kirk je mrtav. Živio Charlie Kirk!

Prije spavanja sam, po navici otišao samo „baciti oko“ na mrežu X da vidim ima li kakvih zanimljivih skazanja u Americi ili Vatikanu, za što bih sutra morao znati kako bih se pravio važan u brojnim WhatsApp grupama i na društvenim mrežama jer sam u trendu i znam i mogu komentirati sve što se u svijetu događa. Prva vijest u feed-u: Conservative commentator Charlie Kirk has been assassinated. Šok. Naravno da nisam išao spavati nakon te vijesti. Pratio sam uživo što se događa iz trenutka u trenutak, pogledao dostupne snimke i na kraju dočekao službenu objavu smrti. Cijelo to vrijeme sam se nadao da će ipak nekako preživjeti, ali već nakon trećeg gledanja, odnosno, iz trećeg kuta, snimke mi je bilo jasno da se to teško može preživjeti. I nisam bio žalostan ili tužan zbog toga što je pucano (a onda i ubijeno ono što je) Charlie predstavljao (i što još uvijek predstavlja), nego zbog djece koja su ostala bez oca i zbog supruge koja je ostala bez muža.

Dan nakon – šok druge vrste. Dok jedni slave što je neprijatelj eliminiran i ubijen, drugi pozivaju na odmazdu i spremaju se na konačan obračun. Mislim da se Americi ne piše dobro jer sve miriše na građanski rat. Barem ako je vjerovati društvenim mrežama (koje su bitan dio problema i uzrok ako do njega ipak dođe) Pogotovo kada državu vodi predsjednik koji (uz to što ima vlastitu društvenu mrežu) nema namjeru smiriti tenziju i pokušati obraniti naslijeđe ubijenog muža i oca. Jer, sve što sam mogao pogledati i pročitati o Charlie Kirku, govori mi da on ne bi bio zadovoljan načinom na kojim se Amerika nosi s njegovim ubojstvom. Čovjek je otišao na ulicu – na kampus među studente i običnog malog čovjeka – kako bi se susreo sa svojim neistomišljenicima. Tamo bi stavio mikrofon i svako bi mogao pristupiti i postaviti pitanje ili iznijeti stav. Dogodila bi se rasprava ili, u najboljem slučaju, ugodan razgovor. Naravno da je tu bilo svega i svačega – retoričkih smicalica, podsmjehivanja, pravljenja važnim i pametnijim. Bilo je i oštrih riječi sa svake strane. Ali nije bilo nasilja (pa čak – koliko je meni poznato, ni verbalnog nasilja) niti prijetnji. Bio je dijalog. A dijalog kaže da je važno ono što je između ljudi (dia-logos: ono što dolazi kroz razum – logos – ali i kroz „prostor“ između sugovornika, predstavlja zajedničko nastojanje da se dođe do zajedničkog smisla koji bi onda bio između i tako povezivao dva sugovornika), jer ih to između ili spaja ili razdvaja. Charlie je tražio ono što ih spaja. I to je tražio kroz one elemente koji ih razdvajaju. Čini se paradoksalno, ali nije. Jer, ako prestanemo dijalogizirati, otvoreno i iskreno razgovarati jedni s drugima, tada između nas raste zid šutnje zbog kojega se – ako izraste dovoljno visok i širok – više nećemo vidjeti. A svima je jasno da se ljudi boje onoga što ne vide. A tu je, s druge strane zida. Prijeti. Zato je Charlie želio prekinuti šutnju i srušiti zid koji razdvaja brata čovjeka od brata čovjeka. I to je ono što je paradoksalno. Krenuti od onoga što nas razdvaja kako bismo došli do onoga što nam je zajedničko. Papa Franje govori da je vrijeme važnije od prostora, i tu je donekle upravu, ali u ovom slučaju je i prostor (kao inter-esse, između biti) itekako važan i vrijedan. Kao vrijeme i prostor paradoksalnog dijaloga.

A paradoksalnim mi se čini pljunuti takvom čovjeku u lice – svojom reakcijom na njegovu smrt. Podignuti veći zid – Trampu je to valjda neka fiksacija (nije valjda slobodan zidar?) – i zaprijetiti šutnjom koja straši i prijeti. Stoga sam s velikom tugom pratio razne reakcije na ovaj nemili događaj. S jedne strane neskriveno slavlje zbog smrti jednog oca i muža, a s druge strane reakcija koja za oko traži zub i nudi smrt umjesto života. Takva reakcija, nažalost, prevladava s „naše“ strane spektra, iako ima onih koji i dalje vjeruju i ustraju u Charlievu načinu. Jer to je u konačnici i Božji način. Bilo mi je sasvim providonosno i umirujuće sudjelovati danas na sv. Misi i slušati Isusa kako govori o ljubavi za svoje neprijatelje, blagoslivljanju onih koji nas proklinju i molitvi za one koji nas zlostavljaju. Zar nije tako Charlie djelovao? Ljubio ljude s kojima se „svađao“, odnosno, dijalogizirao? Ljubio ljude ali mrzio njihovu podložnost svjetskim manipulacijama i lažima. Zar nije on iz ljubavi ostavljao otvoren mikrofon kako bi preko dijaloga otvarao ljudima oči za istinu, a svojim životom i posvjedočio za Istinu? Zar ne bismo i mi to trebali? Zar ne bi bolja reakcija bila oživotvoriti Charliev način i pristup neistomišljenicima? Zašto ne bismo mogli reći: Charlie Kirk je mrtav – živio Charlie Kirk?

Pogledao sam reakciju JP Searsa i odmah sam ju proslijedio na svojem FB profilu. Čovjek je pogodio u žicu. Sada kad je Charlie Kirk mrtav, mi želimo, tražimo i zahtijevamo tisuću Charlie Kirka. Oni su tu – i oni su bolji način poštovanja i održavanja Charlieva naslijeđa živim i vitalnim, od novih zidova, izbijenih zubi, slijepih očiju i ubojite tišine – samo ih trebamo zamoliti da izađu na vidjelo i sebi postave metu na čelo.