U svakodnevnom govoru često koristimo riječ funkcionira kako bismo opisali da nešto ispunjava svoju svrhu, daje rezultate, ili se jednostavno radi kako treba. U tom smislu, možemo reći da perilica rublja funkcionira, da javni prijevoz funkcionira, da birokratski sustav konačno funkcionira. No kada bismo na isti način govorili o sakramentima Katoličke Crkve – da funkcioniraju ili ne – ne samo da bismo učinili kategorijalnu pogrešku, nego bismo duboko pogrešno shvatili njihovu narav, smisao i svrhu. Sakramenti nisu funkcionalni strojevi za isporuku milosti. Oni nisu automati u koje ubacujemo ispravne molitvene formulacije i, kao rezultat, dobivamo Božju prisutnost i milost. Sakramentima ne upravljamo, ne pokrećemo ih, i ne kontroliramo ih – oni se slave.
Kada Crkva kaže da slavi sakramente, ona time ne misli samo na svečanu formu slavlja gdje se pretpostavlja da dođemo ušminkani i da se ponašamo protokolarno ozbiljno i odgovorno – Crkva misli na čin zajedničkog sudjelovanja u otajstvu koje je svima dostupno i otvoreno. Slavlje sakramenta nije samo protokolarna izvedba rituala koja onda automatski proizvodi rezultat. Slavlje je živi odnos između Boga i zajednice, kroz simbole, znakove, geste, riječi i vjeru (ali i kroz samu odjeću i dostojanstvenost protokolarne odgovornosti). Sakramenti su događaji milosti, a ne alati učinkovitosti, iako su iznimno učinkoviti posrednici milosti.
Primjerice, Euharistija – koja je izvor i vrhunac svega kršćanskog života, kako kaže Drugi vatikanski koncil – ne funkcionira na način da kruh i vino zbog samog protokola postanu Tijelo i Krv Kristova po nekoj tehničkoj formuli (iako se to nužno događa – protokol kojega je Crkva jasno formulirala i postavila striktna pravila za izvršitelja tog protokola). Ono što se događa je otajstveni čin koji je darovan samoj Crkvi, i u kojem zajednica vjernika u/po/s vjeri sudjeluje u Kristovoj stvarnoj prisutnosti. To je čin koji nas nadilazi, a ne protokolarna operacija koju kontroliramo. Zato svećenik ne obavlja posao – on predvodi slavlje, a cijela zajednica sudjeluje i su-slavi. U ovom kontekstu, riječ funkcija pripada logici stroja, procedure, kontrole – dok riječ slavlje pripada logici dara, odnosa i otajstva. Sakramenti nisu (samo!) regulirani protokoli milosti, nego su živa mjesta susreta čovjeka i Boga. Njihova istinska snaga ne leži u njihovoj tehničkoj preciznosti ili jasnoj formulaciji (iako bez toga ne mogu djelovati), nego u vjeri Crkve koja ih slavi u povjerenju u Božju vjernost.
Crkva uči da sakramenti djeluju ex opere operato, što doslovno znači – po samom činu koji se čini. Time se želi reći da je milost stvarno prisutna i djelotvorna kad god je sakrament valjano slavljen. Valjanost i plodnost sakramentalne milosti proizlazi iz Božjeg djelovanja kroz vjeru Crkve, ne iz savršenstva pojedinog čovjeka ili tehničke točnosti obreda. Božja milost se stvarno daje, jer je sakrament valjano slavljen (s pravim obredom, namjerom i služiteljem), neovisno o osobnoj svetosti svećenika ili vjernika. To jamči objektivnu vjerodostojnost Božjeg dara. No to ne znači da su sakramenti automatski učinkoviti (da funkcioniraju i automatski donose rezultate) u životu svakog vjernika koji ih slavi i sudjeluje na njihovu otajstvu. Njihova plodnost ovisi i o onome tko ih su-slavi – to se naziva ex opere operantis, tj. po djelu onoga koji djeluje. Drugim riječima: milost je darovana (ex opere operato), ali koliko će uroditi plodom ovisi o našoj unutarnjoj otvorenosti, vjeri i raspoloženju (ex opere operantis).
Ako bismo sakramente sveli samo na ono što djeluje, funkcionira ili proizvodi rezultat, izgubili bismo njihovu dubinu i otajstvo – njihov inherentni smisao i svrhu. Ušli bismo u pogrešan način razmišljanja – kao da se milost može izračunati, kao da Božja prisutnost ovisi o pravilnoj formuli. Sakramenti se ne mogu svesti na tehničku preciznost – oni su susreti s Bogom koji nas želi obnoviti iznutra. Ispravna formulacija sakramenta – dakle, valjani oblik, materija i namjera službenika i su-slavitelja – nužan je uvjet da bi se sakrament uopće mogao smatrati valjanim, ali on nije dostatan uzrok njegova duhovnog učinka. Drugim riječima, sakrament ne djeluje automatski poput mehaničkog procesa samo zato što su izgovorene prave riječi i učinjeni pravi pokreti. Bog je spasenje (komunikaciju milosti) vezao uz sakramente (time se želi reći da izvan Crkve nema spasenja – jer izvan Crkve nema sakramenata), ali sam nije vezan njima. Bog nije vezan uz formulu, nego uz savez, i iako Crkva jamči da se u valjano slavljenim sakramentima milost stvarno daruje (ex opere operato), primanje te milosti u punini ovisi o unutarnjem raspoloženju primatelja (ex opere operantis) – poklon ostvari svoju potpunu svrhu tek kada ga sa zahvalnošću prihvatiš, otvoriš i počneš koristiti u svakodnevnom životu). Sama izvanjska točnost obreda može biti poput ključa u bravi: ključ može biti ispravan, ali ako vrata nisu otvorena iznutra – ako nema vjere, pokajanja, ljubavi ili spremnosti – Božja milost ostaje kao ponuda bez odaziva. Zato Crkva uvijek naglašava ne samo pravilno slavlje sakramenata, nego i duhovnu pripremu, katehezu i obraćenje srca kao uvjete njihove pune plodnosti.
No to ne znači – ako sakramente ne bismo trebali smatrati funkcionalnima – da sakramenti ne proizvode plodove ili rezultate, odnosno, da nisu učinkoviti u onome što slavimo. Upravo suprotno – sakramenti mijenjaju živote. Oni obnavljaju čovjeka iznutra, osnažuju ga milošću, liječe rane, pomiruju s Bogom i bližnjima, hrane dušu, prosvjetljuju razum, otvaraju srce. Plodovi se možda ne vide odmah ili spektakularno, ali oni oblikuju svakodnevicu vjernika: roditelj koji sa strpljenjem odgaja dijete molitvom i osobnim primjerom, radnik koji pošteno obavlja svoj posao i tako se posvećuje na radnom mjestu, bolesnik koji nosi svoju i patnju svojih bližnjih s nadom, te i sam postaje izvorom svjetlosti – sve su to plodovi djelovanja Božje milosti primljene u sakramentima. Ponekad, sakramenti djeluju i na izvanredan način, kroz znakove i čuda. Nerijetki su slučajevi obraćenja tijekom ispovijedi, izlječenja u slavlju bolesničkog pomazanja, duhovne obnove kroz euharistiju, oslobođenja, pa čak i fizičkih čuda povezanih s pričesti ili krštenjem. No Crkva uvijek ističe: ti su znakovi potvrda, a ne suština. Glavna čuda su ona tiha i trajna – preobrazba srca, obraćenje, jačanje vjere, novo rođenje u Duhu i Istini (život vječni).
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 