Posljednje dvije do četiri godine intenzivnije se bavim ekonomskim pitanjima, na koja sam nabasao gotovo slučajno, nakon što sam se prijavio – i, Bogu hvala, bio primljen – na program stipendiranja na Pontifikalnom sveučilištu svetog Tome Akvinskog (Angelicum) u Rimu. Stipendija je bila iz područja društvenih znanosti, a moj prijedlog postdoktorskog istraživanja odnosio se na socijalni nauk Crkve (SNC). Ideja je bila osmisliti formativni edukacijski program koji bi načela socijalnog nauka približio široj javnosti, s posebnim naglaskom na mlađe ljude – učenike, studente, mlade profesionalce. Tijekom prve dvije godine razvio sam osnovni sadržaj i metodologiju programa, a treće godine započela je i provedba. U Hrvatskoj je taj formativno-edukativni program, koji sam simbolično nazvao „fra Špiro Marasović“ da se odužim svojem dragom profesoru, do danas prošlo oko 60-ak sudionika kroz četiri ciklusa. Oduševljenje polaznika, njihova pitanja i konkretne dileme dodatno su me motivirali da nastavim promišljati o sadržaju SNC-a, osobito u ekonomskom kontekstu.
U tom duhu, posljednje godine svoje Angelicum avanture susreo sam se i s Franjinom ekonomijom (EoF) koja je pokrenuta na inicijativu pape Franje. EoF je nudio mogućnost uključivanja u istraživačku mrežu (EoF Academy) kao „research fellow“. Prijavio sam projekt o alternativnim ekonomskim modelima kao znakovima vremena, u želji da dublje povežem ekonomiju (posebno njezine alternativne pristupe) i teologiju (kroz kategoriju znakova vremena). Mentorica mi je bila s. Helen Alford s istog sveučilišta, a rezultat tog rada bio je znanstveni članak objavljen prošle godine u časopisu Crkva u svijetu.
Ovo je nekakav mali i skromni uvod u tekst koji želi obrazložiti zašto tržište (free market) nije sposobno odrediti pravednu plaću. Potaknut sporadičnim raspravama o kapitalizmu, poduzetništvu, slobodnom tržištu i njegovim kritikama i argumentima za slobodno tržište, dao sam si truda i malo detaljnije pogledao o čemu se radi. A kako imam široki spektar prijatelja – što stvarnih, što virtualnih – imao sam priliku raspravljati sa snažnim zagovornicima slobodnog tržišta i kapitalizma, ali i sa onim ljudima koji slobodno tržište i kapitalizam snažno kritiziraju. Još kada se tome doda pontifikat pape Franje koji je bitno bio obilježen jasnim kritičkim naglascima – kada je u pitanju suvremena prevladavajuća ekonomska paradigma, onda se na neki način sve poklopilo da adekvatno teološki obradim ovo i druga ekonomska pitanja. Ono što sam uočio raspravljajući s prijateljima koji imaju oprečne poglede na slobodno tržište, je njihov problem – na obje strane – da jasno pokažu primjere dobre prakse kada je u pitanju kapitalizam ili njegove alternative. Iz toga sam zaključio da niti kapitalizam, niti slobodno tržište, niti njegove alternative (koje god one bile, primjerice, socijalizam, „snažna država“, de-growth ekonomija ili što šesto) u stvari ne postoje. Ono što postoji je određena i kulturološko-povijesno uvjetovana struktura s donekle jasnim mehanizmima i alatima koje uvijek koriste, i unutar kojih se – na ovaj ili onaj način – snalaze ili ne snalaze ljudi od krvi i mesa, svi grešnik do grešnika (hoće li AI sada to promijeniti treba tek vidjeti). A u svim tim raspravama se često previđala jasna i očigledna činjenica kvarnosti ili grešnosti ljudskog bića. To na kraju znači da, ma koliko dobra ili jasna bila (ekonomska) struktura i mehanizmi te alati koje koristimo, konačno pitanje dobrote ili zločestoće uvijek se i donekle isključivo odnosi na čovjeka. Ovo se djelomično i neizravno može ublažiti konceptom „struktura grijeha“ pa tako možemo čovjeka djelomično abolirati i odgovornost prebaciti na ove grešne strukture, ali i dalje ostaje činjenica da ih je čovjek iznašao te je stoga i odgovoran za njih. A strukture grijeha su jasna posljedica grijeha čovjeka, odnosno, njegove grešnosti.
U jednom ranijem tekstu sam pokušao (naivno) predložiti jednu formulu za izračun pravedne plaće – formula koja je utemeljena isključivo na SNC-u. U tom tekstu sam tek dao naslutiti nešto čega sam sada postao potpuno svjestan. Tamo sam napisao da „to može biti plaća, ali nije pravedna“ pri čemu sam pred sobom imao ono što SNC kaže o pravednoj plaći i ono što slobodno tržište može ponuditi. Ovo znači da slobodno tržište može definirati plaću temeljem ponude i potražnje – što je jedan od ključnih mehanizama tržišta, no, pitanje je li ta plaća pravedna ili nepravedna, ne može biti obrazloženo ili argumentirano samim tržištem, kakvim njenim mehanizmom ili logikom. Pitanje pravedne plaće, odnosno, odgovor na to pitanje, se nalazi izvan tržišta. Zašto? Pa zato jer koncept pravednosti nije element slobodnog tržišta. Slobodno tržište ne može gotovo ništa reći o pravednosti.
Stoga tržište nipošto ne može odrediti pravednu plaću (a može li odrediti minimalnu plaću?), ali se čovjek može i treba mučiti kako bi zamislio formulu pravedne plaće (pa, iako je bila naivna, smatram da formula koju sam izvukao iz SNC-a može biti dobar prvi korak) i kako bi ju, na bilo koji mogući način, nametnuo tržištu. ALI to ruši autonomiju slobodnog tržišta i onda ono više nije slobodno – mogao bi netko sasvim opravdano reći. To je sasvim točno i upravo ono što želim reći. Slobodno tržište nije slobodno. Zato ga ne smijemo prepustiti samome sebi.
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 