Ovaj vikend, 18.ožujka 2023. godine sam sudjelovao na političkoj akademiji Dobar smjer gdje sam održao predavanje na temu naslova ovog teksta (koji je nastao temeljem tog predavanja) i nakon toga sudjelovao u raspravi o tržištu i socijalnoj pravdi. Planiram svakako napisati i tekst u kojem ću prenijeti svoje promišljanje ove teme odnosa tržišta i socijalne pravde kroz dogledno vrijeme. Ovdje pročitajte što Crkva kaže o ljudskom radu i pravednoj plaći.
Što je to socijalni nauk Crkve i zašto je on važan
Tema ovog predavanja je pravo na rad i pravednu plaću. I dostojno je i pravedno da o tome govori osoba koja je trenutno na roditeljskom dopustu, a koja je prije toga sama sebi isplaćivala pravednu plaću. Jer je ova tema toliko važna da je upravo ona – a to je malo šire pitanje radnika, njihove zaštite i pravedne plaće – potaknula Crkvu i Učiteljstvo da se upuste u avanturu koja se zove socijalni nauk Crkve. Vjerujem da znate da je prva socijalna enciklika Rerum novarum (o novim stvarima je doslovan prijevod) u potpunosti posvećena pitanju radnika. Uz to što se papa Lav 13. u njoj razračunava, prvenstveno s komunizmom, ali i s liberalnim kapitalizmom, papa uviđa da „nečuveni napredak industrije i znanosti, promjena odnosa između poslodavca i radnika, bogatstvo nagomilano u rukama nekolicine i siromaštvo velikog mnoštva, porast samosvijesti u radnika i potrebe međusobne povezanosti, osim toga pad ćudoređa, prouzročili su provalu sukoba.“ (RN 1) Ove riječi zvuče tako suvremeno i tako stvarno još uvijek, tako da upravo one često odjekuju i u riječima pape Franje. Ali papa i ne može drugo nego da ponavlja i posadašnjuje čvrsti katolički nauk – pa i u pitanjima u kojima pojedini pape mogu biti u neznanju ili zabludi, jer se sadržaj socijalnog nauka, iako pod prizmom autentičnog Učiteljstva obvezujući za sve katolike, ne razumijeva kao nezabludivi dogmatski nauk – o društvenim pitanjima. Stoga trebamo prvo razumjeti narav socijalnog nauka Crkve kako bismo mogli imati ispravan stav prema njegovom sadržaju.
Naša kršćanska, katolička vjera ne može biti do kraja življena i prihvaćena ako u sebi isključuje socijalnu, društvenu dimenziju. Ne radi se o tome da je moguće i opravdano biti katolik samo u svoja četiri zida ili u sakristiji. Ako smo katolici, onda smo katolici i u crkvama i sakristijama, i u našim domovima i bračnim posteljama, ali i na ulicama, trgovima, stadionima, birtijama, radnim mjestima. Onda smo katolici i na biračkim mjestima, u biračkim odborima i strankama čiji smo članovi. Onda smo katolici i u redu za banku ili čekajući svoj red u zdravstvenoj ustanovi. A da bismo bili dobri katolici izvan naših kuća i crkvi, majka Crkva nam daje svoj socijalni nauk da nas vodi kroz ove autonomne i samostalne ali ne do kraja odijeljene ljudske tvorevine i društvene institucije.
Socijalni nauk Crkve predstavlja važne smjernice o tome kako katolik treba živjeti i djelovati u autonomnim, odnosno, sekularnim prostorima i procesima. A to onda uključuje i politiku, i ekonomiju, i gospodarstvo i društveni angažman – ukratko, sve one dimenzije našeg ljudskog života i djelovanja izvan Crkve, a tu prvenstveno mislim, kada kažem unutar Crkve, na liturgiju i duhovnost. Dakle, socijalni nauk Crkve uključuje ili je bitno povezan i s moralom i s duhovnošću, ali je prvenstveno usmjeren društvenoj, sekularnoj, dimenziji katoličkog života i djelovanja.
Ovdje bih vam samo ukratko izložio temeljna načela i vrijednosti socijalnog nauka Crkve, a prije nego se osvrnem na pitanje pravedne plaće i ljudskoga rada općenito. Jer su ova načela i vrijednosti važne za potpuno razumijevanje ovoga pitanja.
Načela socijalnog nauka Crkve su: opće dobro, solidarnost i supsidijarnost. Kompendij SNC-a kaže da se ona moraju „cijeniti u njihovoj jedinstvenosti, povezanosti i raščlambi“ jer čine „jedinstven doktrinarni korpus koji tumači društvene stvarnosti na cjelovit način.“ (162) Ova načela nisu sama od sebe, nego i ona izviru iz nepovredivog i transcendentnog ljudskog dostojanstva koje je dvostruko utemeljeno: na ljudskoj naravi (sekulrani termin) i na imago Dei (teološki termin). Nakon načela, Crkva ističe i temeljne vrijednosti: istina, pravednost i sloboda. Temeljne vrijednosti su „uporišne točke za prikladno ustrojavanje i uređeno vođenje društvenoga života“ (197) koje stoje u uzajamno ovisnom odnosu naspram načela iz kojih na neki način proizlaze jer kao takve predstavljaju prakticiranje načela i osobno ostvarivanje kreposti. A nakon temeljnih vrijednosti imamo kreposti i dinamike koje proizlaze iz temeljnih vrijednosti i načela, poput obitelji i braka, dinamike društvenoga, političkoga i gospodarskoga života. Dakle, socijalni nauk Crkve možemo prispodobiti kao jedno stablo koje ima svoje korijenje (načela), pri čemu je zemlja iz koje stablo niče i u kojoj su načela ukorijenjena, ljudsko dostojanstvo. Zatim iz korijenja niče deblo stabla što su temeljne vrijednosti i u konačnici imamo bogatu krošnju koja predstavlja kreposti i dinamike života. Konačno, imamo i plodove koji predstavljaju ostvaren i osmišljen život pojedinca u jednoj dinamičnoj društvenoj zajednici.
Dakle, nije moguće zamisliti život jednog katolika bez društvene dimenzije i dinamike njegova života, kao što nije moguće zamisliti tog istog katolika bez poznavanja socijalnog nauka Crkve. Nažalost, mi itekako vidimo da je to moguće zamisliti i doživjeti, pa nam zato i jest ovakva i država, i društvo i Crkva. Ovdje vama želim posvjestiti činjenicu da ne možete biti katolici bez poznavanja i primjene sadržaja socijalnog nauka Crkve.
Ova ekonomija ubija
Sad kad smo barem okvirno vidjeli od čega se sastoji socijalni nauk Crkve, treba pogledati malo detaljnije pitanje iz naslova ovog predavanja: pravo na rad i pravednu plaću. I tu bih krenuo s analizom koju je papa Franjo, a ponavljajući riječi svojih prethodnika sve do Lava 13., artikulirao u svojoj nastupnoj apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium (radost evanđelja). A ta se analiza može sažeti u jednoj rečenici koja stoji u broju 53. i koja glasi „Ta ekonomija ubija.“ Papa ovdje misli na ekonomiju isključivanja koja je bitno povezana s kulturom odbacivanja i pretjeranom konzumacijom dobara tako da joj je glavno obilježje potrošački mentalitet. Kada se malo bolje zamislimo, i mi, odnosno, naši ekonomski i gospodarski stručnjaci, razvoj društva računaju sukladno potrošačkim parametrima. Potrošnja je postala pokretač gospodarstva. I to je nepobitna činjenica suvremenog, zapadnog ili prvog svijeta kojega je i Hrvatska dio, a EU i USA egzemplari.
Ono što se još može i treba reći u ovoj analizi, odnosi se na činjenicu koja kaže da „u prevladavajućoj kulturi prvo mjesto zauzima ono što je izvanjsko, neposredno, vidljivo, brzo, površno i prolazno. Ono što je stvarno ustupa mjesto prividu. U mnogim je zemljama globalizacija dovela do ubrzanog propadanja njihovih kulturnih korijena i preplavljivanja načina razmišljanja i djelovanja vlastitih drugim kulturama koje su ekonomski naprednije ali etički oslabljene.“ (EG 62) Ovaj se papin citat odnosi na prevladavajući model – zapadni model ili kapitalistički model – koji razornom snagom uništava druge gospodarske, ali ne samo gospodarsko-ekonomske, nego i društvene modele i dinamike. Ovaj model na prvo mjesto stavlja profit i sve vrednuje i promatra kroz prizmu i unutar logike tržišta. Sve se može kupiti, sve se može prodati, svemu se može izmjeriti ili odrediti cijena. Cilj i svrha gospodarske ili ekonomske djelatnosti postao je isključivo i jedino profit. Sve ostalo postaje sredstvo ostvarivanja profita, pa čak i čovjek, ljudsko biće, osoba. Ono što je stvarno, a čovjek jest stvaran, ustupa mjesto prividu, a profit jest privid. U tom se kontekstu čak i ljudski rad može promatrati (i promatra se) kao sredstvo, odnosno, proizvod čiju cijenu određuje zakon ponude i potražnje. Rad postaje ljudski kapital, pa se logika koja određuje kapital prenosi i na onoga koji prodaje svoj rad – na radnika koji je osoba. A kapital je uvijek samo sredstvo. Ili bi barem to trebao biti. Onda kada nije i kada na ovoj paradigmi ili maksimi utemeljimo ekonomiju i društvo, onda ta ekonomija uistinu ubija. Nasuprot tome, socijalni nauk Crkve ističe potrebu da se kapital, sukladno načelu opće namjene dobara, i tržište čvrsto povežu s moralnim svrhama te sukladno istim ograniče kako bi kao takve bile usmjerene općem dobru, a ne dobru pojedinaca ili interesnih skupina.
I za kraj ove analize bih spomenuo ono što Crkva zna od samog početka socijalnog nauka, i ono što je jasno artikulirao već papa Lav 13., i što papa Franjo uporno ponavlja, a što se odnosi na činjenicu da je u suvremenom svijetu – podjednako kao u vrijeme Lava 13. – ekonomija odijeljena od morala i da je to temeljni problem kojega trebamo adresirati kako bismo bili u prilici progovoriti o pravednoj plaći i ljudskome radu. U zaključku enciklike Rerum novarum, a nakon što je jasno naglasio impliciranu autonomiju ekonomije i potrebu zajedničkog angažmana, a poštujući načelo supsidijarnosti, kako bi se pitanje rada i radnika razriješilo na zadovoljavajući način, u broju 13 enciklike, papa naglašava da „ponajprije treba uspostaviti kršćansko ćudoređe, bez kojeg će i ona sredstva razboritosti, koja se smatraju najprikladnijima, malo koristiti.“ (RN 45)
Zaključno u svojoj analizi mogu istaknuti da ova ekonomija koja je odvojena od morala i koja u središte same sebe stavlja privid profita a ne stvarnu ljudsku osobu, uistinu ubija i da ju je potrebno mijenjati. A mijenjati se prvo mora sam čovjek koji je subjekt, odnosno, pokretač i upravitelj ekonomskih procesa, kako bi i sama ekonomija mogla zadobiti – ono što papa Franjo traži od svih nas – ljudsko lice.
Rad u svjetlu socijalnog nauka Crkve
U naslovu ovog predavanja stoji pravo na rad, i to je sasvim točno. Rad je ljudsko pravo i svaki čovjek koji je radno sposoban, ima pravo na rad. No, rad je mnogo više od samo ljudskog prava. On je i dužnost i obveza, „čovjekovo dobro“ kako navodi sveti papa Ivan Pavao II., u enciklici Laborem exercens (9) te kako navodi Kompendij socijalnog nauka, rad je „temeljna dimenzija ljudskoga postojanja kao sudjelovanje ne samo u djelu stvaranja nego i otkupljenja.“ (263) Time nas Crkva podsijeća na biblijsko utemeljenje svojeg nauka o ljudskom radu. Dostojanstvo rada proizlazi iz dostojanstva radnika – čovjeka koji „u znoju lica svoga kruh svoj će jesti dokle se u zemlju ne vrati.“ (Post 3,19) Ujedno, ljudski rad posjeduje subjektivnu i objektivnu dimenziju – ono što je papa Lav 13., nazvao osobnom i nužnom dimenzijom rada koji je „ljudska djelatnost kojoj je svrha steći za život ono što mu je potrebno.“ (RN 34) Subjektivna dimenzija rada se odnosi na činjenicu da je rad bitan izričaj osobe, što znači da se ljudski rad ne može jednostavno promatrati kao robu koja je na tržištu ili kakav neosobni element proizvodnog organiziranja. To znači da rad uvijek trebamo promatrati kroz prizmu radnika, jer rad je uvijek osobna djelatnost osobe. U objektivnom smislu ili dimenziji, rad je „skup djelatnosti, izvora, sredstava i tehnike kojom se čovjek služi da bi proizvodio.“ (Kompendij 270) Socijalni nauk Crkve od samog početka naglašava prednost ili prvenstveno subjektivne nad objektivnom dimenzijom ljudskog rada. To se može parafrazirati onom Isusovom izjavom o suboti: nije čovjek zbog rada nego je rad za i zbog čovjeka. Stoga je rad – zbog subjektivne dimenzije i jer nije odjeljiv od konkretnog radnika – iznad svakog drugog čimbenika proizvodnje, ali jest komplementaran s drugim čimbenicima proizvodnje, pogotovo kapitalom jer „niti kapitala može biti bez rada, niti rada bez kapitala.“ (Kompendij 277)
Ovaj odnos rad i kapitala tijekom povijesti, a i danas, je obilježen konstantnom napetošću i sukobom, tako da je potrebna intervencija države, odnosno, političke zajednice čiju ulogu Crkva vidi kroz osiguravanje uvjeta i prilika za razvoj poduzetništva i rada – ništa više i ništa manje od toga. Ovaj sukob je nastao „zato što su radnici svoje snage stavljali na raspolaganje grupi poduzetnika, a ovi, vođeni načelom što veće dobiti, zadržavali plaće za obavljeni rad na najnižoj mogućoj razini.“ (LE 11) Potom se ovaj sukob prelio na političko-ideološko područje što je rezultiralo pojavom komunizma koji ustaje protiv privatnog vlasništva kojega Crkva utemeljuje u naravnom zakonu i ne može odustati od njega. Stoga Crkva – kontra komunizma – ističe važnost i opravdanost privatnog vlasništva, ali u istom trenutku – kontra kapitalizma – opravdava ograničavanje tog prava na privatno vlasništvo također temeljem naravnog zakona i načela opće namjene dobara. U središtu svega toga je pitanje ljudskog rada – njegovog smisla i svrhe. A rad je za Crkvu dobro samog čovjeka, pa kao takav ni ne može biti roba podložna tržišnim zakonitostima i logici. Zato je, u kontekstu govora o ljudskom radu, temeljno i ključno pitanje, pitanje pravedne plaće.
Socijalni nauk Crkve o pravednoj plaći
A temeljno pitanje koje se odnosi na pitanje pravedne plaće je ono koje pita kako izračunati pravednu plaću i što je to pravednost u toj pravednoj plaći. I tu stvari nisu tako jednostavne kako bi ih htjeli predstaviti zastupnici (neo)liberalnog kapitalizma i svemoći tržišta. Ne radi se samo o tome da je pravedna plaća ona koju poslodavac ponudi i na koju radnik pristane. Odnosno, da je pravedna plaća ona koja udovoljava zahtjevima ponude i potražnje. To može biti plaća, ali nije pravedna – barem ako se pita socijalni nauk Crkve.
Prvo što trebamo razumjeti je to da je plaća „konkretan put kojim su većini ljudi dostupna dobra namijenjena zajedničkoj upotrebi.“(LE19) Stoga se i plaća, kao financijsko sredstvo, može i treba promatrati kao kapital i kao objekt nad kojim osoba može i treba imati pravo vlasništva. Plaća, dakle, pripada radniku, i uskraćivanje plaće je u nebo vapijući grijeh. (RN 17) I dužnost je poslodavca da svojim radnicima dade ono što im pripada. Stoga je plaća „najvažnije sredstvo za ostvarenje pravednosti na radnim odnosima.“ (Kompendij 302)
Papa Pio 11., u svojoj enciklici Quadragesima anno prvi i detaljno propisuje na što se odnosi pravednost u pravednoj plaći, i daje jasne smjernice kako ju izračunati. Papa razumije da je upravo ljudski rad prvi kapital kojega imamo na raspolaganju (sjetite se – bez rada nema kapitala, kao što ni bez kapitala nema rada), te da je nagrada, u pogledu financijske naknade za rad prvo sredstvo za osiguravanje uvjeta života pojedinca i obitelji (zbog činjenice da velika većina ljudi nema pristupa kapitalu u pogledu proizvodnih i materijalnih resursa). Stoga papa inzistira na tri ključna elementa u procjeni pravedne plaće, a koja se odnose na smisao i svrhu samog ljudskog rada. Prvi element je radnik i njegova obitelj. Pravedna plaća je ona plaća koja je dovoljna za uzdržavanje radnika i njegove obitelji. Drugi element o kojem se treba voditi računa je snaga i veličina poduzeća (poslodavca) koje isplaćuje pravednu plaću. Crkva razumije i podržava gospodarsku djelatnost koja je usmjerena ostvarivanju profita. Za Crkvu problem nastaje kada samo to – ostvarivanje profita – postane jedini cilj ili smisao gospodarskih aktivnosti. Svaka tvrtka mora ostvariti profit ili barem ostati na pozitivnoj nuli – inače će propasti. I zato papa naglašava da je to drugi element o kojem se treba voditi računa. I na kraju treći element se tiče općeg dobra i bitno je povezan s principom opće namjene dobara. Pravedna plaća brine i o radniku i o njegovoj obitelji, ali i o poslodavcu i poduzeću koje treba poslovati pozitivno. No, također brine i za opće dobro u smislu da omogućuje radnicima stjecanje kapitala kroz štednju i život dostojan čovjeka, ali i stvaranje novih radnih mjesta rastom i razvojem poduzeća koje pravedno posjeduje vlastiti kapitala (proizvodni proces, materijalne uvjete) ali koje treba staviti u funkciju općeg dobra (i to je princip opće namjene dobara).
Papa Ivan 23., je u svojoj enciklici Mater et magistra do kraja konkretizirao pitanje pravedne plaće riječima: „kao što visinu plaće nije pravo prepustiti posve slobodnom natjecanju zainteresiranih, tako nije dopušteno da ju određuje samovolja moćnijih; u ovoj stvari valja neizostavno poštivati zahtjeve pravde i pravičnosti. A to traži da se radniku odmjerava tolika plaća kolika mu omogućuje da provodi život dostojan čovjeka i snosi teret pristojna uzdržavanja obitelji. Kod određivanja pak pravedne radnikove plaće treba voditi računa također o ovome: prvo, koliki ne pojedinčev doprinos u proizvodnji; drugo, kakvo je ekonomsko stanje poduzeća gdje su radnici zaposleni; zatim, što zahtjeva dobrobit pojedine zemlje, pogotovo s obzirom na sveopću zaposlenost; konačno, što zahtjeva međunarodno dobro.“ (71)
Dakle, na kraju procesa možemo zaključiti formulu izračunavanja pravedne plaće, koja bi išla otprilike ovako:
DoR x EsP x OD = pravedna plaća
Gdje je DoR = dostojanstvo obitelji radnika; EsP = ekonomsko stanje poduzeća i kontekst gospodarskog sustava pojedine države; i na kraju OD = opće dobro sukladno općoj namjeni dobara
Ova formula je načelo i usmjerenje kojega treba uvijek slijediti ili mu barem težiti pri procjeni pravedne plaće. No, jedno ovdje ipak fali, a to je uloga i pomoć države. Ranije sam spomenuo da bi, prema socijalnom nauku Crkve, država trebala samo osigurati uvjete i prilike – ništa manje i ništa više. I to potpuno stoji. No, država ipak treba biti potpora i poslodavcu i radniku – na kraju, ona zato i postoji da bude na službi svojim građanima. Stoga je uloga države da primjenjuje i bdije nad poštivanjem načela općeg dobra, solidarnosti i supsidijarnosti, te da bude komplementarna nastojanjima samih radnika i poslodavaca u određivanju pravedne plaće i to svojim javnim politikama (poput zdravstvene, socijalne, monetarne, obiteljske i drugih) nadomjesti ono što možda poslodavac i radnik sami ne mogu osigurati, a kroz razna davanja i društvene potpore. Ovo svakako vrijedi kada je obiteljski život u pitanju. Obitelj, kao fundamentalna ćelija društva mora biti u središtu javnih politika, da sve javne politike iz obitelji proizlaze i usmjerene su njoj. Nešto kao Euharistija u teologiji – ona je izvor cjelokupnog života Crkve, a Crkva postoji samo zato da slavi Euharistiju koji je njen smisao i cilj i svrha.
Stoga bi ažurirana formula izračuna pravedne plaće trebala uključiti i državu kao aktivnog dionika, tako da bi mogla izgledati po prilici ovako:
(DoR x EsP) / DR x OD = pravedna plaća
Što reći, koju poruku poslati?
Na kraju bih istaknuo da je Crkva itekako svjesna da je upravo rad „crvena nit crkvenog učenja, kao i društvenog života“ (LE 3) te da se zato nužno mora baviti ovim temama i predlagati vjernicima, ali i ljudima dobre volje, svoju mudrost i svoja usmjerenja. Danas smo, više nego ikad prije, svjesni da smo postali gospodarstvo tržišnog društva – a trebali bismo biti društvo tržišnog gospodarstva. To znači da je tržište izašlo iz okvira gospodarske djelatnosti i trenutno prožima sve razine i elemente društva, tako da je društvo do kraja komercijalizirano – sve se može kupiti, sve se prodaje, pa čak i ljudska bića, što je krajnje nečuveno. Nije tako davno bilo kada smo kao civilizacija zabranili prodaju i preprodaju ljudskih bića, a danas kupujemo i prodajemo ljude na veliko. Razlog tomu je odijeljivanje ekonomije i gospodarstva od morala. Ako u ekonomiji vrijede druga pravila i načela, druge zakonitosti, onda se tu moral nema što uplitati. I koliko god bilo točno da je ekonomija samostalna ljudska djelatnost, ona – upravo jer je čovjek subjekt ekonomske djelatnosti – nikako ne može biti apsolutno autonomna i potpuno isključena iz moralnih kategorija i promišljanja ekonomije iz kuta morala.
Što možemo napraviti? Koju vam poruku mogu posredovati iz socijalnog nauka Crkve? Papa Franjo je žestok kritičar ovog razdvajanja ekonomije i morala, žestok je kritičar idolatrije profita i snažni je zagovornik nekih novih, uključivih ekonomskih modela. A tih modela, Bogu hvala, ima i u okrilju Crkve i u okrilju sekularnih prostora i procesa. Trebamo se upoznati s tim alternativnim modelima koje Crkva snažno podupire – poput ekonomije zajedništva, društvenog poduzetništva ili sada Franjine ekonomije koja je tek u povojima ali može obećati drugačiju budućnost. Ti ekonomski modeli razumiju da je profit nužan, ali isto tako razumiju da je profit samo sredstvo ostvarivanja općeg dobra. A to je ono što Crkva već 130 godina ponavlja: privatno vlasništvo je ok ali trebamo poštovati opću namjenu dobara; rad prethodi kapitalu, ali je to dvoje u ovisno uzajamnom odnosu – nema jednoga bez drugoga i obrnuto; rad nije samo ljudsko pravo nego i čovjeka dužnost i njegovo dobro; trebamo vratiti kategoriju pravednosti u ekonomiju i povezati ju snažnije s moralom kako bismo znali što to pravedna plaća jest; poslodavci, radnici i država moraju zajedno i komplementarno djelovati u smjeru obitelji i obiteljskog života jer je to opće dobro sviju.
Papa Benedikt 16., u svojoj enciklici Deus caritas est, naglašava da se odlučujuća bitka vodi na području politike. I evo, mi smo tu na političkoj akademiji i onda je dostojno i pravedno da završim svoje predavanje s nekoliko njegovih misli. Kao prvo, papa Benedikt nas podsjeća na opravdanu autonomiju sekularnog svijeta, ali i na ulogu Crkve i nas laika u tom svijetu. Crkva oblikuje savjesti vjernika (28) laika čija je „izravna zadaća da rade na uspostavi pravednog poretka u društvu…kao građani“ (29) i da tako ispravan oblikujemo društveni život. Usudimo se znati i činiti to kao pravi, autentični katolici!
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 