Drugi vatikanski koncil bio je tektonski pomak u životu Crkve – ne radi se o tektonskoj promjeni vjere, nego o tektonskoj promjeni načina življenja te jedne te iste vjere. Ponajviše se to vidi iz načina na koji se Crkva odlučila ostvariti odnos sa svijetom izvan sebe, sekularnim svijetom koji je počeo pokazivati nezainteresiranost, pa čak i prijezir naspram Crkve. Dok su svi prethodni ekumenski, pa i pokrajni, koncili završavali dugom listom osuda i proklinjanja (Anatema sit), Drugi vatikanski koncil svoje dokumente završava pogledom punim nade u budućnost i Krista koji nam dolazi ususret. Pogledajte samo odnos Crkve prema ateizmu, o čemu sam pisao ovdje, pa ćete vidjeti o kakvom tektonskom pomaku se tu radi. Crkva je, na Koncilu odlučila više slušati, više gledati svijet ne iz visine moći, nego očima Isusa iz Nazareta: blago, milosrdno i s puninom istine. Uočavati znakove vremena. Od tada pa do danas, Crkva je u procesu postupne implementacije tog koncilskog duha, a posebno se to očituje u pontifikatima posljednja tri pape: sv. Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i Franje. Svaki na svoj način.
Sv. Ivan Pavao II. nas je podsjetio na ono što vjerujemo
Papa Poljak ušao je u povijest kao neumorni svjedok vjere u vremenu globalnih kriza – od završetka hladnog rata i pada komunizma do izazova modernizma – na gotovo svim mogućim područjima (kultura, umjetnost, znanost, politika…). Njegov pontifikat, jedan od najdužih u povijesti, obilježen je snažnim katehetskim i antropološkim naglaskom. Kroz Teologiju tijela, enciklike poput Fides et Ratio, Redemptor Hominis i Veritatis Splendor, te preko brojnih svjetskih susreta mladih, Ivan Pavao II. je svijetu ponudio jasnoću sadržaja vjere: Crkva zna što vjeruje i ne boji se to izreći – ne kao zakon, nego kao dar koji oblikuje ljudsko dostojanstvo. Njegov život, obilježen osobnim patnjama i svjetskom prepoznatljivošću, dao je vjerodostojnost nauku kojeg je naviještao. Bio je most između koncilskih odluka i njihove primjene u globaliziranom, ali i sve više sekulariziranom svijetu. Pozvao nas je da nanovo evangeliziramo krštene pogane kojih je svakim danom postajalo sve više na kršćanskom Zapadu i u kršćanskoj Europi. Ni danas ih ne fali, nažalost.
Benedikt XVI. nas je podsjetio zašto vjerujemo
Ako je Ivan Pavao II. bio evangelizator svijeta, Benedikt XVI. bio je njegov tihi kontemplativac i dugogodišnji suradnik, pa i teolog iz sjene za mnoge pontifikalne dokumente. Teolog srca i razuma, papa Benedikt je duboko promišljao temelj vjere. Njegovo insistiranje na suglasju vjere i razuma bio je odgovor svijetu koji vjeru često vidi kao emocionalnu ili iracionalnu reakciju. U svojim enciklikama Deus Caritas Est, Spe Salvi, Caritas in Veritate, Benedikt je pokazao da vjera nije bijeg od razuma, nego njegov najdublji izraz. U vremenu kada je istina postala relativna, on je Crkvi i svijetu ponudio duhovnu i intelektualnu orijentaciju: vjerujemo jer nas je Istina susrela – ne kao ideja, nego kao Osoba. Tako vjera mora postati krajnje osobno ozbiljna jer samo ono što je osobno je relevantno i važno.
Franjo nas još uvijek uči kako da vjerujemo
Papa Franjo nije teolog akademskog profila, ali je prorok blizine onima koji su daleko. Periferije. Njegova vizija Crkve nije samo u tome što ona naučava, nego kako živi vjeru u koju je uronjena. On poziva Crkvu da miriše po ovcama, da siđe s pozornica i uđe u stvarne živote ljudi. Iz ovog zahtjeva proizlaze i značajne nejasnoće i teološki upitne parstoralne postavke, ali to je jednostavno nužna posljedica Crkve koja se vidi kao poljska bolnica na ratnom polju. Treba djelovati, biti blizu izgubljenima i ranjenima kako bi se odnijela pobjeda u trenutnoj bitci i tako konačno pobijedilo u ratu. Kasnije, kada se prilike smire, bit će prostora i vremena – vremena koje je važnije od prostora(!) – da se stane na loptu i trezveno evaluira sadržaj koji je prouzrokovao zbunjenost vjernika i teološke nejasnoće. Sinodalnost, temeljna riječ njegova pontifikata, nije samo crkveni model upravljanja – to je duhovnost slušanja, zajedništva i sudjelovanja. Crkva više nije ona koja zna sve, nego ona koja zajedno s drugima traži, sluša i raspoznaje. To sam nastojao objasniti terminom inkarnacijska logika kenoze, a koji – po mojoj procjeni – sasvim jasno opisuje i objašnjava pontifikat pape Franje koji kroz Evangelii Gaudium, Laudato Si’, Fratelli Tutti te aktualni sinodalni proces pokazuje da vjera nije samo sadržaj, ni teorija, nego stil života.
Čega se još kao Crkva moramo podsjetiti?
Pred nama je konklava. Nakon tri pape koji su nas podsjetili što, zašto i kako vjerujemo, postavlja se pitanje – što sada? Što bi budući pontifikat mogao (ili trebao) ponuditi Crkvi i svijetu? Koje je slijedeće pitanje na čiji nas papa odgovor treba podsjetiti?
U jednoj od svojih najdubljih misli, Aristotel je definirao da sve što postoji, postoji zahvaljujući četiri uzroka: materijalnom, formalnom, djelatnom i svršnom. Kršćanska teologija, osobito ona svetog Tome Akvinskog, preuzela je ovu misao i utkala je u razumijevanje svijeta, vjere i same naravi Boga. No može li se tim istim filozofskim ključem razumjeti i razvoj Crkve u naše vrijeme? Pogledamo li pontifikate trojice posljednjih papa – Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i Franje – uočit ćemo jednu duboku, ali suptilnu dinamiku: svaki od njih na svoj je način odgovorio na jedno ključno pitanje vjere. I svaki je, nehotice možda, istaknuo jedan od klasičnih uzroka vjere – pokazujući da vjera nije samo sadržaj ili praksa, nego živi organizam sa strukturom, smislom, djelovanjem i temeljom.
Sveti Ivan Pavao II. bio je svjedok i učitelj forme vjere – onoga što vjerujemo. Njegov je pontifikat bio obilježen jasnim naukom, snažnim antropološkim uvidima i katehezama koje su definirale oblik vjere u suvremenom svijetu. On je, metafizičkim rječnikom, ukazao na formalni uzrok vjere – njezinu unutarnju strukturu i istinu. Benedikt XVI., tiši ali jednako proročki glas, usmjerio je Crkvu prema svrsi vjere. On nije samo branio istinu, nego je pokazao zašto ta istina vrijedi i kamo vodi. Njegov govor o istini kao ljubavi, o razumu i vjeri u dijalogu, ukazuje na finalni uzrok – vjera kao put prema zajedništvu s Bogom, prema smislu koji je utemeljen u Ljubavi. Papa Franjo pak usmjerava pozornost na živu vjeru, na konkretne ljude i stvarni život. On ne pita samo što i zašto vjerujemo, nego kako vjerujemo – i tko vjeruje. Crkva kao narod u hodu, sinodalna i ranjiva, ali živa – to je njegov naglasak. On time otkriva djelatni uzrok vjere – vjera kao dinamika, kao djelovanje milosti u povijesti i u zajednici.
Ali ostaje još jedan uzrok: materijalni. Od čega je sazdana naša vjera? Koji je njezin temeljni materijal? Možda će upravo budući pontifikat dati odgovor na to pitanje – podsjetiti nas da je vjera sazdana od Božje Objave, Tradicije, apostolske sukcesije, sakramenata i života Crkve koji je utemeljen na vjerodostojnom nasljeđu. U vremenu kada sve izgleda fluidno i nepostojano, Crkva bi mogla ponovno čuti poziv: vrati se svom temelju, onome od čega si sazdana. Četiri uzroka, četiri dimenzije vjere, četiri pontifikata. Ista vjera, ali sve više otkrivena, produbljena, posvjedočena i ukorijenjena. Jer vjera, da bi bila istinita, mora imati svoj oblik, svoj cilj, svoj život – i svoj temelj.
Ivan Pavao II. je sačuvao istinu vjere. Benedikt XVI. ju je produbio i postavio nam ju kao cilj djelovanja. Franjo nam ju je približio i pokazao kako djelovati da ju ostvarimo u osobnom i zajedničarskom životu. Možda nas sljedeći papa Toma – tko god on bio – pozove da tu istinu živimo u svetosti, jednostavnosti i svakodnevici, ukazujući posebno na izvore i nosive stupove naše vjere: na Objavu, Tradiciju i Sukcesiju koje utemeljuju dogmatski Nauk jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve.
Tako neka bude!
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 