Svi pričaju o Netflixovoj seriji „Adolecencija“ pa rekoh da pogledam i ja, pa da mogu kompetentno i adekvatno pričati i pisati… Ukoliko niste, stvarno se isplati pogledati seriju koja progovara o najvažnijoj stvari – odgoju (i obrazovanju) djece. No, ako vas to ne zanima i mislite da svoj roditeljski posao odrađujete sasvim u redu, ipak se serija isplati pogledati jer će vam dati drugačiji estetski doživljaj gledanja televizije (ekrana). Serija je snimljena one-take, odnosno, u jednome kadru koji traje 60 minuta. Nema drugih kutova gledanja – samo jedan i samo jedan tijek radnje – pa stječete dojam da ste na kazališnoj predstavi. Vjerojatno je zato i užitak gledati, po našem modernom i dinamičnom ukusu, dosadne scene ispitivanja ili razgovora iz samo jedne perspektive.
Što se tiče same priče, možete to pročitati drugdje. Mene ovdje ne zanima priča nego mogućnost da nam Netflix suptilno i možda čak iskreno govori da smo – kao kultura ili civilizacija – pogriješili s metodama odgoja (i obrazovanja). Permisivnog odgoja.
Zašto to tvrdim. Pogledajte samo zadnjih 10 min 4. epizode i bit će vam jasno. U tih 10 minuta se nalazimo u roditeljskoj sobi Jamieovih roditelja. Jamie im je javio ranije da će priznati krivnju za ubojstvo djevojčice. Edie i Manda, Jamieovi roditelji, shrvani konačnim priznanjem sina da je ipak počinio ovaj teški zločin (iako je vidio snimku nadzorne kamere, Edie je odlučio vjerovati svojemu sinu), u svojoj sobi razgovaraju o mogućim uzrocima koji bi doveli do toga da njihov sin ubije djevojčicu – ali to čine na takav način da nipošto ne žele prihvatiti krivicu i svoj dio odgovornosti. Manda je dobra majka, Edie je dobar otac. Pa njihova kćer Lisa je „ispala“ sasvim u redu.
Ipak tijekom razgovora preispituju svoje postupke kao roditelji i tako nam mogu posredovati – iako krajnje neizravno i bez prihvaćanja svojeg dijela odgovornosti – hrabrost i odvažnost da i mi, možda na kulturološkoj razini, napravimo isto.
Osobno sam imao „neugodnost“ pričati o odgoju vlastite djece na jednom katoličkom mediju, i tijekom razgovora je sve bilo u redu. No, nakon dan ili dva, javila mi se voditeljica s prijedlogom da onaj dio o šibi koju držimo na frižideru i po potrebi koristimo kao didaktičko-odgojno pomagalo, izbacimo iz razgovora i ne objavimo, jer bi nam moglo donijeti problema – i njima kao mediju jer bi mogli biti označeni kao oni koji u svojem programu promoviraju zatucane i srednjovjekovne odgojne metode, ali i nama jer bi nam mogla na vrata kuće pokucati socijalna služba ako ne i policija. Naravno da sam pristao jer ne želim nikome stvarati probleme. Djelomično sam o tome pisao (o odgoju nekada), a sada želim ukazati na tu mogućnost prihvaćanja da smo bili u krivu. Suvremene odgojne metode nisu dobre i to sada i Netflix vidi i želi govoriti o tome.
To su metode u kojima ne smiješ disciplinirati vlastito dijete. U kojima, prije ulaska u djetetovu sobu moraš kucati i tražiti dopuštenje da uđeš (zanimljivo je to da smo neki dan upravo razgovarali o ovome, u stvari o tome što napraviti kada ti se dijete zaključa u sobu, i treba li to tolerirati). To su metode koje kažu da se s djetetom sve može iskomunicirati – ali na takva način da mu ne kažeš ne, nego da ga pitaš kako se osjeća on ili drugi, da držiš do djetetovih osjećaja i mišljenja – i da roditelj treba biti najbolji prijatelj svojem djetetu. U tim metodama nema kažnjavanja djece (osim da ga pošalješ u sobu pa mu onda kucaš na vrata i pitaš možeš li ući, ili mu zabraniš kompjuter na 20 minuta koje će provesti na mobitelu…) i svakako nema toga da te se dijete boji. Ono se može bojati drugih ljudi, prijatelja, čudovišta iz ormara – ali tebe kao roditelja se ne smije bojati. Strah nije zdrav. I to su metode koje su – očigledno je to sada i Netflixu – sasvim i potpuno krive. A te metode odgajaju generacije djece zadnjih 20tak godina. Pa i nije ni čudno što im je rezultat takav kakav jest. Nisu tome djeca kriva – krivi su roditelji!
Ima jedna jako fina stvar u 4. epizodi serije koju prenosim ovdje preko ove dvije slike. Edie nam priča kako ga je otac svakog dana tukao kaišem, i da on to nije htio raditi svojoj djeci. A onda nakon minute govori da je on ipak ispao dobar (usprkos ili upravo zahvaljujući batinama koje je od oca dobivao) – „ako sam ja dijete svoga tate“ – pa se pita kako je njegov sin ispao ubojica, a on njega nije niti taknuo kaišem nikada u životu.
Da. To je pitanje na koje još uvijek nemamo odgovor, osim onoga kojega suvremeni gurui odgoja (koji iza sebe imaju ili razvaljene živote i brakove bez djece ili imaju unesrećene osobe koje su žrtve njihovih deluzija) nude, a to je da fizičko nasilje (pa ni u formi očinske ljubavi prema svojem sinu) nikada nije rješenje. Naći će se opravdanje tog gnjusnog čina drugdje – ne u permisivnom odgoju – u online bullyingu, u okolini, u toksičnoj muževnosti. Bilo gdje drugdje samo ne kod kuće. U odgoju.
Da budemo jasni i do kraja iskreni. Čovjek koji svaki dan tuče svoje dijete je zlostavljač. Ali čovjek koji šibom ili drugim sredstvima (koji uključuju fizičko nasilje nad djetetom) disciplinira svoje dijete, i to radi svjesno i savjesno iz ljubavi prema tom djetetu, nije zlostavljač. Mi smo zbog zlostavljača izbacili prirodnu i normalnu disciplinu u odgoju. Sada imamo generacije neodgojene djece koja su mladi zlostavljači. To se jako fino vidi u 2. epizodi serije čija se radnja odvija u školi. Mi smo, dakle, odustali od toga da budemo „zlostavljači“ kako bi nas naša vlastita djeca mogla zlostavljati. Jer upravo je to rezultat permisivnog odgoja – on stvara zlostavljače a ne odgovorne ljude. To ova serija jako fino prikazuje. Djeca odgojena bez šibe postaju neodgovorni sebični zlostavljači. Pa ako želiš da tvoje dijete bude sutra zlostavljač, slobodno nastavi s odgoj as usual.
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 