Izdavačka kuća Salesiana objavila je u 2024. godini knjigu „Crkva koja dolazi“ autora Armanda Mattea (originalno objavljenu na talijanskom jeziku 2022. godine.) koja želi aktualizirati viziju Crkve kardinala Carla Marije Martinija, deset godina nakon njegove smrti. S time da najvjernijeg saveznika Armadno vidi upravo u papi Franji. Knjiga, na tom tragu, traži i donekle nudi, novi pastoralni mentalitet, takozvano pastoralno obraćenje Crkve kojem i papa Franjo posvećuje izričito mnogo vremena i pažnje.
Glavna teza knjige ponavlja Martinijevo artikulirano kašnjenje Crkve nekih dvjestotinjak godina za suvremenim, sekularnim svijetom – kašnjenje koje je temeljni uzrok kontinuiranog smanjenja društvene relevantnosti Crkve i njene privlačnosti suvremenim muškarcima i ženama. Samo kada bi Crkva nekako mogla ubrzati i sustići svijet, sve bi bilo dobro i lijepo. No to, od nas katolika i čitave Crkve, zahtjeva napuštanje ustaljenih pastoralnih obrazaca ponašanja počevši od župne pa sve do razine univerzalne Crkve, a što se očituje i u nužnosti pastoralnog obraćenja. A to pastoralno obraćenje, predstavljeno u ovoj knjizi, ima nekoliko ključnih naglasaka koje možemo promatrati kroz konkretnu zauzetost pape Franje i raznih Dikasterija koje ću kasnije navesti i analizirati, ali i kroz sintagmu koju često koristi papa Franjo, da se ne radi o, u ovome trenutku života Crkve u svijetu, epohi promjene, nego o promjeni epohe. Radi se o tome da Crkva konačno mora shvatiti, ne samo to da se svijet konstantno mijenja (epoha promjene) i razvija, nego da se svijet konačno promijenio, tako da danas živimo u promijenjenom svijetu. „To je obzor onih koji su već potpuno shvatili da se nalazimo duboko u svijetu koji je sasvim drugačiji od svijeta naših roditelja, a u nekim slučajevima i od mladenačkog svijeta starijih među nama.“ (26) Taj svijet je drugačiji od svijeta u kojem je Crkva stoljećima vršila svoje poslanje, ponavljajući obrasce pastoralnog, katehetskog i evangelizacijskog djelovanja iz godine u godinu. Analiza koju nam Armando nudi je sasvim točna i ispravna. Svijet je to u kojem dominira materijalno i kulturno blagostanje, a koje za nužnu posljedicu ima podizanje standarda i kvalitete života, što pak djeluje na samoga čovjeka koji više nije ono što je nekad bio. Dakle, ova promjena epohe nije dovela samo do promijenjenog svijeta u kojem živimo. Novo vino u nove mješine, rekao bi Krist! Ovaj novi, promijenjeni svijet potrebuje novog, promijenjenog čovjeka. I dobio ga je! Čovjek ovog novog svijeta je vječni mladić, tinejdžer koji ne želi odrasti i preuzeti na sebe odgovornost čitavoga svijeta. „Prosječna odrasla osoba iz zemalja blagostanja tako sebe zamišlja kao čovjeka slobode, mogućnosti, uživanja, iskustva, širenja, rasta. Jedini obzor njegova postojanja vlastito je blago-stanje. On više ne živi – i zapravo više nije dužan – odraslu dob doživljavati kao vrijeme obiteljskih obveza, počevši od dužnosti da nađe stabilan posao, osnuje obitelj i podari svijetu djece.“ (32) Individualizam, hedonizam, konzumerizam i materijalizam – sve su to -izmi koji jasno i nedvosmisleno opisuju i definiraju suvremenog, promijenjenog čovjeka. I ne trebaš biti pretjerano pametan da to uočiš. No, trebaš biti pretjerano pametan, očito, ako ne i mudar, da temeljem takve analize doneseš „jeftin“ zaključak o kašnjenju Crkve i nužnosti njenog ubrzanja i promjene pastoralnog mentaliteta. Ne radi se o eophi promjene, nego o promjeni epohe. Ne radi se o pastoralnoj promjeni, nego o promjeni pastorala. Možemo ići i korak dalje pa reći da se ne radi o religijskoj promjeni, nego o promjeni religije.
Sve do ove točke – jasne i nedvosmislene analize suvremenog svijeta i čovjeka – se u potpunosti slažem i s Armandom, pokojnim kardinalom i papom Franjom. No, za sve ono što slijedi nakon ove analize, kada se nude konkretna rješenje i usmjerenja, te kada se oslikavaju okviri pastoralnog obraćenja – a u biti promjene pastorala i religije – kako bi Crkva sustigla suvremeni, promijenjeni svijet i neodgovornog čovjeka, nemam dobrih riječi.
Armando nudi jasne smjernice, utemeljene na viziji kardinala Martinija i konkretizirane u učiteljstvu pape Franje, što i kako bi Crkva trebala sustići svijet:
- Prvo se treba dobro odmoriti jer je, jadna, umorna i stara
- Zatim mora zavoljeti tog novog čovjeka (u stvari, pomoći mu da on zavoli samoga sebe)
- Biti blaga pri tome i osloboditi svoje srce navezanosti na ono staro i uhodano
- Promijeniti pastoralni pristup (ne samo svijetu, nego i samoj sebi)
- Na kraju promijeniti samu sebe jer „postoji potreba za drugačijim kršćanstvom“ (146)
Zašto je ova knjiga jeftin pamflet protiv same Crkve, iako dolazi iz pera tajnika Dikasterija za nauk vjere, a ponavlja smjernice pokojnog kardinala i tumači nam učiteljstvo jednog Pape? Rekao bih da je više razloga od kojih ću samo neke ovdje spomenuti, a jedan koji je sasvim krivi tiče se jedne kategorijalne greške o kojoj sam pisao ovdje. Jasno mi je da se očinstvo može živjeti na različite načine, i da za odrednicu -biti otac- nije nužno da čovjek ima svoju biološku ili posvojenu djecu. Svećenici su oci snagom svoj pastirske službe. Oni su duhovni oci – očevi koji vode svoju djecu na putu duhovnog odrastanja. Sve mi je to jasno, ali sve to ne znači da nema loših očeva. Ima, nažalost – i sam sam jedan od njih. Ali problem nastaje kada ti loši očevi sjednu na Mojsijevu stolicu koji jedno čine a drugo govore (Mt 23, 1-3). I svatko tko se iole ozbiljno bavi odgojem, bilo koje vrste, zna da je to nešto najgore što možeš činiti kao otac. A to se upravo, čini mi se, događa ovdje. Uočavamo jasno i nedvosmisleno gdje je problem, ali nudimo rješenja koje veze s vezom nemaju.
Drugi razlog se tiče same teologije, točnije ekleziologije. Ovo je knjiga koja želi jasnije razraditi ekleziološke smjernice jednog kardinala kako bi se Crkva izvukla iz fatalnog kašnjenja za svijetom. Knjiga ima skoro 200 stranica i samo jednom, na jednom mjestu (172), spominje Duha Svetoga. A govori o krizi Crkve i načinu na koji se treba iz te krize Crkva izvući. I to govori, čini mi se, o Crkvi kao o mjestu (kao o crkvi) a ne o Crkvi kao Subjektu, Mističnom Tijelu Kristovu – zajednici vjernika, Narodu Božjem. Crkva nije mjesto susreta s Bogom. Ona jest taj susret, kao što kaže LG, jer je „Crkva u Kristu na neki način sakrament odnosno znak i sredstvo najprisnijeg sjedinjenja s Bogom“ (1) ili pak kada kaže da je Crkva „puk okupljen polazeći od jedinstva Oca i Sina i Duha Svetoga“ (4). Kao da je Crkva prepreka koja smeta Bogu da susreće ove nove, promijenjene ljude. I ne samo da je prepreka, nego ona sama više ne treba određivati „tko su dobri, a tko loši i, iznad svega, pod kojim bi uvjetima ovi drugi još imali kakvu-takvu priliku za iskupljenje od svojih grijeha.“ (95) Ne mogu a da ne kvalificiram ovo kao teološki relativizam, iako dolazi od visokopozicionirano klerika u Vatikanu. Što je previše – previše je!
Treći razlog je taj što knjiga nudi smjernice kako liječiti simptome bolesti (umor Crkve i njena društvena irelevantnost) a ne uzroke. A jasan je uzrok problema – to je činjenica da smo dopustili onim -izmima konačnu riječ u pitanju definiranja svijeta i čovjeka. I tako imamo promijenjeni svijet i promijenjenog čovjeka kojega moramo natjerati da se kao takav zavoli. Da se prihvati kao vječni tinejdžer. Da ukloni i onaj zadnji tračak neugodnosti zbog savjesti koja mu govori da je u krivu. Grijeh nije niti jednom spomenut u knjizi (!) jer ta kategorija nema što raditi u knjizi koja nudi smjernice za Crkvu koja dolazi. Ne treba se boriti protiv grijeha, nego treba promijeniti pastoral, pastoralno se obratiti. Postati uključiva Crkva koja prihvaća sve i svakoga. „Kršćanstvo koje se danas može pronaći u brojnim župama zemalja blagostanja nimalo ne blista osjećajem blizine i zajedništva. I to nije nimalo čudno ako još jedanput skrenemo pozornost na našu povijest. Povijest je to u kojoj su muškarci i žene, silom prilika, morali ostati zajedno, osloniti se jedni na druge, pružiti si ruku, primijeniti stvarni osjećaj blizine i zajedništva. Nitko nije bio samodostatan i nijedna obitelj nije živjela u ograđenom prostoru. Opći osjećaj zajedništva zahvaćao je cijelo zapadno društvo, a time i samu crkvenu sredinu. Nije bilo potrebe posvetiti brigu tome. (…) Prelazeći na današnji crkveni svijet, Martini je bio u pravu kada poziva Crkvu da razvija osjećaj pažnje, blizine i zajedništva: ona mora stvarno omogućiti da se svi osjećaju voljenima, dobrodošlima, praćenima i uključenima.“ (130 – 131) Ne treba se držati svetih sakramenata kao nagrade za one dobre (jer, tko su dobri?) nego ih treba dijeliti bolesnima. Svi smo bolesni. No, svi smo bolesni jer smo promijenjeni!
Crkva kasni s promjenom. Još nije promijenjena. Nije nova. Crkva se još drži „epohe promjene“ iako ju guramo u promjenu epohe. Još se uvijek drži starog mentaliteta, starog svijeta i starog čovjeka. Iako smo se, neki od nas, promijenili. I mi, promijenjeni, zahtijevamo promjenu! Zahtijevamo kršćanstvo koje će biti bolje, promijenjeno, novo. Jer još uvijek osjetimo potrebu za njime – samo ta potreba je oblikovana našim novim željama, osjećajima i tolerancijom. „Ishod do kojega smo došli sljedeći je: još uvijek postoji potreba za kršćanstvom, ali postoji potreba za DRUGAČIJIM kršćanstvom! To je užarena jezgra Crkve koja dolazi!“
Bogu hvala pa Crkva stoji na mjestu – ne kreće se niti naprijed niti natrag – i ne kasni! I vrata ju paklena neće nadvladati! Tko dolazi? Krist dolazi! I svakim danom je sve bliže! Dođi Gospodine Isuse i ne kasni! Matanatha!
Razumijem da je oportuno prevesti i izdati knjigu tipa koji je visoko pozicioniran u Vatikanu, ali da se pri tome ne računa na kvalitetu (barem teološku) sadržaja, tome se nisam nadao ekipi iz Salesiane, ekipu koju iznimno cijenim i s kojima rado surađujem na dobrobiti naše Crkve i društva. Šteta za ovu knjigu (možda nas je mogla poštedjeti hrvatskog teksta), no to ne umanjuje sve dobre i kvalitetne stvari koje don Mihovil radi sa suradnicima.
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 