Adam i Eva jesu bili povijesne osobe, stvarni ljudi. Katolik to može i mora vjerovati

S vremena na vrijeme do mene dopru tekstovi ili pitanja koja izražavaju čuđenje i nevjericu onih uzvišenih, načitanih, modernih i progresivnih katolika koji se zgražavaju nad običnim malim katolicima koji još uvijek vjeruju u biblijske priče, i to doslovno – da je Bog stvorio svijet u 6 dana, da su Adam i Eva goli šetali Rajskim vrtom sve dok nisu iz njega izbačeni i obučeni u životinjsku kožu. Onda ti mali katolici vjeruju još i u doslovno razdvajanje Crvenog mora, urušavanje Jerihonskih zidina kvalitetnom glazbom, uznesenje proroka Ilije ili pak u Isusova čudesa i na kraju Njegovo uskrsnuće od mrtvih. Svašta. Zar ti mali katolici ne znaju za napredak biblijske egzegeze, napredak teologije i znanosti koje provode demitologizaciju biblijskih priča, pa onda sve skupa i zajedno glasno govore da su to sve bile samo lijepe i poučne priče u koje ne trebamo doslovno vjerovati, nego razumjeti njihovu poruku i pouku. Pokušati živjeti sukladno tim porukama i poukama. Kao da se radi o Gospinim porukama iz Međugorja. Te su poruke fine i poželjne. Ukazanje je previše. Ono je mit i izmišljotina, u početku djece koju su stariji nagovorili da se prave da vide Gospu, a kasnije odraslih ljudi kojima je Gospa omogućila luksuzan i lagan život, a time su i svoje selo podigli i poboljšali u njemu komunalne uvjete života.

Bogu hvala da ti mali katolici to sve ne znaju, kažem, jer važnije je znati što Crkva kaže da katolik može i mora vjerovati, nego znati posljednje krikove znanstvene mode (onomad se to nazivalo herezom i krivovjerjem, ali danas se ti pojmovi ne smiju javno proklamirati ili, ne daj Bože, nekoga etiketirati ili nazvati heretikom ili krivovjercem), pa bila ta znanost i sama teologija. Ako neko teološko mišljenje ili teorija ide kontra Nauka Crkve i njenog učenja (ne nužno dogmatskog, pa ni doktrinarnog), onda se može dogoditi da pleše na rubu sigurnog nauka (teološki pluralizam jest poželjan i dopustiv) i kao takva ostaje pravovjerna – ortodoksna. Problem nastaje kada se taj rub prijeđe inzistiranjem na onome što jasno protuslovi Nauku. Ta i takva teologija se onda sama odcjepljuje od Mističnog Tijela Kristova. Sama sebe definira heretičnom i krivovjernom.

Stoga pišem ovaj tekst kao odgovor na lijepu i poučnu priču punu optimizma, a koju donosi portal točkazarez. Radi se o lijepoj priči kako su mladi i dalje ustrajni u vjeri svojih otaca, pa ih niti uporni kolega teolog i vjeroučitelj, ne može pokolebati. Naime, kolega Ivan se našao zgrožen i, valjda, uvrijeđen jer su ga djeca cinkala časnoj sestri nakon što mi se nasmijao u lice jer ti mali katolici i dalje vjeruju da su Adam i Eva bili povijesne osobe – stvarni ljudi. Nakon što je kolega opisao svoje neugodno iskustvo, a koje je u biti krajnje optimistično i ugodno duši jednog postmodernog, a tradicionalnog teologa kakvim se sam smatram, u tekstu dalje nastavlja objašnjavati malim katolicima kako su te biblijske priče samo to – priče. I još u tekstu ističe da se nada da je ovo samo prvi u nizu tekstova o biblijskim pričama. Ako Boga znaš, kolega Ivane, nemoj. Barem nemoj ovako kako si napisao ovaj tekst u kojem objašnjavaš zašto Adam i Eva ne mogu biti povijesne osobe – stvarni ljudi.

Zašto nemoj? Pa zato jer na taj način plešeš po rubu, ali s krive strane ruba – one nesigurne. I sam plešem po rubu – onda kada je to potrebno – pa iz kolegijalnosti ovdje inzistiram da se, pogotovo u ovakvim tekstovima kojima želimo podučiti one obične male katolike, moramo uvijek držati onoga što Crkva naučava i govori o određenim rubnim pitanjima. A ovo pitanje jest rubno. I Crkva je jasna u odgovoru. A mi, teolozi, ako naviještamo i teološki tumačimo nešto što je u protivnosti Nauku Crkve, onda smo prokleti (Gal 1,8).

Što Crkva kaže o Adamu i Evi? Jesu li oni bili povijesne osobe, stvarni ljudi? Zahvali, dragi Ivane, svojim učenicima i ponizi samoga sebe pred njima tako što ćeš im se (i časnoj sestri) ispričati, jer se na taj način vraćaš u okrilje Crkve. Oni su tebi održali katehezu. Budi zahvalan zbog toga. Oni su, u tvom konkretnom slučaju, Crkva koja drži polog vjere. Jer sama Crkva kaže, i u Pismu, i u Tradiciji i u Nauku, da Adam i Eva jesu (ili trebaju biti smatrani) povijesnim osobama, stvarnim ljudima.

Sveti Pavao u poslanici Rimljanima (5) i u 1. Korinćanima (15,22) jasno daje do znanja da je grijeh u svijet ušao „po jednom čovjeku“ i donio smrt. Tridentski sabor u Dekretu o istočnom grijehu, u točci 1 kaže „Tko ne ispovijeda da je Adam, prvi čovjek…“, neka je proklet. Papa Pio 12. u Humani generis kaže da je Adam prvi roditelj i u broju 37 isključuje mogućnost da katolik zastupa poligenizam (ideju da na početku ljudske vrste stoji više – primitivnih – primjeraka ili oblika same vrste, odnosno da na početku ljudske vrste postoji više ljudskih predaka s različitih krajeva Zemlje). Na kraju i sam Katekizam (390) govori da Biblija koristi figurativni jezik, ali u istom trenutku potvrđuje povijesnost i stvarnost izvještaja. Čak i Međunarodna teološka komisija inzistira na povijesnosti Adama i Eve te ih smatra stvarnim ljudima. U dokumentu „Teologija, kristologija, antropologija“, Komisija navodi tri moguća aspekta antropološkog elementa u teologiji, a koji je usklađen s novozavjetnom Pavlovom tipologijom iz Rimljana i 1. Korinćanima. U dokumentu „Communion and stewardship“ Komisija se poziva na Gaudium et spes (22) i navodi Adama kao prvog čovjeka i roditelja svih ljudi. U istom dokumentu Komisija (br. 43) ističe da je Adam simbol jedinstva čovječanstva (što bi bilo u skladu s time da nije bio povijesna osoba, stvarni čovjek), no onda opet u br. 52 ističe da je Adam prvi čovjek koji je bio slika pravoga čovjeka – Krista.

Dakle, već i površno grebanje po crkvenim dokumentima jasno pokazuje kako Crkva krajnje jasnim drži odgovor na pitanje o povijesnosti i stvarnosti Adama i Eve. Jasno je isto tako da i teologija može, a nekada i mora, plesati po rubu, ali to uvijek treba činiti u skladu s Naukom. Pa i onda kada se ističe figurativnost biblijskog jezika, ili razumijevanje Adama kao simbola jedinstva čovječanstva. Nema teolog pravo prosipati svoje heretične bisere pred obične male katolike. Ima pravo posredovati i tumačiti Nauk Crkve. Ako to ne čini, on, doduše, može biti teolog, ali ne katolički teolog.