Quo vadis Ecclesia: slučaj „Evanđelja dana iz Međugorja“

Ovaj naslov ne želi reklamirati istoimenu stranicu na kojoj možete, iz malo tradicionalnijeg i konzervativnijeg kuta čitati o trenutnim zbivanjima u Crkvi, nego želi sve nas skupa postaviti pred ovo pitanje: Kamo ideš Crkvo? Ovaj tekst želi sažeto iznijeti trenutno stanje razlučivanja koje bi se moglo okarakterizirati kao teološki adekvatno.

Često se u ovom izvanredno kriznom vremenu i kontekstu Crkve i društva možemo pozvati na onu slavnu Jeremijinu uzrečicu da je „proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka.“ Moramo se samo u Boga uzdati jer nema druge sigurnosti. I dok je to sasvim točno u teologalnom smislu te uzrečice, ipak se taj smisao ne smije poopćiti i nekritički primijeniti u svakom mogućem kontekstu. Svakako se na ovu uzrečicu češće pozivaju oni koji imaju posebnu misiju – bilo u Crkvi, bilo u društvu, a najčešće i jedno i drugo zajedno – i koji su izravno od Boga izabrani da ostvare posebnu zadaću i ispune poseban cilj kojega im je Bog zadao. Tako imamo fenomen „Evanđelje dana iz Međugorja“ koji se poziva na ovu uzrečicu kako bi raskrinkao svo licemjerje Crkve, društva i naroda te tako ostvario obnovu i Crkve i društva i naroda, pri čemu se opet, pozivajući se na ovaj Starozavjetni tekst, iskazuje značajna razina agresivnosti i nebrige za druge, jer Dj 5,29. I dok mi je sasvim razumljiv ovakav stav „iznutra“, iz perspektive onih koji su se prepoznali kao od Boga izravno pozvani da naprave to što rade, treba u obzir uzeti pogled izvana. A taj pogled izvana kaže da se ne smijem u čovjeka uzdati, jer bih u tom slučaju bio proklet. Ako ja u tom fenomenu vidim čovjeka, onda sam na krivom putu. Onda sam u krivu. Ako, pak, gledam u tom fenomenu Božja djela i njegovu svetu volju, onda se primjenjuje druga Jeremijina uzrečica koja kaže „Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Jahvu i kome je Jahve uzdanje.“ Onda taj čovjek kojega je Bog izravno pozvao, uopće nije bitan. Je li ovo slučaj? Postoji li uopće pogled izvana i iznutra? Je li opravdana ova podjela?

Pa rekao bih da jest, ne samo opravdana, nego i nužna. Tim više što je sasvim vidljiva. Postoje ljudi koji su pronašli Boga preko ovog fenomena – počeli su moliti i postiti, ispovjedili se nakon jako dugo vremena, krenuli živjeti sakramentalno, ozdravili ili su svjedočili čudima u svojim ili životima svojih bližnjih. Oni na ovaj fenomen gledaju iznutra. S druge strane postoje ljudi koji se ne žele uzdati u čovjeka, kako ne bi bili prokleti. Oni žele prvo ispitati stvar, kritički pristupiti ovom fenomenu prije nego mu podare svoju vjeru i povjerenje (jednostavno se ljudi žele uvjeriti da je na djelu stvarno i autentično Bog, a ne netko drugi).

Kada je cijela priča krenula, jednim benignim a dobronamjernim pozivom na razlučivanje, oni ljudi iznutra su dali ovim ljudima izvana za pravo da kritički propitkuju ovaj fenomen, jer je reakcija ljudi iznutra opravdala kritički odmak prema svemu (i fenomenu i čovjeku koji je u središtu fenomena). Ovi ljudi, naime, koji iznutra doživljavaju ovaj fenomen, su u velikoj mjeri reagirali kako ne treba. Po mojem skromnom, a teološki adekvatnom mišljenju, reagirali su na način da su išli braniti čovjeka koji je sve pokrenuo. I to ne samo braniti, nego i napadati one koji propitkuju. A zna se dobro da je napad najbolja obrana (samo, nažalost, ovo vrijedi za svjetovni kontekst kojemu je primjereno – nikako za ekleziološki). Time su pokazali da u tom fenomenu ne vide prvenstveno Božje djelo, nego čovjeka koji ga provodi. I dok mi je s ljudske strane potpuno razumljivo da je mnogim ljudima jako teško (ako ne i gotovo nemoguće) razdijeliti djelo od čovjeka, ovo (reakcija na kritiku) je bio gotovo jasan pokazatelj da ovaj fenomen treba kritički propitati. No, ne na način kako je to jedan biskup učinio.

Kada sam u prvom tekstu kojega sam posvetio ovom fenomenu, pozvao na razlučivanje i nužnost da se crkvena hijerarhija uključi, nisam očekivao takvu ad-hoc reakciju jednog biskupa. Smatram da je ta reakcija bila krajnje neprimjerena i da je samo dolila ulje na vatru. Možda u tome griješim, i možda je biskup stvarno pratio cijelo vrijeme ovaj fenomen, a sigurno znamo da poznaje čovjeka u središtu fenomena i vjerojatno je upoznat sa širok slikom i „poviješću bolesti“, pa je mogao i morao reagirati kako je reagirao (bez ikakvog objašnjenja zašto tako reagira, bez jasnoće u tome što fenomen krivo radi ili u čemu je čovjek pogriješio). No, iako bi to mogao biti slučaj, smatram da je onakvo priopćenje ipak bila greška – pastoralna greška. Ako nešto nije u redu s ovim fenomenom, i ako biskup zna što nije u redu (jer inače ne bi zabranio djelovanje u svojoj biskupiji), onda je to trebao dati do znanja svim katolicima, a ne samo zadržati za sebe. Nažalost, ovo je samo još jedan pokazatelj kako nam je hijerarhija donekle izgubljena (ne želim generalizirati – nađe se tu dobrih i kvalitetnih poteza), pa ako se na tom polju napravi bilo kakav pomak naprijed, prema boljem načinu rada i pastoralno-duhovnog praćenja Naroda Božjega, onda je sve dobro. Onda je vrijedilo otrpjeti ovaj fenomen i hijerarhijsko nesnalaženje.

Na tom tragu mi je zanimljiva i činjenica da čovjek u središtu fenomena dolazi iz karizmatskog konteksta koji se duhovno formirao, koliko je meni poznato, kroz ingacijanske duhovne vježbe u svakodnevnici (Injigo). O toj zajednici i samim duhovnim vježbama ne mogu puno reći jer nisam pratio. Stoga bih molio kolege teologe, a nadasve isusovce koji pobliže prate rad zajednice, više informacija. Ovako, i dok se to ne dogodi, moram izreći svoj sud koji je krajnje negativan (vjerojatno je negativan koliko i neutemeljen) jer je utemeljen na kratkotrajnom osobnom iskustvu. Naime, nakon 4 tjedna duhovnih vježbi u kojima me je telefonom pratila jedna cura iz Zagreba, shvatio sam da se tu radi o tome da slijepac slijepca vodi, odnosno, prati. Stoga sam u tom trenutku prekinuo svoje vježbe i obratio se isusovcima u Splitu za pomoć. Tako sam i kod pokojnog patera Vasilja prošao vježbe, a nakon mene (nisam bio sam, bila nas je mala grupa studenata teologije) su isusovci nastavili (koliko je meni poznato) sve do danas pratiti laike kroz duhovne vježbe u svakodnevnom životu. Moja supruga je izdržala duže u Injigu – sve do onog trenutka kada je i sam trebala postati pratiteljica. Tada je shvatila da takav koncept baš i nema smisla jer te puka činjenica da si prošao te vježbe ne čini adekvatnim pratiteljem druge osobe. Dok me netko činjenicama ne opovrgne, za Injigo držim i dalje da se radi o slijepcima koji vode slijepce.

Je li onda čovjek koji je u središtu fenomena „Evanđelje dana iz Međugorja“ slijepac? Ne znam. Samo me tješi činjenica da će vrijeme i Crkva pokazati. Da. Vrijeme, jer se plodovi tek trebaju očitovati, a Crkva jer ona jedina ima vlast donijeti konačan sud o nekom duhovnom fenomenu. Do tada bih ovdje naveo nekoliko činjenica koje mogu pomoći u trpljenju proteka vremena i iščekivanja suda Crkve. No, prethodno moram reći da je moguće da se u ovom fenomenu radi o sasvim ljudskoj stvari koju može, ali i ne mora nadahnuti ili voditi Duh Sveti, a koju isto tako može, ali i ne mora nadahnuti i voditi sam đavao. Te tri opcije su, barem za mene, u ovom trenutku sasvim realne mogućnosti (kao i kada je u pitanju bilo koji duhovni fenomen). Moguće je da je ovo sve samo plod ljudske genijalnosti i mašte. Isto tako je moguće da je ovo plod djelovanja Duha Svetoga i otvorenosti čovjeka za Njegovo djelovanje. No, isto je tako moguće da je ovo prevara đavla. Dokle Crkva ne donese svoj konačan sud, slobodni smo držati bilo koju od tri opcije mogućom. Stoga ovdje donosim neke činjenice koje ukazuju na ambivalentnost ovoga fenomena:

Prva činjenica ističe čovjeka u središtu fenomena. Vladimir Grebenar je čovjek zasigurno dubokog religioznog iskustva koje ga je oblikovalo kroz karizmatske zajednice i 17 godina Injiga. Dodatno, čovjek je stvarno uložio u sebe tako da se ne može reći da nije ekspert u onome o čemu mu knjiga govori (Isus lider koju trenutno čitam nakon što mi ju je sam Vladimir dao u Međugorju). Nažalost, čovjek nije teolog (iako je završio nekakav stručni trogodišnji studij za teološku kulturu laika) niti je to bilo kakav krimen – dapače. No, možda se onda u javnosti ne bi trebao predstavljati teologom. Vjerujem da se njegovo poslanje ili način na koji ga drugi doživljavaju ne bi drastično promijenilo. Sve u svemu, ova prva činjenica nam govori da se radi o ozbiljnom čovjeku. Radi li se o ozbiljnoj duhovnosti – to tek Crkva treba utvrditi.

Druga činjenica se tiče obiteljske podrške. Preseliti se iz Vinkovaca u Međugorje nije mala stvar. A činjenica da Vladimir u svemu što radi ima podršku svoje supruge i djece mora igrati važnu ulogu u teološkom ili crkvenom razlučivanju.

Treća činjenica se tiče samoga fenomena „Evanđelja dana iz Međugorja“, odnosno, Youtube kanala. Zanimljivo mi je uočiti drastičan rast u broju pregleda videa koja se tamo objavljuju, a koji se dogodio prvoga dana 33-dnevne molitve Krvi Kristovoj. Prije toga su videa imala relativno mali broj pregleda, no nakon početka molitve broj skače drastično. I nakon toga se zadržava.

Četvrta činjenica, koja je i bila razlog mojeg teološkog interesa za ovaj fenomen, se tiče pitanja krštenja pobačene djece. Smatram da je to glavna teološka zamjerka koju imam, i na koju sam više puta upozorio Vladimira, jer se radi i o formalnoj herezi. Vjerujem da će se ograditi od toga, jednoga dana, iako je u svemu tome Vladimir samo podijelio svoje iskustvo, bez da poziva ikoga da ga nasljeduje u tome. I to je sasvim u redu. No, nije mi u redu povezati to iskustvo s molitvom i u Duhu napraviti nešto što je heretično. Ja bih se barem zapitao od kojega je onda to duha, ako me potiče na nešto heretično.

Peta činjenica je neupitnost trenutnih plodova fenomena. Ljudi se obraćaju, počinju moliti i postiti, živjeti sakramentalnim životom. To je svakako nešto što se treba i može pozitivno vrednovati, ali treba i razumjeti one koji fenomen promatraju izvana. Odnos ljudi koji iznutra proživljavaju sve to, a prema onima koji mu pristupaju izvana, mora biti više kršćanski, katolički.

Šesta činjenica mora, za sada, ostati nedovršena, barem za mene jer još nisam stigao do kraja pročitati knjigu Isus lider. Ova činjenica se odnosi na povezanost knjige i fenomena. Za mene, ono što sam do sada pročitao u toj knjizi, je to jasni pokazatelj Vladimirove uvjerenosti i odlučnosti da je ono što radi i govori nadahnuto Duhom Svetim i da je to volja Božja za Vladimira, njegovu obitelj ali i Crkvu. Slika lidera, kako je oslikana u prvih 80tak stranica (jer u ovom trenutku sam tek na toj stranici), jest slika Vladimira koji će vjerojatno, i svemu usprkos, izgurati stvar do kraja. U tom smislu nama drugima i ne preostaje nekakav izbor, nego da se strpimo i dozvolimo vremenu da isteče i privede ovaj pothvat kraju.

Što reći na kraju? Koju poruku poslati? Možda predložiti način kako očistiti šipak?