Evanđelje dana iz Međugorja

Ima skoro dva tjedna kada me je jedan dragi prijatelj, Tomo, zamolio za mišljenje o Grebenaru iz Međugorja, koji svaki dan moli Boga i razmatra, točnije, tumači Riječ Božju. Budući mi je to bio prvi glas, Tomi sam rekao da nemam pojma o čemu se radi ali da bih se mogao kroz koji dan potruditi saznati pa mu reći svoje stručno, adekvatno mišljenje. A negdje oko tog vremena, možda isti dan ili koji dan nakon, naletio sam na Zdravkov FB post u kojem se osvrće upravo na takozvani fenomen Evanđelja dana iz Međugorja. Opala. Slučajna slučajnost? Postoji li nešto tako? Uglavnom, sada me to malo više zaintrigiralo jer znam da Zdravko neće napisati svašta ni preko reda. A u tom postu je bio dosta kritičan prema onome što je pregledao i poslušao. Stoga je predložio oprez i razlučivanje (papa Franjo cvjeta) dok on osobno ne bi predložio nikome da nastavi ili krene pratiti uz poziv mjesnome (nadležnome) biskupu da istraži stvar i očituje se. Primarna motivacija tog  poziva je veliki broj ljudi koji to slušaju i gledaju. Stoga sam se prisilo i jednu (mislim već sljedeću) večer otkinuo dva sata svojega sna (nakon što sam ženu i djecu fino stavio na spavanje) kako bih poslušao jedan taj video.

Svojem prijatelju Tomi sam napokon javio da to što sam u jednom videu čuo nije my cup of tea i da mi se ne sviđa stil, isticanje jastva (stavljanje sebe u prvi plan) i autoritarnost kakva  se može osjetiti i da ne bih nikome preporučio konzumiranje tog sadržaja. Tomo nije bio presretan toliko, jer on u svemu vidi jako mnogo plodova (molitva, post, mnogo ljudi koji svjedoče da im je koristilo duhovno i da im je bilo na rast…) pa smo ostali na tome, i naravno, nastavili i dalje biti jako dobri prijatelji.

No, onda je netko poslao kolegi Vladimiru (koji je doktor znanosti – ekonomija – i teolog) screenshot Zdravkovog posta (kao anoniman – bez da se vidi tko je taj tekst napisao) na što je kolega reagirao u svojem Evanđelju dana. U međuvremenu su se i mnogi drugi osvrnuli na ovaj fenomen (don Stjepan Ivan Horvat, Goran Andrijanić i drugi) gdje su iznijeli neke zamjerke i kritike o čemu ću i ja ovdje progovoriti. No, prije toga moram reći da sam poslušao Vladimirovu reakciju na Zdravkov tekst i moram reći da je ta reakcija samo dodatno potvrdila moje mišljenje i stav prema onome što ovaj fenomen sadrži. Not my cup of tea i nikome ne preporučujem (a zabraniti nešto nema nikakvog smisla, jer zabrane nikad ništa nikome dobra nisu donijele – kako nas liberalna i progresivna braća uče i podsjećaju).

Stoga u onome što slijedi u daljnjem dijelu teksta možete pročitati cjelovitu adekvatno-teološku analizu Evanđelja dana iz Međugorja. Naravno, ova cjelovita analiza nije rezultat istraživanja cjelovitog Youtube sadržaja, jer i kad bih htio – teško da bih mogao, a još važnije, supruga ne dopušta da tako provodim vrijeme – a baš i ne želim jer ne vjerujem da bi to što bitno izmijenilo. Poslušao sam prvi video koji je postavljen na YT kanalu. Poslušao sam taj jedan video nakon što su me Tomo i Zdravko potaknuli. I na kraju sam poslušao ovu reakciju Vladimira na Zdravkov tekst te još prvi video koji je na kanalu (kronološki kako su učitani) imao dvoznamenkasti broj pregleda. I to je upravo bio video prvog dana molitvene tridesetnice Krvi Kristovoj. Naknadno sam još malo googlao kolegu Vladimira, pregledao njegove osobne i poslovne stranice…

Iz svega se može vidjeti da se radi o ozbiljnom čovjeku koji je jako mnogo uložio u samoga sebe. Razne edukacije, dodatna usavršavanja na ekonomskom području, razna odrađena stručna i znanstvena predavanja i tekstovi govore da čovjek nije od jučer. Još k tome kada se doda činjenica da ima veliku obitelj i da mu je i supruga također uspješna poslovna žena koja ga podržava u ovome što radi, a uz svakodnevnu molitvu i redoviti sakramentalni život kojega s pravom ističe u svojim govorima, te na kraju i ta diploma iz teologije (i što je, po meni mnogo važnije, služba akolita) govori da čovjek ima dosta toga za reći.

Moram priznati da sam oduševljen s prvim videom (kronološki) koji je učitan na YT kanal. Radi se o nekom predavanju u kojem je kolega jako fino, smisleno i adekvatno govorio o poduzetništvu u kontekstu vjere i vjerničkog života. Volio bih da nam se kolega priključi u Franjinoj ekonomiji, pa ako kojim slučajem ovo bude čitao, neka ovo shvati kao otvoreni poziv da nam se javi (ako već nije) i priključi. Tim više me je video, odnosno, njegov sadržaj oduševio, jer je imao svjedočkih elemenata. Pokrenuti svoju tvrtku, a prije toga dati otkaz i u međuvremenu odbiti 2,3 poslovne ponude koje su bile jako, jako dobre, može samo čovjek koji je do kraja uvjeren u ono što radi (i kojega u svemu tome podržava supruga). Kad je shvatio što je volja Božja za njega i njegovu obitelj, nikakva druga ponuda ne dolazi u obzir. Mislim da nas ovo sve može naučiti važnosti razlučivanja volje Božje u našim životima. Koliko je potrebno i važno moliti (razlučivati) da upoznamo ono što Bog traži i zahtjeva od nas. I onda, kada budemo uslišani, ustrajati (ne prihvaćati ništa manje od toga). Jer, kada nas Đavao želi odvojiti od onoga što je volja Božja za nas (i našu obitelj – uvijek kod oženjenih osoba mora biti i ovaj komunitarni, bračni element uključen!), on nam neće ponuditi neko (očito) zlo ili grijeh. Ne. On će nam ponuditi neko drugo (a možda i, na prvu, bolje) dobro. Vladimiru je nudio bolji i bolje plaćen posao…

E, sada dolazim do prvog kritičnog momenta, a to je upravo ova upornost, ustrajnost i, na neki način, krutost koju mogu uočiti, onako između redaka, sadržaja i tona kojim kolega govori, ali i stilom i načinom komuniciranja, da ne kažem moljenja. Meni je jasno da čovjek, kada je poprilično siguran da je otkrio (bilo načelno, bilo u konkretnoj, određenoj situaciji) volju Božju za sebe, na neki način odrveni na ono što se događa oko njega. On je siguran da je to – to, i tu nema više priče. Tako mora biti jer je Gazda tako zamislio. Stoga se lako se može kontekst unutar kojeg se čovjek zatekne, a koji nije podupirući i podržavajući za njega, interpretirati kao napad Zloga, kušnja, zapreka i prepreka ili što slično. Čovjek jednostavno mora pregristi neke stvari i gurati u onom smjeru u kojem ga je Bog zamislio. I to je sasvim u redu i teološki potpuno opravdano. No, ja osobno s time imam velikih problema. Nije da ne vjerujem da je nešto tako moguće ili čak i nužno, nego imam možda malo drugačiju sliku Boga koji će nekako fino (na kraju i ako čovjek ustraje) sve posložiti da sve ide svojim tokom (što ne isključuje razna protivljenja i prepreke ili kušnje) i da svime vlada nekakav mir i blaženstvo. Barem kod ili oko onih ljudi koji su bitno uključeni u sve to skupa što se događa (ostvarivanje volje Božje). A pri svemu tome bih osobno prvo sumnjao u samoga sebe nego u druge oko sebe. Možda to nije dobro i nije opravdano, ali nekako tako gledam na stvari. Iskustvo me (koliko god kratko bilo, ali jako životno) naučilo da sam češće u krivu nego u pravu. I naučilo me to da nikada do kraja ne mogu biti siguran da je to što radim, a što sam protumačio kao volju Božju za mene i moju obitelj, uistinu volja Božja za mene i moju obitelj. Češće se na kraju ispostavilo da sam samo dosta uvjerljivo (prema samome sebi ali i prema drugima) gurao svoj film koji nije imao Boga za redatelja, nego mene i neke moje prohtjeve, želje ili fiks-ideje. Tada bih mogao s lakoćom manipulirati drugima (prvenstveno suprugom i bližnjima), teološki opravdati i racionalizirati ono što radim, a sve u svjetlu te sigurnosti utemeljene na volji Božjoj. Suprotno, kada nisam bio skroz siguran da je to nešto volja Božja, kada bih u tom procesu ostvarivanja toga nečega za što sam mislio – ali nisam bio siguran – da je volja Božja za mene i moju obitelj, sumnjao u samoga sebe, druge (da, tu spada i Crkva ali i sami dragi Bog) pri čemu se ne bih baš ni skroz stavio na raspolaganje (slabo motiviran i gotovo indiferentan) da se to u mojem životu ostvari, češće se s vremenom (i plodovima) pokazalo i potvrdilo da je to stvarno bila autentična volja Božja za mene i moju obitelj. Na neki način bih mogao reći da imam osobno iskustvo da onda kada nisam siguran i kada sumnjam u nešto da je volja Božja za mene, pa se niti ne posvetim do kraja tome (gotovo da bih mogao reći, usprkos mene i okoline), na kraju pokaže kao stvarna, ostvariva i ostvarena volja Božja za mene i moju obitelj.

Što želim ovime reći? Pa vjerojatno da tu i tamo zamjeram ljudima koji imaju toliku i toliko snažnu vjeru da su u procesu ostvarivanja volje Božje u svojim životima, toliko (potpuno i do kraja) sigurni i uvjereni da to što čine – i u trenutku dok to čine – uistinu jest volja Božja za njih. Prva osoba na koju sam blago ljubomoran u ovom kontekstu je Daniela s kojom sam više puta o ovome pričao (odnosno, ja bih joj se žalio kako ja ne mogu tako biti siguran, za razliku od nje – a ona kaže da nije do mene, nego da je to stoga jer nisam žensko). Nekad sam stvarno ljubomoran kada vidim kako drugi mogu biti tako sigurni (podjednako u sebe i u Boga) da je to – to.  Pa ovdje dolazim i na drugi kritički moment. A to je Vladimiro-centrizam Evanđelja dana u Međugorju.

I dok mogu razumjeti da su mistici i sveci imali tu jasnu svijest svojega poslanja (zato su mnogi od njih napuštali svoje redove ili staleže te se posvetili potpuno onome što je Bog od njih zahtijevao) koja ih je na neki, dobar, način gonila naprijed i usprkos svim protivštinama, kada imam živoga čovjeka kraj sebe malo mi je teže to prihvatiti. Tu usmjerenost na glasnika koji ima nešto važno i posebno, a izravno od Boga, nama ostalima komunicirati. Prvenstveno mi je to problematično zbog vremena koje je važnije od prostora (kako nas upozorava papa Franjo). Čovjek koji je do kraja uvjeren da je to što radi upravo volja Božja, zauzima određeni prostor (autoritet) iz kojega onda djeluje prema vani, prema drugima. Zato me i ne čudi, barem ovo malo što sam na YT kanalu čuo, dinamika odnosa Vladimira i Crkve (službenog učenja) kada nam svima govori kako bi što trebalo biti, što bismo trebali raditi i kako stvari stvarno stoje. Naravno, u ovom što sam čuo, nisam čuo niti jednu izravnu herezu ili krivovjerje na kojem bi se tvrdoglavo ustrajalo, ali sam čuo dosta fraza koje bi mogle proći pod onu „znate da je pisano i da vam Crkva to govori, ali JA vam kažem…“. Isto ako nisam čuo nikakvu zapovijed, nego uvijek prijedlog i primjer – poticaj. No, čuo sam i nešto što bi se moglo nazvati zastrašivanjem, ili u krajnjoj a najblažoj mjeri, poticajem koji računa na naše ljudske slabosti i patnje. I to ne znači da to nije opravdano ili da je zbog toga sad sve ukaljano i izvrnuto. Ne. To samo znači da stil obraćanja, a sve iz ove blago rečeno problematične dinamike Vladimir-Crkva, meni nije po volji (not my cup of tea) i da me to uopće ne motivira niti na molitvu, niti na post, a niti na ustrajno izdvajanje vremena (koje može biti – kao što to kolega kaže – pasivno pušenje) kako bih slušao Evanđelje dana iz Međugorja. Možda nekome jest po volji, pa ga potiče na sve na što mene ne potiče. Opet kažem. Ne bih nikome preporučio, ali ne bih ni zabranio jer nije moje da branim (Duha ne trnite vrijedi i za mene podjednako kao i za biskupe, ali bila bi baš baza kada bi neki biskup detaljno teološki i ekleziološki analizirao ovaj „slučaj“ i dao neko svoje pastirsko viđenje – u tom slijedu događaja se stavljam na raspolaganje kao adekvatan teolog).

I za kraj sam ostavio jedan konkretan teološki slučaj, pa ovim putem pozivam sve kolege da se uključe jer o ovome znam jako malo (nije moja šalica teološkog čaja) pa bih rado bio poučen. Tim više jer ovaj slučaj, barem iz ovoga što sam ja čuo, baš inzistira na ovoj dinamici Vladimir-Crkva.

Radi se o nauku o limbu i krštenju (u Duhu) nerođene djece koja su, bilo žrtve spontanih, bilo namjernih pobačaja. I odmah na početku pastoralni a pravovjerni disclaimer: u potpunosti podržavam 40 dana za život, molitvena bdijenja, patera Marka i Betlehem, političare koji se zalažu za zakonsku zabranu pobačaja i cjelokupni pro-life pokret. Mislim da je pobačaj veliko (ako ne i najveće) zlo i grijeh koji ranjava ne samo tu djecu koja nisu udahnula ovaj zagađeni zrak, nego i majke, očeve, djedove i bake – cjelokupno ljudsko društvo i cijelu Crkvu: putujuću, trpeću i proslavljenu. No, ono što sam čuo od kolege Vladimira mi teološki ne drži vodu. Možda je najbolje da tu stanem jer, kažem, nisam dovoljno „unutra“ ove teološke teme pa pozivam kolege upomoć. A privatne objave i poruke su već, vjerujem za većinu ekleziološke javnosti, opće mjesto. Nitko nije dužan vjerovati u to što kolega govori da mu Bog izravno i u molitvi komunicira, a pretjerano pozivanje na tu činjenicu primanja posebne objave (ne u teologalnom smislu) i nadahnuća se – barem meni – nipošto ne sviđa jer otvara sumnju u mogućnost ozbiljne manipulacije vjerskim osjećajima malenih. (Mt 18.6)

Neka nam se svima, počevši sa mnom (jer tko je prvi…), Bog dragi smiluje.

ps. A ako vas zanima sinkretizam na djelu, pogledajte ovdje Zen Evanđelje.