Nedavno sam sudjelovao na teološkom kolokviju koji je bio posvećen Deklaraciji o pastoralnom značenju blagoslova (Fiducia supplicans / Molitveno povjerenje) kojega je organizirala hrvatska sekcija Europskog društva katoličkih teologa. Sam kolokvij je jako dobro zamišljen i održan, jer je pokazao problematiku iz različitih teoloških kutova (liturgija, pastoral, moral, doktrina…), pa je u tom slučaju pravo osvježenje (barem za mene) jer se temi pristupilo krajnje trijezno ali izravno i objektivno. Koliko je to bilo moguće.
Posebno se u više navrata naglasila, od strane samog organizatora ali i plenarnih predavača, činjenica, a koja stoji i jasno naznačena u samoj Deklaraciji, da ovaj dokument ne donosi nikakvu novost u pitanju nepromjenjive doktrine, dok na neki način legalizira, rekao bih, ustaljenu praksu dodjeljivanja pastoralnih (spontanih) blagoslova svima koji ih zatraže. Pogledajte samo izvještaje s evangelizacije tijekom Ultre kada su svećenici molili s, ali i za sve ljude koji su im prilazili, tražili molitvu ili blagoslov. Blagoslivljali su sve – pojedince, parove, grupe… Todos, todos. Rekao bi Papa. Ovu novost, legalizaciju slobodnih, spontanih i pastoralnih blagoslova kakve smo mogli vidjeti na Ultri ili drugdje, navodi i sam Dikasterij u priopćenju za javnost, jer dokument uvodi tu, do tada teološki neartikuliranu razliku između liturgijsko-obrednih i pastoralnih blagoslova. No, meni se čini da se tu ne radi o legalizaciji postojeće pastoralne prakse, prakse koja je utemeljena na sveopćem svećeništvu (bilo laika, bilo klerika) o čemu sam pisao ovdje, nego da se ovdje radi o tome da po prvi puta imamo dvije stvari koje su, pa čak i same po sebi, opasne.
Prva stvar je činjenica da se po prvi puta u jednom službenom dokumentu Crkve, dakle u jednom naučiteljskom dokumentu, kategorija istospolne (homoseksualne) veze stavlja na istu – rekao bih čak naravnu – razinu kao i heteroseksualne veze. Što to znači? U svim dokumentima do FS, a kada se govori o ljudskoj seksualnosti, jasno je potvrđena naravnost ljudske spolnosti i seksualnosti u jasno određenoj heteroseksualnoj vezi koja može biti redovita (utemeljena na sakramentu braka) i neredovita (svaka seksualna heteroseksualna veza izvan konteksta sakramenta braka – dakle i oni katolici koji su samo civilno vjenčani, oni koji žive kao muž i žena, rastavljeni i ponovno sastavljeni…). Ovdje se prvi puta u tom kontekstu naravnosti ljudske spolnosti u jednom službenom dokumentu govori i o istospolnim vezama i zajednicama (koje nipošto ne mogu – kako ističe FS dodajući i ostale neredovite situacije – biti predmet ili subjekt blagoslova) a sve unutar kategorije neredovitih situacija u kojima se mogu pronaći katolici. Ako bih htio pretjerati, mogao bih reći da je Crkva u ovom dokumentu neizravno ali jasno istaknula uvjerenje da je istospolna seksualna veza podjednako naravna (prirodna) ali i podjednako moralno korumpirana kao i ostale moguće veze o kojima možemo govoriti unutar kategorije neredovitih situacija. Papa, na kraju govori o tome da homoseksualnost nije zločin nego ljudska činjenica. Ovo pretjeravanje, ako se pokaže točnim, značit će ipak promjenu dogmatskog moralnog nauka (ono što je smatrano protuprirodnim i nenaravnim, se sada smatra prirodnim i naravnim). Ovdje moram dodati jednu opasku. Naime, Crkva (KKC 2357) uči da su homoseksualni čini protuprirodni, no ona u istom trenutku jamči svakom katoliku blizinu i podršku na tom putu kušnje (KKC 2358) kako bi sačuvali osobnu čistoću (KKC 2359).
Druga opasna stvar, a koja bi se mogla iščitati iz dokumenta, tiče se samog blagoslova. Kako sam o tome već pisao, ovdje ću samo ukratko ponoviti o čemu se radi. Naime, kao što možemo vidjeti iz primjera evangelizacije na Ultri i sličnim događajima, takozvani pastoralni blagoslov bio je i prije FS-a jedna ustaljena praksa Crkve.
Ne poznajem nijednog svećenika koji bi na nekakvom hodočašću ili na Ultri, odbio blagosloviti osobe, parove ili grupe koje bi to zatražile. U tom slučaju, svećenik bi uglavnom izmolio neku kratku molitvu nad ljudima i blagoslovio ih (kao što FS propisuje). Nije pitao tko su ti ljudi, nije im gledao u postelju jer nije ni morao. Ono što je bitno naglasiti je da u takvim situacijama taj svećenik ne djeluje u ime Crkve, nego u svoje osobno ime temeljem općeg, krsnog svećeništva (isto tako i mi laici možemo blagoslivljati jedni druge temeljem istog svećeništva) – naravno, činjenica da je čovjek ministerijalni svećenik se ne može nikako poništiti jer svećenik uvijek djeluje sukladno sakramentalnom biljegu (na kraju zato i pitamo svećenike a ne laike da nas blagoslove – iako i laici mogu spontano blagoslivljati jedni druge). Sa ovim dokumentom se događa to da Crkva kaže da sada ministerijalni svećenici mogu u ime Crkve blagosloviti ono što Crkva ne odobrava. A Crkva ne odobrava, i to je s razlogom više puta naglašeno u dokumentu, niti neredovite situacije, niti homoseksualne veze. No, dokument kaže da se ono što je dobro u tim vezama može blagosloviti. I to je sljedeća točka prijepora.
No, da se vratim teološkom kolokviju koji je povod ovog teksta. Ovdje se ne želim osvrtati pojedinačno na izlaganja kolega koja su bila krajnje objektivna jer su uspjeli prikazati cjelovitost dokumenta kao i one momente koji su problematični s liturgijskog, moralnog i teološkog kuta gledanja. Ipak su se u raspravi otvorila dodatna pitanja koja ovdje želim posebno naglasiti uz posredovanje osobnog dojma da je hrvatska teologija živa, ali da se lišila proročke snage raskrinkavanja zabluda i ukazivanja mogućih stranputica na putu Naroda Božjeg prema istinskoj Domovini.
Zašto mi je dojam s ovog teološkog kolokvija ovako negativan? U jednom trenutku jedan od predavača je izjavio da u Pismu nema jasnoće i izravnosti kada je u pitanju spolni moral i pogotovo odnos prema homoseksualcima, a na što sam očekivao burnije reakcije (osim moje, nažalost nije bilo nikakve reakcije na tu izjavu, dapače, kod mnogih kolega sam primijetio suglasno klimanje glavom), nadasve od prisutnih bibličara. No, ona je izostala. Pa ako je išta jasno i izravno rečeno u Pismima, onda je to prekoravanje naših tvrdih srdaca i pozivanje na početak u kojem je Bog stvorio čovjeka kao muško i žensko s namjerom da ostave svoje roditelje i oni dvoje budu jedno tijelo. Drugi moment koji zabrinjava je olako racionaliziranje (ne ulazeći dodatno u metafizičke detalje) mogućnosti da se blagoslovi par a ne zajednica koja utemeljuje taj par kao par. Radi se o onome što i papa Franjo neumorno ponavlja, da nije dao dozvolu da se blagoslivlja istospolna (ili neredovita, po novoj teološkoj nomenklaturi) veza nego par ljudi koji traže blagoslov. Ali, problem je upravo taj što tih dvoje ljudi dolaze tražiti blagoslov temeljem svojega identiteta (upravo svoje veze) a ne njih kao pojedinaca koji su, eto, slučajno u isto vrijeme na istom mjestu. Dodatan moment u ovoj metafizičkoj zavrzlami (odijeliti vezu od para) je i inzistiranje dokumenta ali i teologa na kolokviju da se može i treba blagosloviti ono što je dobro u toj vezi (bez da se vezu blagoslivlja). Pa se navode argumenti ako su njih dvojica vjerna jedan drugome, ako si pomažu kada su bolesni i ako zajedno podnose financijske izazove, onda Crkva može blagosloviti to što je dobro u njihovoj vezi, ali bez da to znači blagoslov njihove veze kao takve. Kao da veza kao takva (neka vrsta metafizičke utvare) postoji sama za sebe, neovisno o ljudima koji ju sačinjavaju i elemenata koji ju konstituiraju (a koji prema ovom teološkom tumačenju mogu biti dobri, iako veza nije nešto dobro) i onda ju svećenik u trenutku blagoslova makne u stranu i samo blagoslovi osobe koje su ispred njega i sve ono što je dobro između njih. A onda je tu isplivala i određena teološka (i pastoralna) naivnost koja je uvjerena da će ljudi koji su u neredovitim situacijama (a sada to uključuje i ljude u homoseksualnim vezama) pristupati svećenicima s ispravnom nakanom u molbi za blagoslovom. A ta se ispravna motivacija odnosi na one ljude u neredovitim situacijama koji, „prepoznajući sebe kao siromašne i one kojima je potrebna njegova pomoć, ne traže legitimitet svojeg vlastitog statusa, nego mole da sve istinski dobro i ljudski valjano što je prisutno u njihovu životu i odnosima bude obogaćeno, zacijeljeno i uzdignuto prisutnošću Duha Svetoga.“ (FS) To znači da blagoslov traže oni ljudi koji su uvidjeli svoju životnu grešku te traže Božju pomoć kako bi se izvukli iz neredovite situacije u kojoj su se svojom krivicom zatekli. A koliko je takvih koji će s tom ispravom motivacijom doći pred svećenika i zamoliti ovaj pastoralni blagoslov, pitanje je na koje možete svatko za sebe odgovorit. I na kraju moram završiti svoj osvrt na ovaj teološki kolokvij možda u pozitivnom, a sinodalnom svjetlu. Naime, dokument FS se može (a neki misle i da treba) razumjeti u svjetlu sinodalnosti kao pokretanje jednog eklezijalnog procesa razlučivanja, pa se u tom kontekstu treba pozitivno vrednovati i burne reakcije koje je dokument izazvao, i svakako kao pozitivno vrednovati upravo ovaj kolokvij koji je jedini strukturalni teološki pokušaj doprinosa sinodalnom (razlučujućem) procesu. Možda je samo falilo malo kritičnijeg uvida i glasova (ja sam dao sve od sebe na jedan, nadam se, fin i primjeren način) onih koji malo drugačije gledaju ne samo na ovaj dokument, nego i na cjelokupni pontifikat koji se svakako može i mora smatrati darom Crkvi.
A ta Crkva je majka. Tijekom kolokvija mi se stalno provlačila ta ideja i misao sv. Ciprijana o Crkvi kao majci (izvan koje nema spasenja). No, nije smisao razumijevanja Crkve kao majke da ostanemo samo na tome. Ovaj svetac je jasno znao da nitko ne može imati Boga za oca ako nema Crkvu za majku. I to je bilo sasvim jasno u patrijarhalno obilježenom društvu, ali se sasvim pogubilo u suvremenosti, kao što se pogubilo pravo značenje i smisao unutar-obiteljskih odnosa, a nadasve onog odnosa između oca i majke. Nekada je majka stvarno bila blaga i milosrdna prema svojoj djeci, no uvijek je bila zadnja očeva riječ i volja. Danas su majke isto tako blage i milosrdne, pa i naša Crkva. Ali suvremene majke više ne slušaju svoje muževe, očeve njihove djece. Nisu im podložne. One su emancipirane, samosvjesne i slobodne. Ako se Crkva ugleda na takav model majke, suvremene majke koja svojeg muža niti poštuje, niti sluša njegovu riječ, onda smo u velikom problemu. Barem ja tako mislim i nadam se da to ipak nije slučaj.
Nadam se da je sveti papa Ivan 23., bio u pravu kada je napisao:
Majka i Učiteljica naroda, katolička Crkva, ustanovljena je od Krista Isusa zato da svi koji, u tijeku vjekova, dođu u njezino krilo i zagrljaj, nađu spas i puninu izvrsnijega života. Toj je Crkvi, »stupu i podlozi istine« (1. Tim 3, 15), njezin presveti Osnivač povjerio dvostruku zadaću: da mu rađa djecu i da rođene uči i vodi majčinskom se providnošću brinući za život pojedinaca i naroda, život čije je uzvišeno dostojanstvo imala uvijek u najvišoj cijeni i budno ga čuvala. Kristov nauk, naime, kao da povezuje zemlju s nebom jer čovjeka obuhvaća čitava, tj. njegovu dušu i tijelo, razum i volju, te ga potiče da svoj duh uzdiže iz nestalnosti skupnoga ljudskog bivovanja ka krajevima vječnoga života, gdje će jedanput uživati nezalazno božanstvo i mir. (Mater et magistra 1 i 2)
Sveti Ivane 23., moli za nas!
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 