Fiducia supplicans

Deklaracija Dikasterija za nauk vjere, Fiducia supplicans o pastoralnom značenju blagoslova, još uvijek predstavlja kamen spoticanja u katoličkome svijetu. Ovaj dokument autentičnog učiteljstva kojega je potpisao i tako odobrio papa Franjo donosi mogućnost blagoslova katolika koji žive u tako-zvanim neredovitim situacijama. Neredovite situacije katolika nisu nikakva novost, kao što to nije (nikakva novost) ni volja Crkve da katolicima u takvim situacijama (a tu se prvenstveno misli na one katolike koji ne žive sakramentalni brak nego alternativne bračne i obiteljske zajednice) koliko god može izađe u susret i objavi lice Milosrdnog Oca. Sveti papa Ivan Pavao II., je napravio prvi, ali mali, iskorak u tom smjeru kada je skinuo ekskomunikaciju nad onim katolicima koji bi se ponovno (civilno) oženili. Dapače, sveti papa je omogućio dobrodošlicu tim katolicima otvorivši vrata njihovog aktivnog sudjelovanja u životu Crkve – ali granicu koju predstavlja sakramentalni i dogmatski nauk nije prelazio. Ti i takvi katolici (u neredovitim situacijama) i dalje nisu mogli živjeti sakramentalnu puninu kršćanskog života. Veliki iskorak je napravio papa Franjo u svojoj apostolskoj pobudnici Amoris laetitia, gdje u jednoj fusnoti otvara mogućnost da se katolici u neredovitim situacijama, a nakon provedenog pastoralnog razlučivanja, pripuste sakramentu Euharistije.

Ono što je važno, barem meni, ovdje naglasiti, tiče se samih neredovitih situacija u kojima se katolici mogu pronaći. Sve do Deklaracije FS se govorilo isključivo o heteroseksualnim parovima (dakle, jedna žena i jedan muškarac) kada bi se nabrajale specifikacije neredovitih situacija. Tako imamo katolike, kao što sam ranije spomenuo, koji su se civilno vjenčali, a kojima je sakramentalni brak i dalje važeći. Zatim imamo katolike koji su samo civilno vjenčani, pa onda i one katolike koji žive kao muž i žena a nisu ni civilno ni sakramentalno vjenčani. Sve su to bile mogućnosti neredovitih situacija do FS, a nakon FS se u kontekstu neredovitih situacija govori i o isto-spolnim parovima. Možda je to novost o kojoj prefekt Dikasterija, kardinal Fenrandez govori u uvodu samog dokumenta? Naravno da nije, ali je važno tu činjenicu uočiti.

Novost koju dokument donosi se tiče pastoralnog razumijevanja blagoslova. Kako stvari ja razumijem, postoje tri vrste blagoslova. Prva vrsta blagoslova je bitno vezana uz liturgiju Crkve, točnije uz slavljenje sakramenata. Tako u sakramentu krštenja imamo blagoslivljanje vode i roditelja (i kuma/kume). O ovoj vrsti blagoslova govori i sama Deklaracija. I sasvim je jasno da u kontekstu ove (liturgijske) vrste blagoslova nema nikakvog govora o blagoslovu parova u neredovitim situacijama. Druga vrsta blagoslova je obredna. Nije vezana uz slavljenje sakramenata, nego uz obredno blagoslivljanje osoba, odnosa među osobama, stvari ili možda čak i pojava. Priznajem ovdje da je potrebno konzultirati Rimski obrednik za malo više detalja, ali mi se čini da je sasvim jasno što obredni blagoslovi podrazumijevaju. Blagoslov vode na svetkovinu Krštenja Gospodinova, blagoslov ili posvećenje redovnika ili redovnice za opata samostana, ali isto tako i blagoslov hrane (na uskrsnom Bdijenju) pa čak i stvari ili polja. Što god da se blagoslivlja, u kontekstu obrednih blagoslova, blagoslivlja se na obredan način – to znači da Crkva ima obrasce blagoslova, propisane molitve i strukturu blagoslova. Ovaj tip blagoslova (sakramental ili blagoslovina) je svakako „manji“ ili „niži“ od onoga liturgijskog, i prema katekizmu njegova svrha je da pripremi osobu za primanje glavnog učinka što ga slavljenje sakramenta posreduje (posvetnu milost). Zato „predmet“ ovog obrednog blagoslova mogu biti zaručnici koji se pripremaju za slavljenje sakramenta vjenčanja. I upravo zato „predmet“ ovoga tipa blagoslova ne mogu biti, kako to Deklaracija ortodoksno i izriče, katolici (parovi) u neredovitim situacijama.

I koliko sam ja stvari, do Deklaracije, razumio, postoji i treći tip blagoslova koji se može u najširem smislu pojma nazvati popularnim (ili pastoralnim u kontekstu Deklaracije) blagoslovom, a taj tip se odnosi na sve blagoslove koje katolik temeljem sveopćeg svećeništva (koje je utemeljeno na krsnoj milosti) može udijeliti sebi, drugima, stvarima i pojavama. Bitna razlika između ova tri tipa blagoslova su da se prva dva dodjeljuju od strane Crkve (preko zaređenog službenika – đakona, svećenika ili biskupa), a da se treći dodjeljuje u ime krštenika koji ga dodjeljuje. I u ovom kontekstu nema ništa skandalozno u činjenici da su mnogi roditelji blagoslivljali svoje sinove i kćeri u neredovitim situacijama – bilo njih pojedinačno, bilo njih zajedno s njihovim partnerima, bilo njihovo grešno stanje. Vjerojatno bi svaki otac i majka blagoslovio/la civilni brak svojega djeteta koji je nju/njega učinio djedom ili bakom. Isto tako, u kontekstu ovog tipa blagoslova, nije bilo ništa skandalozno kada su mnogi svećenici, časne sestre i laici blagoslivljali (pojedinačno, u paru ili grupno) sudionike Ultra Europe Festivala u Splitu, a sve u evangelizacijskoj svrsi i ulozi. Nitko nije nikoga pitao tko je, živi li katoličkim životom ili živi neredovitu situaciju. I to su mogli jer to nisu radili u ime Crkve i po nalogu Crkve, nego su to radili po evangelizacijskom nadahnuću. To su bili spontani blagoslovi – baš onakvi kakve Deklaracija pretpostavlja, kako je to u više navrata prefekt Dikasterija naknadno pojašnjavao, i opisuje kao pastoralne blagoslove.

Ono što je prije Deklaracije bilo, barem meni, samo-očito, sada više nije tako jednostavno. Kada sam prvi puta čitao tekst Deklaracije, a isto vrijedi i sada nakon višebrojnih pojašnjenja samog kardinala Fernandeza, nije mi bilo jasno da li se novost koju Deklaracija razrađuje, a kada je u pitanju pastoralno razumijevanje blagoslova, odnosi na ovu treću kategoriju blagoslova – u smislu da sada nakon Deklaracije, a zbog pastoralne razboritosti, Crkva odlučuje podjeljivati ovu vrstu (pastoralnog, ne-liturgijskog i ne-obrednog) blagoslova katolicima u neredovitim situacijama pri čemu striktno navodi da se ne radi o blagoslovu njihove veze ili partnerstva koje i dalje za Crkvu ostaje neprihvatljivo, nego da na ovaj način blagoslivlja osobe koje su u za-Crkvu-neprihvatljivoj vezi (blessing couple and not their union).

Ako je tako, znači li to da postoji i četvrta kategorija blagoslova (nakon liturgijske, obredne i popularne koju podjeljujemo jedni drugima temeljem sveopćeg svećeništva, sada imamo i pastoralni blagoslov kojega udjeljuje Crkva preko zaređenih službenika – svećenika – a koji se udjeljuje katolicima u neredovitim situacijama bez blagoslivljanja grijeha u kojem žive) koju Crkva preuzima na sebe i u kojoj može jasno odijeliti ono što i koga blagoslivlja od onoga što i koga ne blagoslivlja? Ako je to tako, onda bi trebalo to jasno komunicirati i objasniti zbunjenim katolicima poput mene. Jer, ako nije tako, zašto onda uopće donositi dokument u kojem se omogućuje ono što Crkva ne može omogućiti.

Kako ja vidim stvari, prije ove Deklaracije nije bilo nikakvog problema da bilo tko, pa i neki svećenik (kao što se to događalo tijekom evangelizacije na Ultra festivalu, primjerice), blagoslovi bilo što ili bilo koga (jasno taj blagoslov onda spada u treću kategoriju u kojoj blagoslivlja ne Crkva preko svojeg zaređenog službenika, nego blagoslivlja katolik temeljem sveopćeg svećeništva). Tada nam je svima jasno da to ne radi Crkva, niti da se taj blagoslov podjeljuje u ime Crkve. Evo jedan primjer. Kada župnik dođe u moju obitelj na ručak, uglavnom njega zamolimo da kaže blagoslov hrane. On to gotovo uvijek odbija napraviti i inzistira da ja kao glava obitelji blagoslovim hranu za našim stolom. Tu i tamo popusti pa blagoslovi hranu i on. Ali taj blagoslov, barem koliko se ja u blagoslove razumijem, nije blagoslovio svećenik u ime Crkve (niti je Crkva u tom trenutku blagoslovila hranu koju ćemo jesti). Taj blagoslov je izrekao katolik (koji je u isto vrijeme i svećenik) temeljem krsnog, sveopćeg svećeništva. Kada taj isti čovjek, moj župnik, blagoslovi hranu u sklopu Uskrsnog bdijenja, onda je tu hranu blagoslovila sama Crkva preko svojeg zaređenog službenika koji je taj blagoslov (obredni) izrekao u ime Crkve. Ovo se temelji na jasnoj teološkoj razlici između sveopćeg i ministarijalnog svećenstva. Glavno pitanje ove razlike je: djeluje li svećenik uvijek ministerijalno ili nekada djeluje temeljem sveopćeg (krsnog) svećeništva? I ovo nije nebitno pitanje, nego ozbiljno teološko pitanje koje zahtjeva i jasan teološki odgovor. Moj odgovor bi bio da svećenik ne djeluje uvijek temeljem ministerijalnog svećeništva (iako temeljem sakramenta svetog reda biva bitno obilježen sakramentalnim pečatom) – primjer s blagoslovom hrane bi bio primjer tog ne-ministerijalnog djelovanja svećenika – nego da može djelovati (blagoslivljati) i temeljem krsnog svećeništva.

Ako sam dobro i točno prenio ovu ideju o tri kategorije/tipa blagoslova, onda se može jasno vidjeti u čemu je problem s ovom Deklaracijom. Ako se ne radi o četvrtoj kategoriji/tipu blagoslova nego o trećoj u koju se sada „gura“ Crkva i njeni zaređeni službenici – da podjeljuju taj tip blagoslova u ime Crkve, onda ovo negira, barem koliko i kako ja vidim situaciju, autoritet katolika temeljem krsne milosti i sveopćeg svećeništva. I ako je tako (ako pastoralni blagoslov nije četvrta kategorija/tip blagoslova), onda imamo dvostruki problem. No, ako je pastoralni blagoslov četvrta kategorija blagoslova, onda Dikasterij i teologija moraju dodatno objasniti i jasnije definirati narav, svrhu i cilj te kategorije blagoslova. A mislim da bi u tome ključnu ulogu igrala razlika između sveopćeg (krsnog) i ministerijalnog svećeništva. I ako jest to slučaj, onda je ta kategorija sasvim nepotrebna jer je sve to moguće kroz treću kategoriju – osim što u toj trećoj kategoriji blagoslivlja osoba (katolik) a ne Crkva.

Dakle, da zaključim ovo svoje promišljanje što jednostavnije i jasnije:

Postoje, prema mojem shvaćanju, tri kategorije blagoslova:

1. Liturgijski blagoslov
2. Obredni blagoslov
3. Popularni (pastoralni) blagoslov

Prve dvije kategorije su pridružene zaređenim službenicima Crkve (đakon, svećenik i biskup), što znači da tada djeluje/blagoslivlja sama Crkva i da se ono što/tko se blagoslivlja, blagoslivlja u ime Crkve, a sami blagoslovi su jasno strukturirani. Treća kategorija je pridružena svakom katoliku temeljem sveopćeg (krsnog) svećeništva jer smo pozvani blagoslivljati jedni druge i biti blagoslov jedni drugima. Crkva, da se tako izrazim, nema ništa s ovom trećom kategorijom blagoslova. To su spontani blagoslovi kada želimo jedni drugima, ili stvarima, dobro.

Ovakva je situacija bila prije Deklaracije FS, a nakon je situacija nejasna, i po meni postoje dvije opcije:

1. Deklaracija pod pastoralnim blagoslovom misli na (moju) treću kategoriju blagoslova
2. Deklaracija uvodi četvrtu kategoriju blagoslova

Razlika između ove dvije opcije je sljedeća:

• Ako Deklaracija želi uvesti Crkvu i svećenike (ministerijalno svećenstvo) u treću kategoriju, onda je rezultat dvostruki problem: prvi problem je taj što Crkva pristaje blagosloviti grijeh (još nisam vidio suvisao argument koji kaže da je moguće odvojiti par od onoga što konstituira taj par, jer uz dvije osobe, par konstituira i narav njihova odnosa); a drugi je problem što se umanje važnost sveopćeg (krsnog) svećenstva laika
• Ako Deklaracija uvodi četvrtu kategoriju blagoslova, onda su stvari mnogo povoljnije (jer Crkva ima vlas to napraviti) ali nisu dovoljno jasne

Osobno se nadam da se radi o drugoj opciji i vjerujem da će vrijeme donijeti jasnoću i bistrinu, skupa s teološkom argumentacijom i opravdanjem.