Biskup Mate i nužnost sakramenta krštenja?

Ponedjeljak je ujutro i meni je mobitel već do 10 sati zatrpan porukama, pitanjima i optužbama za herezu koje su usmjerene na jednog biskupa. Čovječe, morat ću početi piti kavu da sve pohvatam. Čitam „sporni“ tekst, odgovaram na pitanja/poruke i tijekom tog procesa shvaćam zašto moram napisati ovaj tekst.

Biskup Uzinić mi je osobno najdraži naš biskup, ali je ujedno i biskup s kojim se najčešće teološki ne slažem. Postoji sasvim jednostavan razlog tome. Od drugih biskupa nemamo kontinuiran i jasan (teološki) smjer ili ideje koje jasno komuniciraju (podjednako, rekao bih) eklezijalnoj i sekularnoj javnosti. Rijetko se oglašavaju, a i kada to naprave, mediji ih slabo prenose, a „ekipici“ s društvenih mreža nije „napeto“ prenijeti ili komentirati ono što je svima znano i što je jasno kao dan. Rijetko koji biskup dolazi do granica teološke ortodoksnosti kako bi vidio-čuo-osjetio, što je s druge strane. To je ujedno i razumljivo s obzirom na pastirsku službu, ali je i teološki frustrirajuće jer čini mogućnost ustajalosti teološkog, pa i elezijalnog zraka većom. Opet, razumijem mnoge biskupe koji marljivo i predano rade kako bi njihova biskupija koja se, a rijetko se koja ne suočava s mnogim problemima i izazovima, a to odnese pažnju, snagu, interes…

E sad, razlog ovog teksta su nesporazumi koji se događaju s imenovanim biskupom, ali i drugim biskupima i svećenicima, pa i teolozima, koji – barem koliko sam ja primijetio pa i kod samoga sebe – nekada zaborave kome se obraćaju. Ili jednostavno pomiješaju svoje slušatelje/čitatelje. Moje mišljenje je da bi se biskup prvenstveno trebao obraćati zajednici vjernika, a onda kome stigne. I moglo bi se reći da tako kažu i dokumenti Drugog vatikanskog koncila, prvenstveno Lumen gentium i Christus Dominus, ali ti dokumenti ističu da je biskup pastir svim ljudima – katolicima, onima koji su „na bilo koji način skrenuli s puta istine ili ne poznaju Kristovo evanđelje i njegovo spasonosno milosrđe.“ (CD 11) I njegova zadaća kao pastira svih ljudi je da im izlaže „cjelovito Kristovo otajstvo, naime, one istine čije nepoznavanje znači nepoznavanje Krista.“ (CD 12) Isti dokument naglašava da se ova pastirska i naučiteljska služba biskupa vrši izlaganjem Nauka „na način prilagođen potrebama vremena“ i to tako „poučavajući same vjernike u tome kako da ga brane i šire.“ (CD 13) Pa, iako jest tako, biskup bi trebao mudrije, možda, birati riječi i ton ovisno kome se obraća. U tom kontekstu mi je jasno da je potrebno zauzeti blaži stav i postupno otkrivati istinu ljudima koji su izvan Crkve, ili su na bilo koji način skrenuli s puta istine. Pastoralno milosrđe i katehetska postupnost to sasvim podrazumijevaju. Tepati, tetošiti, plakati ili se smijati, pa onda i mlijekom ih napojiti. (1. Kor 3,2) No, kada se neki biskup obraća zajednici vjernika o kojoj očinski skrbi, treba im dati krutu hranu, pravo i istinsko jelo. Govoriti tada treba jasno i smjelo, punu istinu i prenositi im te im tumačiti cjeloviti Nauk Crkve. Meni se čini da dosta nesporazuma s navedenim biskupom i drugim biskupima, svećenicima i teolozima, proizlazi iz toga što miješamo ova dva pristupa i ove dvije „publike“. Tako mi se čini i da se ovdje dogodilo.

Naime, biskup Mate Uzinić je na svojem FB profilu podijelio, a onda su katolički portali to prenijeli, izgleda, svoju homiliju sa svetkovine Presvetoga Trojstva. U njoj jako lijepo izlaže dinamiku sinovstva koja proizlazi iz unutartrojstvene dinamike ljubavi. Ova teološki izazovna promišljanja biskupa sasvim izravno potiču vjernika i nevjernika da svoj život razumije kao cjeloživotni projekt, dinamično kretanje koje se odvija čitavog života. „ Biti sinovi i kćeri Božje nije nešto statično, nešto što se dovrši u samo jednom trenutku. To je nešto dinamično, nešto što se iz obreda, koji nas otvara Duhu Božjemu i koji se događa vodstvom Duha Svetoga, treba pretočiti u život i odnose prema Bogu i bližnjemu koji također trebaju biti vođeni od Duha Svetoga.  Sinovi i kćeri Božje su oni koji se daju voditi od Duha Božjega.“ I ništa im se ne može zamjeriti. Pretjerana fiksacija, ili usko razumijevanje sakramenata kao obrednih čina koji su omeđeni prostor-vremenom izričitog liturgijskog slavlja, stvarno dovodi u opasnost autentično razumijevanje životnih, ali i liturgijskih, dinamika. Jednom se dogodilo, i to je to. Tada brak, primjerice, kada sakramente razumijemo statički i vežemo ih uz liturgijsko, a prostor-vremenski ograničeno slavlje, postaje ustaljena i smrdljiva bara koju trpimo i podnosimo jer drugačije, kao katolici, ne smijemo. Bogu hvala na teologiji tijela Ivana Pavla II, te sada sakrament vjenčanja razumijemo u dinamičkim, rekao bih, životnim kategorijama. Zahvaljujući ovom tekstu biskupa Mate možemo promišljati i sakrament krštenja – kojega se i sam biskup izričito dotiče u svojem tekstu. I tu nastaje problem. Jer, čini se, biskup nije u obzir uzeo cjelovitost Nauka pa je time isprovocirao alergijske reakcije katolika kojima je stalo do cjelovitosti njihove vjere. A uz to što u obzir nije uzeo cjelovitost Nauka, moguće je da je biskup „promašio“ svoju publiku. Barem onu koja će njegove riječi pročitati na društvenim mrežama ili naslovima katoličkih portala (jer mnogi neće pročitati čitav tekst).

Koji su to problemi koji su mnogi pronašli u ovoj biskupovoj homiliji? Prvi se tiče smisla krštenja. Čemu krštenje (i ostali sakramenti) ako smo svi sinovi i kćeri? Zašto bi se ljudi trebali krstiti ako se mogu spasiti i bez sakramenata? Kako to biskup misli da „samo sakramentalno krštenje nije dovoljno“? I na kraju ostaje pitanje: kome se biskup obraća?

Trebao bi biti jasan, ako ništa, barem odgovor na pitanje kome se biskup obraća, budući se radi o, svemu sudeći, homiliji koja je izrečena u kontekstu liturgijskog slavlja. Dakle, biskup se obraća svojim vjernicima. Njima navješta i tumači evanđelje. I njih želi podsjetiti na ovaj dinamički aspekt njihova (i vjernička) života. I tu je sve jasno.

Kada su u pitanju ova druga dva problema, onda oni zahtijevaju adekvatnu analizu onoga što je biskup rekao/napisao. Pa se tako „sporni“ dio biskupove homilije odnosi na središnji dio u kojem kaže da krštenje nije dostatno ni dovoljno kako bismo bili sinovi i kćeri Božje. Nasuprot formalnoj (time i statičkoj) pripadnosti kršćanskoj vjeri i Katoličkoj Crkvi, biskup ističe vodstvo Duha Svetoga kao kriterij sinovstva. Ovdje na neki način možemo čuti biskupov odjek principa pape Franje koji kaže da je vrijeme važnije od prostora. Biskup zaključuje da „ima onih koji su formalno kršćani, ali se ne daju voditi od Duha Svetoga. Ali ima i onih koji formalno to nisu i daju se voditi od Duha Svetoga. Zato, kao što se ne može automatski reći da su svi koji su kršteni sinovi i kćeri Božje, tako se automatski ne može reći da to nisu oni koji nisu kršteni.“ Ovdje se radi o tome da biskup, na neki način, sukobljava stvarno i autentično sinovstvo nasuprot onome lažnome i time iluzornome. I svakako da biskup ima novozavjetnu podlogu u takvom sudu. Isusova prispodoba o dva sina, prvi koji kaže hoću pa ne napravi i drugi koji kaže neću pa napravi što mu je otac rekao, može se razumjeti kao temelj na kojem možemo zaključiti da formalno-pravni čin nije sam po sebi dovoljan, nego je potrebna poslušnost i u djelima/životu kako bismo se mogli smatrati, i kako bi nas Otac smatrao stvarnim i autentičnim sinovima i kćerima. Ono što bih ja dodao, kao adekvatno-teološko objašnjenje, se odnosi na razumijevanje razlike između općeg sinovstva i izabirućeg, osobnog sinovstva (u nedostatku boljih pojmova biram ova dva koja ću sada pokušati objasniti).

Čitav svijet kojega je Bog stvorio može se razumjeti kroz sinovski odnos. Bog je Stvoritelj, svijet je stvorenje. Bog je Otac, svijet je sin (u neosobnom ali relacijskom značenju). Sada samo suzimo okvire jer nas svijet (okoliš i životinje) u stvari ne zanima, nego kroz ovaj odnos promatramo odnos Boga i čovječanstva. Bog je Stvoritelj, čovječanstvo je stvorenje (ljudi su, čovjek je, stvorenje). Bog je Otac, ljudi su sinovi i kćeri. I vjerujem da nitko nema ništa protiv ovoga. Ako Bog stvara svakog čovjeka, onda je Bog Stvoritelj i Otac svakog čovjeka. No, ovo je opće sinovstvo – neosobno ili objektivno ali relacijsko.

Osobno sinovstvo nastaje u trenutku izabiranja i sklapanja saveza. Bog izabire Abrama, Izak izabire Jakova. Zašto? Nemamo pojma. Jednostavno žele tako. Ezav je bio stariji sin i po pravu je njemu bio predodređen blagoslov (možemo li zanemariti činjenicu na koji je način Jakov ipak došao do blagoslova – ta Bog ga je kasnije potvrdio i prihvatio). Bog izabire Abrama i mijenja mu ime u Abraham. Svojom odlukom čini Abrahama praocem Izabranog naroda, a Izabrani narod Bog čini praslikom Crkve. Jasno ćemo reći da je Krist izabrao sve ljude (ili mnoge? – Mk 14,24), no to ne znači da su svi ljudi automatski sinovi i kćeri u ovom osobnom smislu. Biskup kaže „Zato, kao što se ne može automatski reći da su svi koji su kršteni sinovi i kćeri Božje, tako se automatski ne može reći da to nisu oni koji nisu kršteni.“ I tu griješi, odnosno, ne vodi računa o ovoj razlici u poimanju sinovstva. Jer svi koji su kršteni, automatski i formalno-pravno, jesu sinovi i kćeri Božje u ovom drugom, osobnom, smislu. Naravno da se sin može odmetnuti od Oca, ili da ga se kćer može odreći. Ali to ne znači da se Otac odriče svoje djece. Zar nije on Milosrdan, a mi izgubljeni? Za ove koji nisu kršteni ne možemo reći da su sinovi i kćeri u ovom drugom, osobnom, smislu, ali zato možemo reći da su sinovi i kćeri u prvom smislu – općem sinovstvu koje je neosobno ili objektivno ali relacijsko. Dakle, svi ljudi jesu sinovi i kćeri Božje u jednom/prvom smislu, ali to nisu u drugom.

I sada dolazimo do neuralgične točke koja je kod mnogih katolika isprovocirala alergijsku reakciju: pitanje i svrha krštenja. Jer, ako zanemarimo razliku između općeg i osobnog sinovstva, onda pitanje krštenja igra jako važnu ulogu u smislu da je ono potrebno ili krajnje nepotrebno. Biskup koji ne uočava ovu razliku smatra, tako iz teksta ispada, da je krštenje (krajnje – vjerujem da je ovo krivo i da biskup tako ne misli, ali se da iščitati iz teksta) nepotrebno i nedostatno da nas učini sinovima i kćerima. „Da bi bili sinovi i kćeri Božje nije nam dovoljan obred, u konačnici čak nije ni neophodan.“ I upravo je ovo izazvalo reakciju. Kako možemo reći da krštenje nije dovoljno i neophodno? Kako bi potkrijepio svoju tvrdnju da krštenje nije dostatno (dovoljno) ni neophodno, biskup citira Katekizam u brojevima 1213 i 1258. No, problem s tim citatima je njihova kontekstualnost  i cjelovitost. Naime, u kontekstu biskupovog teksta se stvarno može zaključiti da Crkva drži da krštenje nije dostatno ni neophodno, ali u kontekstu cjelovitog Nauka se to  nikako ne može niti smije zaključiti. Da se malo više pažnje posvetilo kontekstualnosti ovih brojeva, kao i da se izložio cjeloviti Nauk, vjerujem da bi reakcija vjernika bila dosta primjerenija i slabija. Ovako mnogi stječu dojam da biskup Mate namjerno izaziva svoje stado.

Biskup, dakle, navodi broj 1213 u kojem stoji da je krštenje ulaz u život Duha, no biskup tu ubacuje riječ – samo – tako da ispada da je krštenje samo ulaz i ništa više. Cjeloviti tekst tog broja kaže „Sveti krst je temelj cijeloga kršćanskog života, ulaz u život Duha i vrata koja otvaraju pristup drugom sakramentima. Po krštenju smo oslobođeni od grijeha i nanovo rođeni kao sinovi Božji, postajemo Kristovi udovi i pritjelovljeni smo Crkvi te bivamo dionici njezina poslanja: Krštenje je sakrament preporođenja vodom i riječju.“ Posebno sam istaknuo riječi i pojmove koji sasvim proturječe biskupovoj kontekstualnosti koja se može etiketirati kao redukcionistička – svođenje krštenja SAMO na ulaz z život po Duhu. Zatim biskup zaključuje „da bi bili sinovi i kćeri Božje nije nam dovoljan obred, u konačnici čak nije ni neophodan“, pozivajući se opet na Katekizam, i opet čineći to nepotpuno i kontekstualno nejasno. Biskup se poziva na br. 1258 u kojem se govori o krštenju željom i krštenju mučeničkom smrću. I dok je po sebi sasvim jasno da postoji krštenje željom i mučeničkom smrću, a koji – sami po sebi – nisu obred, to, i opet samo po sebi, ne govori ništa o dostatnosti i neophodnosti obrednog krštenja. Jer, ako ono samo po sebi nije dostatno (nije dovoljno, kako biskup navodi), zašto se uopće krstiti? I to je ono što su mnogi pobožni katolici, a nakon što su pročitali biskupove riječi, navodili kao herezu i krivovjerje. Trebalo bi podsjetiti biskupa na br. 1257 koji glasi: „Sam Gospodin tvrdi kako je krštenje nužno za spasenje. Stoga je zapovjedio učenicima da navještaju evanđelje i da krste sve narode. Krštenje je nužno za spasenje onih kojima je evanđelje navješteno te koji su imali mogućnost da zatraže sakrament. Crkva ne pozna drugog sredstva osim krštenja da zajamči ulazak u vječno blaženstvo; zbog toga pazi da ne zanemari poslanja što ga je primila od Gospodina, tj. da iz vode i Duha nanovo rađa sve koji mogu biti kršteni. Bog je spasenje vezao uz sakrament krsta, ali on sam nije vezan svojim sakramentima.“

Ako ste došli do ovdje s čitanjem, onda vam je stvarno stalo do istine i pokazujete da volite Crkvu. Mnogi, nažalost, samo pročitaju naslov i na temelju njega donose svoj sud kojega se ne libe javno podijeliti s drugima. I onda temeljem takvog činjenja (čitanja naslova a ne sadržaja tekstova) osuđuju druge, ili u ovom slučaju jednog biskupa. Mislim da kao katolici ne bismo smjeli tako olako govoriti protiv naših biskupa, komentirati bez da smo pročitali cjeloviti tekst i donositi svoje mišljenje i sudove o onome što ne razumijemo do kraja. Trebali bismo se obratiti od takvog načina djelovanja i početi više moliti za naše biskupe, svećenike i teologe. Pristupati onome što nam govore, ili u čemu nas poučavaju, u dobroj vjeri – stavljajući veći naglasak na vlastito nerazumijevanje. Ako neki biskup ili papa govori/piše nešto što ja ne razumijem, možda je problem u meni, a ne u njemu ili njima… Pa ću se onda potruditi u dobroj vjeri pokušati razumjeti što mi to biskup/papa govori.

S druge strane moraju i biskupi, u ovom slučaju biskup Mate kojemu ovo nije prvi puta da zbunjuje pobožne i vjerne katolike svojim teološkim idejama i smjerom za kojega se može reći da je skroz nadahnut papom Franjom, više pažnje obratiti na to kome se obraćaju i kako će njihova „publika“ primiti to što im/nam govore. Nije dovoljno samo navijestiti istinu – potrebno ju je navijestiti tako da onaj kome je navještena zna da mu je istina navještena. Sv. Don Ivan Bosco bi rekao – nije dovoljno ljubiti djecu i mlade. Potrebno je ljubiti ih tako da oni znaju i prihvate da su ljubljeni.

Treba nam, s obje strane teološke refleksije, više ljubavi i molitve jednih za druge, a manje lijenog osuđivanja i etiketiranja braće i sestara u Kristu – a ne toliko ovih neosobnih, objektivnih ali relacijskih.