Greška u videu don Ivana Šibalića

Vidim da mnogi dijele video don Ivana Šibalića u kojem on objašnjava Deklaraciju FS o pastoralnom značenju blagoslova. Super je to što je studentski kapelan reagirao, no u tom videu se don Ivanu potkrala jedna jako važna greška, a ni sama interpretacija don Ivana, samog sadržaja dokumenta, možda nije trebala na ovaj način ugledati svjetlo javnosti… Ovim tekstom želim ispraviti tu važnu pogrešku koja se don Ivanu potkrala, ali i ukazati na interpretaciju dokumenta koja mi se čini krajnje neadekvatna.

Pogreška koja se potkrala don Ivanu tiče se naravi samog dokumenta kojega je odobrio i potpisao papa Franjo, a kojega je sastavio Dikasterij za nauk vjere. Deklaracija je, kao što je don Ivan točno rekao, dokument niskog značenja/razine – ako to možemo uopće tako reći – i u svakom slučaju se radi o službenom dokumentu Crkve. Ono što nije točno u videu je narav tog dokumenta, odnosno, njegovog sadržaja. Don Ivan nam govori da je sadržaj ove deklaracije (pa i svakog službenog dokumenta Crkve, ako sam ga dobro razumio) ujedno i sadržaj nepogrešivog Nauka Crkve. Zašto? Pa zato jer, nastavlja don Ivan, kada Papa govori o stvarima vjere i morala – i kada to čini kroz službene dokumente Crkve – onda je on nepogrešiv. „Crkva kada službeno progovara u svome Nauku, onda je ona nepogrešiva. Tako da ovaj dokument po sebi ima tu težinu.“ Ovo je izravni citat don Ivana iz videa koji je potpuno kriv i netočan.

Kada je u pitanju Učiteljstvo Crkve, onda teološki govorimo o više razina i više mogućih stvarnosti. Možemo govoriti o redovnom i izvanrednom Učiteljstvu, ili možemo govoriti o autentičnom i nepogrešivom Učiteljstvu, ali i u konačnici o Učiteljstvu ovog ili onog Pape. Znači, u kontekstu govora o Učiteljstvu govorimo u parovima: autentično/nepogrešivo; redovno/izvanredno i o Učiteljstvu pojedinog Pape.

Redovno Učiteljstvo se odnosi na vršenje naučiteljske službe u normalnom, redovitom životu Crkve pri čemu je svaki pojedini, pravovaljano zaređeni biskup, nositelj redovnog Učiteljstva. Ovo se, dakle, odnosi na cjelokupni episkopat, ali i na svakog pojedinog biskupa. Jedan između ostalih biskupa (u ovom smislu redovnog Učiteljstva) je i sam Papa kao rimski biskup – Učiteljstvo konkretnog pape. Udio na redovnom Učiteljstvu imaju i svećenici koji su biskupovi opunomoćenici u službi navještaja vjere u Crkvi. Za razliku od redovnog, izvanredno Učiteljstvo (termin nije služben, nego ga teologija koristi) se odnosi na ekumenske (opće) sabore i Papu kada naučava Ex cathedra.

Ex cathedra je teološki izraz za poučavanje koje je proglašeno nezabludivim/nepogrešivim od strane Pape. Ukratko, ex cathedra znači da Papa može razjasniti članak Nauka ili Objave pod vodstvom Svetog Duha i u potpunom obavljanju svoje uloge kao nasljednik Petra. Kada to učini, zaštićen je od pogrešaka. Međutim, to ne znači da svaki put kad papa govori, govori nezabludivo, odnosno, nepogrešivo. Iako su samo dvije doktrine proglašene ex cathedra, postoji mnogo drugih koje Crkva ispovijeda da se moraju vjerovati. Neke od njih su navedene u „Komentaru o Završnoj Formuli Professio fidei“ iz 1998. godine, koji je izdao tadašnji kardinal Joseph Ratzinger iz Kongregacije za nauk vjere. Prema ovom dokumentu postoji Nauk koji je nepromjenjiv i definitivan te se kao takav može smatrati obvezujućom nezabludivom/nepogrešivom doktrinom, iako nije nužno proglašen ex cathedra. Drugim riječima, taj Nauk nije proglašen od strane samog Pape, već od strane širega Učiteljstva Crkve. Sam papa Franjo je više puta ponovio da je pitanje ređenja žena u Katoličkoj crkvi konačno definirano i nepromjenjivo, pa možemo reći da spada u ovaj nepromjenjivi i nepogrešivi Nauk.

Drugi vid (nepogrešivo i autentično) naučiteljske službe se odnosi na pitanje obvezivosti prihvaćanja definiranog nauka, odnosno, nezabludivosti. Nepogrešivo Učiteljstvo se odnosi na redovito i izvanredno Učiteljstvo pod vidom cjelovitosti nauka i episkopata (materijalni vid) i konačnog definiranja Pologa vjere (dogmatski kodificirano i službeno obznanjeno) što predstavlja formalni vid, odnosno, uvjet nepogrešivosti. Dogmatski proglasi ekumenskih sabora su korpus nepogrešivog Učiteljstva. Papine izjave ex chatedra su korpus nepogrešivog učiteljstva (imamo samo dvije izjave/dogme, i obje se odnose na Blaženu Djevicu Mariju – Bezgrešno začeće i Uznesenje). Sadržaj nepogrešivog učiteljstva (dogme, da bude jednostavnije) su apsolutno obvezive za svakog katolika. Autentično Učiteljstvo, s druge strane, u najvećoj mjeri predstavlja redovno Učiteljstvo, no u relevantnom se teološkom diskursu uglavnom koristi kao pojam koji se odnosi na tkz. ne-nepogrešivo Učiteljstvo, uže ili šire shvaćeno. Primjerice, narav ne-nepogrešivog učiteljstva pripadao bi papinskim enciklikama i dokumentima Rimske kurije (Dikasterija) za čitavu Crkvu, zatim pojedinim dokumentima i zaključcima partikularnih biskupskih sinoda ili pojedinih biskupa koji se odnose na točno određeno partikularno područje (za sinodu), ili područje određene biskupije (za biskupa). Isto tako u korpus autentičnog učiteljstva pripada i ova Deklaracija Dikasterija za nauk vjere. Sadržaj, dakle, ovog dokumenta nije nepogrešiv, nego se radi o autentičnom Učiteljstvu.

Što se tiče interpreacije ovog dokumenta, ona je primjerena s pastoralne strane – iako sam ostao zbunjen na kraju videa činjenicom da se don Ivan „žali“ što je prije ovog dokumenta, kao svećenik u pastoralu, bio prepušten samome sebi kada bi se susreo s ljudima koji žive u neredovitim situacijama jer nije bilo jasnih smjernica, no, na kraju videa zaključuje kako je dokument, koji dopušta blagoslov osoba u neredovitim situacijama i istospolnim zajednicama, stavio sav teret partoralne prosudbe i odlučivanja na pleća svećenika – i zbog toga ovau interpretaciju smatram krajnje neadekvatnom s teološke strane. Zašto je ovaj teret opterećujuć za svećenike? Pa zato jer ne smiju blagosloviti vezu (grijeh) ali trebaju/mogu blagosloviti osobe (par), a kako to izvesti, vjerujem da nikome nije jasno (jer odnos/veza definira narav para, odnosno, osoba u toj vezi/odnosu). Ovo ističe i sam studentski kapelan kada u svoj govor uvodi novo, njemu do tada nepoznato kao i meni, načelo koje kaže da se osobe (par) može blagosloviti bez da se blagoslovi veza (grijeh), pa povlači paralelu s maksimom da se osudi grijeh a nikada grešnik (samo da dodam, grešnik se sam osuđuje ukoliko se ne obrati, ali i mi – pojedinačno ali i kao Crkva, sudjelujemo u toj osudi ako grešnika ne opomenemo i potaknemo na obraćenje). Kako sam u prethodnom tekstu rekao, a čini se da i don Ivan ide u tom smjeru, može se blagosloviti veza osoba u neredovitoj situaciji ili isto-spolonoj vezi, ali da to ne znači da blagoslivljamo seks. Čini mi se ni don Ivan, kao ni bilo tko do sada tko je to pokušao, nije uspio do kraja objasniti ili pokazati kako to izgleda i kako je to upoće moguće…

U svakom slučaju je jako dobro da se reagira, jer, kako je naznačio na početku svojega videa, ova tema i situacija je jako „vruća“ i zbunjujuća, no mislim da neadekvatna, pa i kriva objašnjenja i reagiranja više dodaju ulje na vatru i zamagljuju ionako zbunjujuću situaciju, pa samim time dodatno produbljuju skandal u kojem se nalazimo a koji pokazuje svoje globalne ili općecrkvene razmjere gdje već sada imamo protivljenje biskupa, čitavih biskupskih konferencija, pa i kontinentalnih crkvenih tijela, ovome dokumentu i njegovu sadržaju.

Dok se ovaj gordijski čvor ne otpetlja (a otpetljat ga mogu najlakše oni koji su ga i zapetljali), nama ne preostaje ništa drugo nego krunicu u ruke, koljena na pod i ruke u zrak. Moliti za jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu.