Molitveno povjerenje vjernoga Božjega naroda prima dar blagoslova koji iz Kristova srca teče kroz njegovu Crkvu. Tako nas podsjeća i papa Franjo: „Veliki Božji blagoslov je Isus Krist, njegov Sin je veliki Božji dar. To je blagoslov za čitavo čovječanstvo, to je blagoslov koji nas je sve spasio. On je vječna Riječ kojom nas je Otac blagoslovio „dok još bijasmo grešnici“ (Rim 5, 8), kaže sveti Pavao: Riječ koja je tijelom postala i prinijela se za nas na križu.
Potaknut tako velikom i utješnom istinom, ovaj je Dikasterij razmotrio nekoliko pitanja formalne i neformalne naravi o mogućnosti blagoslova istospolnih parova i – u svjetlu očinskog i pastoralnog shvaćanja pape Franje – ponude novih pojašnjenja na Responsum ad dubium koje je Kongregacija za nauk vjere objavila 22. veljače 2021.
Zbog toga, glede blagoslova, Crkva ima pravo i dužnost izbjegavati svaku vrstu obreda koji bi mogao proturječiti ovom vjerovanju ili dovesti do bilo kakve zabune. To je i značenje Responsuma tadašnje Kongregacije za nauk vjere u kojem stoji da Crkva nema ovlasti podjeljivati blagoslov zajednicama osoba istoga spola.
Sa strogo liturgijskog gledišta, blagoslov zahtijeva da ono što se blagoslovi bude u skladu s Božjom voljom izraženom u učenju Crkve.
Blagoslovi se zapravo slave na temelju vjere i usmjereni su na slavu Boga i duhovnu korist njegova naroda.
Ovo je liturgijsko shvaćanje blagoslova, jer oni postaju obredi koje je Crkva službeno predložila.
Temeljem ovih promišljanja, Nota esplicativa navedenog Responsuma tadašnje Kongregacije za nauk vjere podsjeća da, kad se posebnim liturgijskim obredom, zaziva blagoslov na određene ljudske odnose, potrebno je da ono što je blagoslovljeno odgovara Božjim planovima koji su upisani u stvaranje i koji su potpuno objavljeni od Krista Gospodina. Budući da je Crkva oduvijek smatrala moralno dopuštenima samo one spolne odnose koji se odvijaju unutar braka, ona nije ovlaštena dati svoj liturgijski blagoslov koji bi na bilo koji način bio usmjeren na odnos koji se prikazuje kao brak ili izvanbračna spolna praksa jer bi mu time mogla dati oblik moralnog legitimiteta. Sadržaj ove izjave ponovio je Sveti Otac u svojim odgovorima na dubia dvojice kardinala.
U svom razmišljanju o blagoslovima, imajući pred očima različita gledišta, trebamo se prije svega prepustiti jasnom glasu Svetoga pisma.
U svom otajstvu ljubavi Bog po Kristu objavljuje svojoj Crkvi moć blagoslova. Blagoslov koji je Bog darovao ljudima, a oni svojim bližnjima, pretvara se u uključenost, solidarnost i mir. To je pozitivna poruka utjehe, brige i ohrabrenja. Blagoslov izražava milosrdni Božji zagrljaj i majčinstvo Crkve koja poziva vjernike da imaju jednake osjećaje baš kao i Bog prema svojoj braći i sestrama.
Tko moli blagoslov, pokazuje potrebu za spasonosnom Božjom nazočnošću u svome životu, a tko moli blagoslov od Crkve, prepoznaje Crkvu kao sakrament spasenja koji Bog nudi. Tražiti blagoslov u Crkvi znači priznati da život Crkve izvire iz krila Božjega milosrđa i pomaže nam ići naprijed, živjeti bolje, odgovoriti Gospodinovoj volji.
Blagoslovi tako postaju pastoralno dobro kojim se valja okoristiti, a ne rizik ili problem.
Ima nekoliko prilika u kojima ljudi spontano dolaze moliti za blagoslov, bilo na hodočašćima, u svetištima, pa čak i na ulici kad sretnu svećenika. Kao primjer, možemo se pozvati na liturgijsku knjigu De benedictionibus koja donosi niz obreda blagoslova za ljude: starije, bolesne, sudionike kateheze ili molitvenog susreta, hodočasnike, putnike, zajednice i udruge volontera itd. Ti blagoslovi usmjereni su na sve, nitko ne može biti isključen iz njih.
Ti oblici blagoslova izražavaju molbu Bogu da udijeli one pomoći koje dolaze iz poticaja njegova Duha – koje klasična teologija naziva „aktualnim milostima“ – kako bi ljudski odnosi mogli sazrijevati i rasti u vjernosti poruci Evanđelja, oslobađajući se od svojih nesavršenosti i krhkosti i koji se izražavaju u sve većoj dimenziji božanske ljubavi.
Doista, Božja milost djeluje u životima onih koji ne tvrde da su pravedni, već se ponizno prepoznaju kao grešnici kao i svi drugi. Ona je sposobna sve usmjeriti prema tajanstvenim i nepredvidljivim Božjim planovima. Zato Crkva neumornom mudrošću i majčinstvom prima sve one koji pristupaju Bogu ponizna srca, prateći ih onim duhovnim pomagalima koja svima omogućuju da razumiju i potpuno ostvare volju Božju u svom životu.
Zato se ne smije promicati niti predvidjeti obred blagoslova parova u neredovitoj situaciji
Svaki će blagoslov biti prilika za novi navještaj kerigme, poziv da se sve više približimo Kristovoj ljubavi. Papa Benedikt XVI. je poučavao: „Poput Marije, Crkva je posrednica Božjeg blagoslova za svijet: prima ga primajući Isusa i prenosi ga noseći Isusa. On je milosrđe i mir koje svijet ne može sam sebi dati i koji su mu uvijek potrebni, i više od kruha“.
Uzimajući u obzir gore navedeno, slijedeći autoritativno učenje Svetog Oca Franje, ovaj Dikasterij na kraju želi podsjetiti da je „korijen kršćanske krotkosti, sposobnost da se osjetimo blagoslovljenima i sposobnost da blagoslivljamo […]. Ovaj svijet treba blagoslov i mi možemo davati blagoslov i primati blagoslov. Otac nas ljubi. A nama ostaje samo radost da ga blagoslivljamo i radost da mu zahvaljujemo i da učimo od njega ne proklinjati, nego blagoslivljati“. Tako će sva braća i sestre moći u Crkvi osjetiti da su uvijek hodočasnici, uvijek prosjaci, uvijek ljubljeni i, unatoč svemu, uvijek blagoslovljeni.
Ovaj tekst je skraćena verzija autentičnog teksta Dikasterija i služi samo u zabavne svrhe. Njegov navodni cilj je dodatno pojasniti nejasnoće odgovora Kongregacije na koje se poziva. Mislim da ova verzija puno više objašnjava nego sami izvorni dokument.
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 